Nominacije za nagradu Akademije, popularnog naziva „Oskar“, objavljene su prije dva dana, bez posebnih iznenađenja. Kategorija „Najbolji film“ i dalje izlazi u svom proširenom izdanju, na čemu, u najvećoj mjeri, možemo zahvaliti Nolanovom (Christopher Nolan) „Mračnom vitezu“ (The Dark Knight) iz 2008. godine. Od dotadašnjih uobičajenih pet, broj nominovanih se sada kreće od pet do deset, u zavisnosti od glasova članova Akademije, kojih ima nekoliko hiljada.
Ovaj put izbor je sveden na najboljih deset, što je dokaz da je ovo bila izuzetno plodna filmska godina, o čemu sam pisala u uvodu svoje liste najboljih filmova iz 2021. (sa koje je nominovano četiri filma: „Dune“, „Licorice Pizza“, „Drive My Car“ i „The Worst Person in the World“).
A kako bismo stigli preći svih deset filmova do 27. marta, kada je dodjela „Oskara“ planirana, u narednim sedmicama ću obrađivati dva filma po tekstu, odnosno po jedan, kada dođem do, po meni, najbolja tri. A krenuću od dva rimejka, dva odlična, talentovana, iskusna, a u stilu prilično različita reditelja. Giljerma del Toroa (Guillermo del Torro) i Stivena Spilberga (Steven Spielberg).
NIGHTMARE ALLEY dir. Guillermo del Torro, Searchlight Pictures
„Aleja noćnih mora“ (Nightmare Alley) je ansambalski neonoar psihološki triler, kao i rimejk. U pitanju je takođe film kojem se teško može naći mana uzevši u obzir da je u svakom aspektu riječ o solidnom djelu. Glumačka podjela je odlična (Cate Blanchet, Bradlley Cooper, Willem Dafoe, Toni Collet, Richard Jenkins, Rooney Mara, David strathairn…), film vizuelno izgleda impresivno, fotografija i scenografija su fantastične, režija je pametna, poštena i rađena je s ljubavlju, kao uostalom i većina Del Toroovih filmova. Sve je tu, pa ipak opšti utisak ne ostavlja prostor oduševljenju nego radije zaboravu. Jednostavno rečeno, „Aleja noćnih mora“, poput Hoperovog (Tom Hooper) „Kraljevog govora“ (King’s Speech) nije film kojeg ću se sjećati niti je film o kojem ću razmišljati bez obzira na kvalitet svih njegovih pojedinačnih elemenata, bez obzira ne pregršt važnih tema kojima se bavi.
Vjerovatno je do mene jer je svijet koji je Del Toro ovdje izgradio impresivan i zastrašujuć. To svakako nije iznenađenje jer je Del Toro, poput Vilneva (Denis Villneuve), majstor građenja svjetova. To je njegov forte. Začudnih, bogatih svjetova koje, u njegovom slučaju, uglavnom nastanjuju čudovišta, ovaj put u ljudskom obličju. A kako se ispostavlja, čovjek i jeste najveće čudovište, pogotovo onaj niskog samopouzdanja u konstantnoj potrebi za samodokazivanjem i odobravanjem svoje okoline, spreman na sve. Čovjek koji se zarad želje da „bude viđen“ jer je to, kako jedan od likova ističe, najveća potreba svih ljudi, ne libi ničega i spreman je na sve.
U svojoj suštini tragedija koja, kako sam naslov sugeriše, jeste noćna mora, što po pitanju priče koja se ovdje priča, što po pitanju načina na koji je scenografijom (klaustrofobičnim prostorima, uskim, krivudavim ulicama koje nalikuju nepreglednom lavirintu…), ali i drugim elementima (iako je scenografija na mene ostavila najjači utisak), ona ispričana, „Aleja noćnih mora“ je prilično hermetična. Nema ništa loše u tome jer svaki reditelj bira priču koju želi ispričati kao i način na koji će to uraditi. Da li će taj način biti inkluzivan, da li će uspjeti publiku uvući u svoj svijet, u smislu da je riječ o radnji koja je živa i dešava se sa nama, u nekoj vrsti sprege ili ne, u smislu da se ne dešava i odvija sa nama nego ispred nas, odvojena od nas, stvar je rediteljske odluke, lične preferencije i senzibiliteta. Isti taj izbor ima i publika. I u tome leži sva ljepota demokratičnosti umjetnosti. Moj me nažalost nije uvukao u priču na način na koji sam očekivala, na način na koji sam željela i neki opšti utisak koji sam na kraju iz cijelog ovog iskustva ponijela se može sumirati u jednoj savršenoj rečenici koju izgovori neprikosnoveni Djatlov i što mi je, zbog svoje vrlo aplikativne prirode, vjerovatno najdraža izreka. A ona glasi: „Not great, not terrible“. „Aleja noćnih mora“ je za mene baš to.
Ocjena: 3.5/5
WEST SIDE STORY dir. Steven Spielberg, 20th Century Studios
I vrapci na grani znaju koliki sam fan mjuzikla kao posebnog i dragocjenog žanra koji je, rekla bih, produkt jednog vremena i dalje itekako relevantan i aktuelan. I kada bih morala izabrati najdraže, ali i najbolje mjuzikle ikada snimljene, recimo top deset, „Priča sa zapadne strane“ (West Side Story) iz 1961. (iako paradoksalno nisam veliki ljubitelj songova) bi sigurno bila pri samom vrhu, uz „Pjevajmo na kiši“ (Singing in the Rain) za koji lično smatram da još uvijek nema konkurenciju. Iako ju je, u pogledu koreografije, „Priča sa zapadne strane“ možda čak i premašila, zahvaljujući prije svega genijalnom Džeromu Robinsu (Jerome Robbins), njenom autoru. On ju je osmislio, napisao i režirao na osnovu Šekspirove bezvremene drame „Romeo i Julija“, te prvi put postavio na Brodvej 1957. godine. Međutim, najveća vrijednost ovog djela, prvo na sceni, a zatim i na filmu, jeste njena aktuelna koreografija koju je Robins takođe potpisao. U tom smislu, bio je dovoljan samo Prolog, da ovo djelo vine u filmska nebesa.
Uhvatiti se u koštac sa takvim nasljeđem hrabar je potez filmskog veterana koji u svojoj višedecenijskoj, žanrovski raznovrsnoj filmskoj karijeri nikada nije potpisao mjuzikl. Ako ste pratili Spilbergovu karijeru, a vjerovatno jeste, onda znate da je riječ o svestranom reditelju, često okarakterisanom kao tvorcem blokbastera, koji se oprobao u skoro svim žanrovima, od horora preko trilera, drame, ratnih i pustolovnih filmova, pa sve do naučne fantastike. Sa bogatom karijerom i velikim, šarolikim iskustvom sasvim je logično da njegov ulazak u svijet mjuzikla, da ne kažem hvatanje ukoštac sa ovim kompleksnim žanrom, označi upravo „Priča sa zapadne strane“, film koji je, uprkos brojnim nagradama, ostao zapamćen i kao film koji nije posebno mario za raznolikost (lik Marije igra Natali Vud, glumica ruskog porijekla), uprkos činjenici da su njeni centralni likovi, između ostalih, Amerikanci Latino nasljeđa, tačnije Portorikanci.
Iako je priča u načelu ista, a ona govori o sukobu između dvije njujorške bande (Jets/Sharks), iz čijih se redova u prvi plan ističu Bernardo (David Alvarez) i Rif (Mike Faist), njihove vođe, odnosno Marija (Rachel Zegler), Bernardova sestra i Toni (Ansel Elgort), Marijin ljubavnik, Spilberg je, u saradnji sa scenaristom Tonijem Kušnerom (Tony Kushner) napravio nekoliko ozbiljnih izmjena. Neke od njih su možda nepotrebne, čak i površne, ali većina je ipak uspjela unijeti neophodnu svježinu i živopisnost u cijeli narativ. Jer, praviti rimejk toliko popularnog i voljenog djela nikada nije u cjelosti popularno i voljeno od strane publike. Barem kada je riječ o filmu, jer se nove produkcije istih djela u pozorištu podrzumijevaju. To je konvencija na koju smo navikli i na koju pristajemo kada idemo u pozorište.
Jedna od tih promjena počinje već u Prologu, za koji i dalje smatram da je najvažniji dio filma, jer je Prolog taj koji vas uhvati i uvuče u priču koja do kraja ne pušta. Ako vas uhvati, naravno. Prateći originalnu priču, Spilberg uvodi nekoliko detalja koji od Njujorka prave nešto drugačiju atmosferu i prostor koji sada nalikuje više prostoru „Spašavanja redova Rajana“ (Saving private Ryan) nego „Priče sa zapadne strane“. To je prostor rata, prostor promjene, prostor urušavanja… grada, vrijednosti, sistema, snova, identiteta…. Kontekst je ovdje presudan, a on se postiže detaljima. Detaljima poput natpisa „Lincoln Centre“ ili kugle za razbijanje koje vidite na samom početku. Gledajući te detalje jasno je da se ovdje zapravo ne radi samo o sukobu dvije bande tinejdžera, ekstremno različitog kulturnog nasljeđa, a sličnih ili istih navika i pobuda, nego da se radi o kompletnom imigracionom sistemu jedne države, džentrifikaciji i generalno politici Sjedinjenih Američkih Država. Takva vrsta pozadinske priče provučena je i kroz likove koji sada dobijaju novi sloj čitanja, prethodno nepostojeći, uključujući i prezime.
Uz to, radi se o nevjerovatno harmoničnom, gracioznom i lijepom filmu čiji sklad u gotovo nepogrješivom odabiru glumaca narušava prisutnost Ansela Elgorta, odnosno, da ne kažem, nedostatak iste. On je jedini glumac ovdje koji ne pripada datom prostoru i vremenu, iako je njegov lik, lik Romea, ključan za priču. Drvenost i nemogućnost kanalisanja agonije u kojoj se Toni nalazi, primoran da bira između prijatelja i ljubavi, je iznenađujuća, posebno ako se sjetimo Elgorta u odličnom „Vozaču“ (Baby Driver) i ako u obzir uzmemo da je Elgort školovani plesač. Pogrešan odabir glumca i Spilbergova odluka da u svojim istraživanjima i interpretaciji ove klasične priče ne ide dublje niti hrabrije su vjerovatno moje najveće zamjerke. I uprkos tome da sam načelno zadovoljna pogledanim, činjenica jeste da mi njegova „Priča sa zapadne strane“ sigurno ne ulazi u onih top deset, ali vjerovatno ulazi u dvadesetak, što vjerovatno govori dovoljno.
Ocjena: 4.5/5
