Kenet Brana (Kenneth Branagh) je jedinstvena osoba u kulturnom pejzažu našeg svijeta i našeg vremena. I kao takav, Kenet Brana je autor kojeg možete voljeti ili ne voljeti, ali ga ne možete nepoštovati. U pitanju je svestrani umjetnik koji se jednako dobro snalazi i na filmu i u pozorištu, u drami, komediji, fantaziji. U ulozi glumca, reditelja, scenariste, producenta.
Takođe, u pitanju je jedini umjetnik koji je u svojoj bogatoj karijeri nominovan za nagradu Akademije u sedam različitih kategorija: Najbolji film, odnosno Producent (Belfast), Režija (Belfast i Henry V), Originalni scenario (Belfast), Adaptirani scenario (Hamlet), Glavni glumac (Henry V), Sporedni glumac (My Week With Marilyn), Kratkometražni igrani film (Swan Song). Međutim, njegov najveći doprinos kulturi se ne ogleda u tome, nego u činjenici da je Kenet Brana sasvim izvjesno doveo do popularizacije Šekspira. To je njegovo zavještanje. Tu je Brana najbolji.
Tu, i kada se pusti, kada se prepusti, ličnom, životnom… kao u slučaju „Belfasta“ (Belfast). To je ona vrsta umjetnosti koja kreće iz lične priče, iz sopstvenog iskustva, a onda se neprimjetno, organski, nepretenciozno prelije na kolektivno, na ono sa čim se svi, sasvim sigurno, možemo poistovijetiti. Takav je „Belfast“. Za mene. Iskren, neposredan, živ.
S tim na umu, ne bi bilo pogrešno reći da je „Belfast“ Branin najličniji film. A ako govorimo o nekom skorijem vremenu, pa i uopšte, uz šekspirovske filmove „Hamlet“, „Much Ado About Nothing“ i „Henry V“, „Belfast“ je, moguće, i njegov najbolji film. Doduše, donekle neshvaćen, ako u obzir uzmemo brojne komentare koji su po njegovom prikazivanju uslijedili. Jedan od tih komentara se odnosi na tzv. „Troubles“, period nemira u Irskoj, o kojima Brana ovdje govori. Da li je to direktan ili indirektan govor jeste upravo predmet polemike. Sa jedne strane, taj istorijski kontekst je ovdje koncipiran kao kulisa za Braninu intimnu priču o odrastanju. Sa druge, ne samo kao kulisa, nego i kao vezivno tkivo radnje, jer su „Nemiri“ vitalni dio ovog narativa, odnosno dešavanja koja direktno utiču na stanja i odluke glavnih likova „Belfasta“.
Oni su Badi (Jude Hill), naš protagonista, devetogodišnji Kenet Brana, Ma (Catriona Balfe), Pa (Jamie Dornan), Greni (Judi Dench), Pop (Ciaran Hinds) i Vil (Lewis McAskie), Badijev brat. Oni su protestanti u naselju podijeljenom između dominantnih protestanata i manjinskih katolika sa kojima, uprkos svemu, dijele prostor u izvjesnoj slozi. A sama priča govori o njihovom životu tog ljeta 1969. godine kada su nemiri, uostalom, i počeli. Ispričana iz Badijeve perspektive, iz perspektive djeteta. I ovaj podatak je važan, jer on utiče na način na koji je film snimljen, na koji je napisan, montiran i na kraju krajeva na ono što govori… I u tom smislu „Nemiri“ jesu kulisa, jer ih Badi tako doživljava i procesuira… sve se dešava, ne njemu, nego oko njega. Uz njega.
Bez tog važnog konteksta „Belfast“ bi prosto bio neki drugi film. Samim tim, „Nemiri“ su integralni dio filma, ono što priči daje smisao. Ali i neophodne slojeve. Upravo iz tog razloga se ne mogu složiti sa brojnim kritikama koje nastoje ovaj film svesti samo na jedno. U Braninom čarobnom, a mučnom svijetu, ovdje stvorenom, stvari nisu crno-bijele, iako film jeste, što je, na kraju krajeva, jedna od dominantih paralela koje se uporno povlače između „Belfasta“ i Kuaronove (Alfonso Cuaron) „Rome“. I s pravom, jer oba ova filma na sličan način govore o turbulentnom djetinjstvu dvojice velikih filmskih režisera, velikih umjetnika, čija se umjetnost rodila iz proživljene traume koja ih je u ranom dobu i oblikovala.
Vodeći se svim tim idejama i velikim temama, Brana je, kao i Kuaron, stvorio jedan zatvoreni svijet za koji je svako od nas dobio pozivnicu. Šta ćemo mi iz tog svijeta uzeti, i da li ćemo uzeti išta, stvar je naše percepcije ovog djela, emocije, koju smo osjetili ili nismo, senzibiliteta, te na kraju i našeg iskustva. Moje iskustvo se poklapa sa Braninim. Na skoro svakom nivou, jer…
Branino djetinjstvo je moje djetinjstvo. Nekih dvadeset godina kasnije. Branina ulica je moja ulica. Ne u Belfastu, u Banjaluci. U Bosni. Branine komšije su moje komšije. Muslimani, Hrvati, Ukrajinci, Romi, Srbi, Bosanci… A kao da su Irci. Branin svijet je moj svijet.
To je svijet radosnog djeteta beskonačno zaljubljenog u film i odlaske u bioskop, što je u crno-bijelom filmu, poput „Šindlerove liste“ (Schindler’ List), dodatno naglašeno upotrebom boje, ali samo na strateškim mjestima. Kod Spilberga (Steven Spielberg) je to bila djevojčica u crvenom kaputu, kod Brane je to bioskop, odnosno filmovi koje je kao dijete gledao sa svojom porodicom u svom rodnom gradu. U vrijeme kada je dijete dijete koje ne mari za dnevno-političke probleme, nego bi radije da razmišlja o filmovima i svojoj simpatiji.
Naravno, taj gest je iskonstruisan i kontrolisan jer za cilj ima slikanje snažnog kontrasta između dječaka, kojem su filmovi sve, i muškarca, jednog od najvećih britanskih režisera, kojem su filmovi i dalje, nakon svih ovih godina, sve. I zauvijek će biti sve, jer biti umjetnik upravo to i znači. Znači stanje potpune predanosti i iskonsku potrebu da stvaraš i budeš dio nečega većeg. Uz to, Branin svijet, onako kako ga se on sjeća, je i svijet odsutnog oca, stabilne majke, te bake i dede koji su centar oko kojeg se taj svijet okreće. Tvoj svijet. Ne postoji nijedna emotivna nit koju Brana kod mene ovdje nije potegao, dodirnuo ili barem okrznuo. Niti jedna. Uključujući tu beskrajnu fascinaciju filmom (ali i pozorištem, koje ovdje ipak nije tema niti fokus).
Da bi sve ove ideje dočarao, Brana poteže za crno-bijelom fotografijom, snimanjem iz donjeg rakursa i dramaturškim odlukama koje ostavljaju dovoljno prostora za pozicioniranje unutar ovog narativa. U odnosu na to, „Belfast“ može biti priča o „Nemirima“ u Irskoj, a i ne mora. I zapravo jeste i jedno i drugo, istovremeno, ali iz pozicije dječaka koji svijet gleda iz žablje perspektive. Ta dihotomija je ono što pokreće film, jer „Belfast“ je, sasvim legitimno, priča o tome šta se, na nivou jednog malog čovjeka, tokom tih nemira dešavalo i kako izgleda taj posljednji pogled ka domu, vječna dilema graničnih prostora – otići ili ne otići – i taj strah od nepoznatog, taj put na koji se nevoljko upuštaš, uprkos svemu. Jer dom je dom. Stoga, ovo je film o „Nemirima“ jednako koliko i nije. Jedno ne isključuje drugo. I za mene, to je najveća vrijednost „Belfasta“. Uz glumačku postavu, naravno.
A glumci su, kao i u filmu „CODA“, izabrani bez greške. Posebno Badijeva majka Ma (Balfe) i Badijev otac Pa (Dornan). Način na koji Brana vidi svoje roditelje, kao filmske zvijezde, kao moralno i etički ispravne ljude, kao svoje zaštitnike, kao beskrajno zaljubljene ljude koji svoju ljubav najbolje mogu otjelotvoriti muzikom, to jeste pjesmom i plesom, u jednoj fantastičnoj, nadrealnoj sekvenci za koju nikada niste sigurni da li pripada ovozemaljskom svijetu. Ta ljubav prema svojim roditeljima, taj odnos iskazan u načinu na koji ih slika, je, vjerovatno, jedna od ključnih stvari koje ću sa sobom iz ovog filma dalje nositi.
Ocjena: 4.5/5
Piše: Monika Bilbija
