U nedjelju, 12. marta 2023. godine, očekuje nas 95. izdanje dodjele nagrada Akademije, kolokvijalno poznato kao dodjela Oskara. U kategoriji Najboljeg filma nominovani su „All Quiet on the Western Front“ (Malte Grunert), „Avatar: The Way of the Water“ (James Cameron, Jon Landau), „The Banshees of Inisherin“ (Graham Broadbent, Peter Czernin, Martin McDonagh), „Elvis“ (Baz Luhrman, Catherine Martin, Gail Berman, Patrick McCormick, Schuyler Weiss), „Everything Everywhere All at Once“ (Daniel Kwan, Daniel Scheinert, Jonathan Wang), „The Fabelmans“ (Kristie Macosko Krieger, Steven Spielberg, Tony Kushner), „Tar“ (Todd Field, Alexandra Milchan, Scott Lambert), „Top Gun: Maverick“ (Tom Cruise, Christopher McQuarrie, David Ellison, Jerry Bruckheimer), „Triangle of Sadness“ (Erik Hemmendorff, Philippe Bober), „Women Talking“ (Dede Gardner, Jeremy Kleiner, Frances Mc Dormand).
Sedam od deset smo već prošli, tako da su nam za danas ostala posljednja tri. Jedan o odrastanju i ljubavi prema filmu. Jedan rimejk o hororu rata. I jedna adaptacija o hororu nemanja glasa i moći da promijeniš stvari. U pitanju su filmovi „The Fabelmans“, „All Quiet on the Western Front“ i „Women Talking“.
THE FABELMANS (4/5)
Film pomalo odbojnog naziva, te jednako odbojnog plakata, „The Fabelmans“ je životna priča o odrastanju Stivena Spilberga (Steven Spielberg), njenog reditelja. Priča o traumi i umjetnosti i početnim impulsima koji, kroz vrijeme, od djeteta izrastu u umjetničkog genija. U ovom slučaju filmskog. Šta god mi mislili o Spilbergu, odnosno o njegovom opusu, nebitno je. A ako kojim slučajem ne mislimo ama baš ništa pozitivno, onda je nešto duboko u nama trulo. U pitanju je čovjek koji je zauvijek promijenio film i koji je, kontinuirano, davao filmove koji su nerijetko imali tu moć da usreće klince diljem planete i da im pomognu da stvore svoje lične svjetove što, za mene, i jeste poenta života – stvoriti svoj lični svijet u kojem možeš biti svoj. Film, kao umjetnost, je odličan generator, katalizator takvih procesa i postupaka. Međutim, da li je „The Fabelmans“ taj film? Nisam sigurna. Rekla bih, ne.
Postoji jedna scena u filmu koja je vrlo zanimljiva, jer govori upravo o ovome o čemu ja govorim, o ljubavi i fascinaciji i traumi koja će zauvijek oblikovati svaki tvoj postupak. To je scena u kojoj mali Spilberg gleda sudar voza, što na njega ostavlja snažan utisak, traumatičan čak. U želji da mu pomogne da se izbori sa tim osjećajem, majka mu poklanja kameru i navodi ga da rekreira scenu sudara svojim igračkama, te da je snimi. Na taj način ona ga uči da snima svijet oko sebe kako bi nad njim uspostavio kontrolu, ali i kako bi kroz taj čin počeo upoznavati svijet.
Gledajući hvalopsjeve po internetu, uočila sam da mnogi smatraju da je „ovo Spilbergov film koji smo sve ove godine čekali“. Međutim, mnogi zaboravljaju da je Spilberg već napravio autobiografsku priču o svom odrastanju, o svom djetinjstvu, samoći, njegovoj nepripadnosti i generalno nesnađenosti u ovom svijetu. Taj film se zove „E.T.“ I on je, u kontekstu društva, puno veći i puno značajniji od ovog posljednjeg.
„The Fabelmans, iako prijemčiva, topla, ljudska priča, ispričana vrlo vješto, jer to su ipak Kušner i Spilberg, je jedan mali, lični, intimni film koji je koštao jako mnogo. Što je sasvim u redu. Ali, sasvim je u redu reći da to prosto nije film koji smo čekali sve ove godine.
Nadam se da to nije to.
ALL QUIET ON THE WESTERN FRONT (5/5)
Suštinski, mada ne eksplicitno, „All Quiet on the Western front“ je rimejk istoimenog filma iz 1930. godine Luisa Majlstona (Lewis Milestone), koji je zapravo bio prvi film u istoriji nastao kao adaptacija romana (Erich Maria Remarque) iz 1929. Priča prati mlade njemačke vojnike u rovovima na zapadnom frontu i u svojoj suštini je antiratna priča, poput skoro svakog ratnog filma koji smo ikada imali priliku pogledati. Ali ova verzija je istovremeno posebna, jer je u pitanju njemačka verzija njemačke priče o njemačkim vojnicima u jednom od najgorih ratova čovječanstva, na njemačkom jeziku.
Na tragu onoga što smo prije nekoliko godina gledali u Mendesovom (Sam Mendes) nevjerovatnom filmu „1917“, i Berger (Edward Berger) koristi sve prednosti savremene tehnologije kako bi nas ubacio direktno u rov među vojnike pokrivene blatom i krvlju i strahom i nadom da ovo što rade ima nekog smisla u širem kontekstu za zemlju iz koje potiču i u koju žele da se vrate. Istu zemlju, samo bolju.
Vizuelno impresivan, jeziv i ekstremno ekspresivno emotivan, „All Quiet on the Western Front“ je film koji je najbolje gledati u kinu, jer je to jedini način da na nadirektniji način, a opet sa vrlo sigurne distance (kao da ste predsjednik ili dio neke uprave, general, političar, šta god…), učestvujete u paklu koji vam se odvija pred očima. Jer ovo je pakao. Ovako pakao izgleda. Nema tu okolišanja.
WOMEN TALKING (5/5)
Adaptacija istoimene knjige, bazirane na stvarnom događaju, „Women Talking“ je vjerovatno najmanje zapažen film u ovogodišnjoj utrci za Oskare. Što je, po meni, prilična nepravda. Ne kažem da je u pitanju remek-djelo, ali jeste jako dobar film koji u sebi sadrži toliko suptilnih i izbalansiranih elementata, da možda vremenom, nakon nekoliko gledanja i distance, i zasluži takav epitet.
Nisam čitala knjigu, tako da ne mogu porediti, mogu vam samo dati generalni utisak onoga što sam pogledala. A ono što sam pogledala je izvanredno. Što, uostalom, i očekujem od Sare Poli (Sarah Polley), rediteljke koja nam je, ne tako davno, poklonila „The Stories We Tell“.
Iako najradije ne bih ulazila u fabulu priče, moram, jer ne postoji drugi način da vam dam kontekst za ovih nekoliko rečenica koje o filmu planiram izgovoriti.
Godina je negdje 2010. Mjesto radnje je kolonija Menonita, hrišćanske protestantske grupe čije učenje počiva na pravilima anabaptističke denominacije. Ovo što pišem je važno za razumijevanje filma, jer je u pitanju crkva koja je poznata po svojim pacifističkim stavovima, gdje bilo kakva forma nasilja nema nikakvo opravdanje, ni pod kojim uslovima. Uključujući čak i onda kada si žrtva sistematskog silovanja. To je zaplet – otkriće da pojedini muškarci kolonije, koristeći sredstva za umirivanje stoke, kontinuirano drogiraju žene koje zatim siluju, da bi sam čin i fizičke posljedice koje iza njega ostaju svalili na demone. Nakon ovog otkrića počinioci su uhapšeni i zatvoreni u obližnjem gradu. Ostali muškarci iz kolonije odlaze u grad kako bi ih na kauciju izvukli iz zatvora, ostavljajući žene same u koloniji. I tada zapravo priča i počinje, tokom ta dva dana u okviru kojih moraju, glasanjem, odlučiti šta da rade. Tri su izbora pred njima: a) da ne urade ništa, b) da se bore i c) da odu.
Tema je jako teška, mučna, ali način na koji se ovi razgovori dešavaju su izuzetno dinamični i drže pažnju. Posebno jer govorimo oprečnim silama koje te razgovore oblikuju, o filozofskim raspravama koje svoje utemljenjen pronalaze u vjeri i u iskustvu kroz koje se prolazi. Diskonekcija između teološke filozofije i onoga što se dešava na tlu, u realnom životu je snažno postavljena, ali na takav način da niti jednom vjeru, barem onako kako sam ja razumjela film, ne dovodi u pitanje.
Sve to je upotpunjeno zanimljivim režijskim pristupom od čega bih posebno izdvojila odluku da se zvjerstva nikada ne prikazuju, što vašoj mašti daje apsolutnu slobodu i tako horor čini strašnijim, da film bude skroz desaturizovan, dozvoljavajući vrlo kontrolisane uplive boje onda kada to ima smisla i kada se želi dodatno poentirati, te da muziku radi Hildur Gudnadotir. Činjenica da Hildur nije nominovana za Oskara govori u prilog mojoj prvoj tvrdnji da je ovo film koji je dobio najmanje pažnje od svih nominovanih. Izostavljanje Hildur iz nominacija je takođe nepravda. Ali, živimo u nepravednom svijetu i tako je kako je. Možemo samo pisati o tome. Mada, uskoro, kako je krenulo, nećemo moći ni to. Otud genijalnost naziva filma, odnosno knjige, koji je tako aktuelan i relevantan i zastrašujući, a odnosi se na trenutak kada se postavi pitanje, parafraziraću sada – Šta rade ove žene? Kuju neku zavjeru? Ma ne… To su samo žene, pričaju (It’s just women talking).
Women talking je ovdje zapravo revolucionarni čin i revolucija po sebi, jer, po prvi put, žene ove kolonije dobijaju glas, a sa njim i slobodu izbora – da ne govore, da izdaju svoju vjeru i pribjegnu nasilju ili da ostanu vjerne sebi i svom učenju i odu. Izbalanisiranost ovih odluka, motiva za svaku ženu ponaosob, govor, riječima i tijelima, sve to čini ovaj film izvanrednim. Uz naravno nevjerovatnu glumačku postavu koju predvodi Runi Mara (Rooney Mara), te činjenicu da je stvoren jedan crno-bijeli svijet u kojem živiš potpuno svjestan da tamo negdje, u nekom drugom svijetu koji te čeka u budućnosti postoji znatno više boje, samo kada bi bio dovoljno hrabar da se ka njemu i otisneš. A to i jeste suština života – ko od nas ima snage i hrabrosti da tu boju dosegne… da se otrgne iz ralja života, da skoči, znajući da samo tako može ušareniti svoj svijet. Malo ko. Ako iko.
