Proljeće je obično vrijeme zatišja kada su filmovi i serije u pitanju. Posebno filmovi, jer se nalazimo u nekom vakumu između svih važnih nagrada i svih važnih festivala koji su tek pred nama. Slično je i sa serijama, međutim, ovih dana se za sve nas, ljubitelje televizijskog programa, dešava jedno pravo malo čudo. „The Last of Us“ je upravo završio, „Luther“ je dobio svoje filmsko izdanje, a „The Mandalorian“, „Ted Lasso“ i „Succession“, o kojima bih danas voljela reći nekoliko riječi, su tek počeli.
Sa izuzetkom sedme epizode, kompletna sezona „The Last of Us“ je bila taman. Taman po pitanju svega, a posebno po pitanju glumačke podjele za Džoela i Eli, čije su likove oživjeli Pedro Paskal (Pedro Pascal) i Bela Remzi (Bella Ramsey). Finale prve sezone je tek priča za sebe. Za razliku od mnogih, koliko sam uspjela upratiti, meni je leglo, jako. I Džoelova sebičnost. I brzina kojom su se stvari odvijale. I režija. I sve. Nemam niti jednu zamjerku. Razumijem zašto je ova epizoda podijelila fanove, ali isto tako razumijem da je čovjek u svojoj suštini ono biće koje neće prezati ni pred čim kada je osoba koju voli u pitanju, posebno ako je riječ o njegovom djetetu. Tada i razum i moral i etika i svrha i poziv i čovječanstvo padaju u vodu. Sve pada u vodu. Jer, na kraju krajeva, a ovdje govorimo o perspektivi jednog roditelja, šta će ti čovječanstvo bez onih koje voliš? Sebično? Da. Možda. Ali, vrlo, vrlo istinito.
Ocjena: 4.5/5
LUTHER: THE FALLEN SUN
Puno prašine se diglo oko posljednjeg izdanja „Lutera“. Puno negativne prašine. I potpuno je jasno zašto – besmisao priče. Brzina kojom Luter (Idris Elba) završi u zatvoru. Brzina kojom izađe iz zatvora. Beskonačni priliv novca glavnog negativca (Andy Serkis). Zastarjelost načina na koji je prikazana priča o serijskom ubici. Ništa nije utemeljno u realnosti, u smislu u kojem bi trebalo biti, ako govorimo o žanru trilera. A govorimo. Bez obzira što je riječ o fiktivnom djelu, o filmu. Ali triler je triler, ne SF. Pa ipak, uprkos svemu, za mene, „Luter“ je „Luter“. Možda je stvar nepostojanja apsolutno nikakvih očekivanja, jer jeste film, a ne serija i upravo zbog toga nije bilo dovoljno vremena kako bi se priča razvila, što nije opravdanje, priča bi trebalo da se prilagodi okviru, a ne obrnuto. Šta znam. Da je loš, loš je. Da je baš toliko loš, pa i nije. Moguće je da iz mene progovara fan zaljubljen u Luterov kaput i Šenka, ali, kada bih se ja pitala, svaki „Luter“ je dobrodošao „Luter“. Pa čak i osrednji. Čak i onaj koji je zastario i dosadan.
3/5
THE MANDALORIAN
Svima omiljeni Din Džarin (Pedro Pascal) – naš svemirski vestern heroj sa Mandalora – vratio se u još jednu sezonu megapopularne serije, sa sve malim Groguom pod miškom, da potvrdi i produži tezu po kojoj su neočekivani spinofi (poput Mandalorijana i Andora) nešto najbolje što je izašlo iz nemilosrdne korporativne Diznijeve mašinerije, otkako je zgrabila i upregla franšizu „Zvjezdanih Ratova“ (Star Wars). Prateći razrađenu narativnu formulu, nastavljamo avanturu ondje gdje smo je i ostavili u posljednjoj sezoni, sada razotkrivajući sa jedne strane svijet Mandalora i tragičnu sudbinu njegovog naroda u želji da se vrati svome izvoru, dok sa druge strane, daje pogled iz ugla Nove Republike i stanja nakon pada Imperije. Početak sezone nagovještava interesantna suprotstavljanja „divljih“ bespuća Galaksije sa poznatim lokacijama i društvenim frakcijama. Iako, realno, svi hoćemo samo još avantura Dina i Grogua. Znaju to u Dizniju vrlo dobro, očigledno.
5/5
TED LASSO
Sa tri emitovane epizode, treća, posljednja sezona fantastične serije „Ted Lasso“ itekako obećava. Nekada, u jednom od svojih tekstova, napisala sam da je „Ted Lasso“ poput bombonjere koju Tom Henks u „Forest Gampu“ drži na svom krilu – da je istovremeno i nešto najslađe na svijetu, ali i najluđe, jer nikada ne znaš šta te tačno u sljedećoj epizodi čeka. I dalje mislim isto. I dalje se svakoj epizodi radujem kao malo dijete. One me čine toliko srećnom i bude u meni takvu vrstu optimizma da bih najradije pjevušila kroz život vjerujući duboko da su svi ljudi, osim Nejta, svi ljudi na ovoj planeti, bezrezervno dobri. I upravo zbog toga, jer znam da je „Ted Laso“ moja godišnja doza sreće i radosti, jako sam tužna što će, za nekoliko sedmica, ova istinski topla ljudska priča (o fudbalu (da!?)) biti završena. Poput svijeta „Mladog Pape“, i svijet „Teda Lasoa“ je svijet u kojem želim živjeti. Zauvijek. U Engleskoj. U kojoj nikada ne bih ni luda živjela. Sa Tedom, sa Rojem Kentom, sa Džejmijem „jbn“ Tartom. Pa čak i Trentom Krimom. Ali sa Nejtom? Sa Nejtom nikad.
5/5
SUCCESSION
Svi koji znaju mene, znaju i za „Succession“ i moju oduševljenost ovom genijalnom serijom. „Succession“, poput „Teda“, takođe ulazi u svoju posljednju sezonu. Premijera posljednje, četvrte sezone, se desila prije nekoliko dana. I, šta da vam kažem? Bila je dovoljna ta jedna epizoda da sebi potvrdim da je „Succession“ nešto najbolje što se desilo u skorijoj istoriji televizije. I što se, još uvijek, ovih dana dešava. Specifičnost ili autentičnost ove serije leži u njenoj osobini, njenoj primarnoj osobini koja je u potpunosti određuje – nepredvidivosti. Nepredvidivost njenih finala, njenih krajeva, koja proizilazi iz nepredvidivih postupaka, poriva i motiva njenih beskrupuloznih likova. Kraj prve sezone – You are my boy, my number one boy – me ostavio bez teksta. Kraj druge mi je bio bolji od prvog. A kraj treće me natjerao da vrištim od uzbuđenja. Takvi su krajevi ove serije, takvi dijalozi i likovi. Takav je „Succession“. Ako ga još niste počeli gledati, ovom prilikom bih vas zamolila da to učinite što prije.
5/5
O ove posljednje tri serije ću pisati detaljnije nakon što pogledam finale, tako da, šta da vam kažem, budite u toku.
