Kada su tek počeli da se pojavljuju, Marvelovi filmovi su, na mojoj ljestvici interesovanja, bili na samom dnu. A onda, nekoliko godina kasnije, iz radoznalosti i, vjerovatno, dosade, moj suprug je napravio hronologiju na osnovu koje smo pristupili Marvelu i pogledali sve filmove koji su do tog trenutka izašli. Trajao je taj poduhvat skoro deset dana. Sada sam osoba koja za sebe može reći da je pogledala sve što je Marvel ikada izbacio.
Od svih filmova (i serija), a ima ih preko 30, još uvijek mi prvo mjesto drže „Thor: Ragnarok“ (Taika Waititi), Guardians of the Galaxy (James Gunn) i „Loki“ (Michael Waldron). Za mene su ova dva filma i serija čista uživancija, čista ljubav (iako volim i „Civil War“ i „Winter Soldier“ i „Infinity War“ itd.). I tako pristupam svakom Marvelu. Kriterijum broj jedan je zabava, a tek onda sve ostalo, redom, kako spada. Ako nije zabavno, ako nije prožeto dobrim humorom, džaba. Džaba sve. Dakle, tekst. To je najvažniji kriterijum za mene.
„Doktor Strejndž u multiverzumu ludila“ (Doctor Strange in the Multiverse of Madness) Sema Rejmija (Sam Raimi) nije posebno zabavan fim, ali nije ni posebno nezabavan, ako bih uopšte mogla iskoristiti tu riječ. U pitanju je 28. film u Marvelovom filmskom univerzumu koji pripada njegovoj tzv. četvrtoj fazi i direktno se veže za događaje iz serije „VandaVizija“ (WandaVision), što je ujedno odličan šlagvort, ali i njegovo breme, njegov kamen spoticanja, njegov kriptonit.
Bez otkrivanja puno detalja, jer je film tek počeo igrati u bioskopima, „Doktor Strejndž“ je gotovo u potpunosti urušio karakterni razvoj Vande Maksimof (Elizabeth Olsen) i to, po sebi, predstavlja problem. Ne samo zato što je narativ poljujan, nego i zato što su događanja iz serije (čija se premijera desila prije godinu dana) u izvjesnoj mjeri poništena. Kao da kraja serije nije ni bilo, kao da se nije desio, na način na koji se desio.
Ovaj problem bi se mogao pravdati uvođenjem i postojanjem više paralelnih svjetova u kojem obitavaju razičite verzije Vandi Maksimof i različite verzije Stivena Strejndža (Benedict Cumberbatch), čiji su različiti karakteri doveli do različitih odluka, pa shodno tome i do različitih ishoda i svjetova, te uopšte različitih ljudi koji su Vanda i Strejndž u tim beskonačnim iteracijama (sebe) postali.
Međutim, to pravdanje je tanko i zvuči baš tako, kao pravdanje. Uz to, uvođenje paralelnih svjetova, koliko god to bio izlizan postupak i rješenje (a jeste), ovdje je imao ogroman potencijal koji je na kraju ostao neiskorišten. Što je šteta, budući da smo na raspolaganju imali tri potentna i jako voljena lika: Vandu, Strejdža i Vonga (Benedict Wong). Da ne govorimo o svim epizodnim (cameo) pojavljivanjima koja opet ne bih otkrivala, kako vam ne bih pokvarila ugođaj. Toliko potencijala je otišlo u vjetar…
Tu je naravno i problem obmanjujućeg marketinga koji je plasirao jednu priču da bismo dobili posve drugu priču na velikom platnu. Takva odluka je djelimično opravdana, jer u eri interneta sačuvati informacije i zadržati ih da ne procure svuda po društvenim mrežama jeste poduhvat (sjetimo se samo „Igre prestola“ i cijelih epizoda koje su puštane u eter prije zvanične objave), ali u ovom slučaju je možda čak i malo bezobrazno, jer, zbog gore navedenog ishoda, došlo je do nepoštovanja prema Džeklin Šefer (Jacqueline Schaeffer), njenom radu, viziji, kao i njenom kompletnom kreativnom timu.
Kada se ostave ti problemi po strani, koji doduše nisu mali, jer oni jesu srž priče, ostaje nam film koji nije loš, naprotiv, ali nije ni sjajan.
Postavka je zanimljiva jer prati djevojčicu Ameriku Čavez (Xochitl Gomez) čije moći, da prelazi iz jednog paralelnog svijeta u drugi, privlače nepoznatu silu, izvjesnog demona, koji se tih moći želi dokopati. Amerika i Strejndž, odnosno razne verzije njega, se udružuju kako bi pronašli knjigu (The Book of Vishanti), vjerujući da je to jedini način da se demon zaustavi.
U tom svjetlu, prvi čin je dobar, međutim, skakanje iz jednog univerzuma u drugi, tokom sljedećeg čina već postane zamorno. Film zatim ponovo uspije uhvatiti ritam, da bi onda upao u niz patetičnih sekvenci u kojima ili možete smoći snage da uživate ili ne. Međutim, ono što sve vrijeme drži određeni nivo kvaliteta jeste izbor glumaca koji su, svi redom, sjajni. A najbolji među njima je sigurno Kamberbeč.
Sam naslov je možda na prvi pogled izazvao asocijaciju na Hauarda Filipsa Lovkrafta (Howard Phillips Lovecraft) svojim podnaslovom „In the Multiverse of Madness“, referišući se na njegovu priču „At the Mountains of Madness“, sa sve istom aliteracijom. Nakon pogledanog filma, doduše, ne može se povući neka bitnija paralela, osim atmosfere i konteksta koji takav naslov evocira.
Naime, njegova jezička konstrukcija je čisti palp-horor sa polovine 20. vijeka, iako sam film nije horor, te na jedan diskretan način postavlja scenu za upliv do sada ovog vrlo oskudno korištenog žanra u filmovima Marvel svijeta. Ko bi bolji bio da se poigra sa ovim elementom nego Sem Rejmi, autor jednog od kultnih horora B produkcije, „Evil Dead“, sa ikoničnim B glumcem Brusom Kembelom (Bruce Cambell) u glavnoj ulozi. Sam Kembel ima vrlo simpatično kratko pojavljivanje, tzv. „kameo“, u ovom filmu, kao jedan od mnogih „poklončića“ vjernim pratiocima megapopularne franšize.
Lik harizmatičnog i živopisnog doktora Strejndža je svojim mističnim i magičnim karakterom sjajno poslužio kao pogodan teren za uvođenje elemenata horora, koji su se, ipak vodeći računa o ciljnoj publici koja uključuje djecu raznih uzrasta, u cijeli kontekst superherojskog filma uklopili na jedan ukusan i obazriv način, koristeći se mahom humorom kao mostom između bezazlene, sigurne zabave i gotskog, na trenutke zaista grotesknog vizuelnog jezika onog tipa horora koji je krasio Rejmijeva starija djela.
Dakle, zabavićete se, ali ni blizu kao što ste se zabavili ili biste se zabavili gledajući „Lokija“, „Tora“ (Ragnarok) ili „Čuvare“ (Guardians).
Ocjena: 3.5/5
Autorka: Monika Bilbija
