Već sada znam da će se „The Last of Us“ sljedeće godine naći na mojoj listi najboljih iz 2023. Ne moram ni pogledati kraj.
Eto, mislim da su to savršeno dobre rečenice za otvoriti recenziju, jer ponekad je postavljanje atmosfere i dobre energije pola posla. „The Last of Us“ to zaslužuje. Zaslužuje te rečenice i sve hvalospjeve, koje će, u to uopšte ne sumnjam, dobiti tokom ove godine. Upravo zbog toga, biće ovo moj najkraći tekst.
„The Last of Us“ je adaptacija istoimene video igre, koja je, gejmeri mi tako kažu, jedna od najboljih video igara, ona koja je potpuno kompletna, da ne kažem savršena. Serija ne odstupa puno od svog izvornog materijala, a ako je suditi po kritikama video igre, ne znam ni zašto bi. Jer kada je nešto dobro, ono je dobro i tada je najbolja odluka koju možete donijeti ona da se suzdržite od bilo kakve promjene, odluka da pobijedite „pripovjedačkog genija“ u sebi. Apstinencija. I to je to. Uostalom, vidjeli smo to na primjeru ranih sezona „Igre prestola“ (Game of Thrones). To nam mora biti nauk. Zauvijek.
Da li je potrebno poznavanje igre kako biste nesmetano uplovili u ovaj srčani postapokaliptični svijet? Kao i u slučaju „Igre prestola“ ili „Kuće zmaja“ (House of the Dragon) ili „Vješca“ (Witcher), odgovor je „ne“. Serija počinje prologom koji na vrlo plastičan način objašnjava uzrok pandemije čije će izbijanje počistiti svijet i postaviti pejzaž za priču koju ćemo pratiti nekih 60 godina kasnije. Za razliku od većine drugih priča ovog tipa, pandemija nije uzrokovana virusom nego gljivicama koje su, usljed globalnog zagrijavanja, uzele maha i, prenoseći se od domaćina do domaćina, zavaladale svijetom.
U pitanju je, dakle, zombi apokalipsa i postapokaliptična priča, ali ona vrsta koja nema puno dodira sa „Živim mrtvacima“ (The Walking Dead), jer svoj narativ ne gradi na akciji i senzaciji, nego na toplini ljudskih odnosa i emocija u čijem centru stoji Džoel (Pedro Pascal), harizmatični, predani, nježni, a vješti i nemilosrdni otac, koji je u toku izbijanja pandemije, 2003. godine, izgubio kćerku. Izgubio sve i preživio. Dvadeset godina kasnije, Džoel, poput ostalih nezaraženih ljudi, pokušava voditi život, koliko-toliko normalan, uzevši cijeli kontekst u obzir. Na tragu predivnog „Children of Men“ Alfonsa Kuarona (Alfonso Cuaron), Džoel upoznaje Eli (Bella Ramsey), koja je, potencijalno, spasitelj ljudske rase. I to je zaplet o kojem ne bih dalje dužila.
I Paskal i Remzi su u „Igri prestola“ ostvarili zavidne uloge, od strane fanova omiljenih likova, i to Oberina Martela i Lijane Mormont. Iako se nikada nisu sreli, niti su dijelili ekran zajedno (Oberin je poginuo u duelu sa Planinom dosta prije nego je Lijana nožem u oko porazila neživog diva), njih dvoje predstavljaju Sjever i Jug u svojim najboljim izdanjima. Sve ono što smo voljeli, u prvom redu čojstvo i junaštvo, sa izvjesnom dozom arogancije. Vidjeti ih ovdje zajedno, stoga, predstavlja praznik za naša čula, posebno jer je odabir glumaca za „The Last of Us“ sigurno jedna od njegovih jačih karika. Izbor je besprijekoran.
„The Last of Us“ je, poput najboljih ljudi ili stvari na ovom svijetu i u ovom životu, dinamična kombinacija različitosti. Ona je istovremeno i horor i topla drama, i utopija i distopija, i izrazito nasilna i brutalna, ali i dirljiva i sentimentalna. Ona prikazuje zastrašujući svijet, realan svijet, koji nam se može desiti sutra. Svijet u kojem su ljudi ljudi i u kojem ljudi rade ono što rade kako bi preživjeli. Ponekad stvari na koje su spremni graniče sa hororom i ostavljaju utisak da biste se vjerovatno bolje proveli okruženi zombijima koje gljivice izjedaju iznutra. A ponekad, ponekad su ti ljudi Džoel. Topli. Ranjivi. Ogoljeni. Hrabri. Puni ljubavi. Puni ljubavi i snage za sve dobro na ovom svijetu.
Ocjena: 5/5
