Iako podsjeća na filmove Čarlija Kaufmana (Charlie Kaufman) i romane Franca Kafke i Orvela, na seriju “Devs” i još tonu ovog i ovakvog materijala, “Severance” je neodoljivo svoja i impresivno idiosinkratična. U pitanju je serija koja istražuje svijet u kom je, za razliku od ovog našeg, moguće vrlo jasno odvojiti privatni od poslovnog života. Činom brisanja sjećanja. A kako drugo?
Zahvaljujući novoj metodi firme Lumon, ljudima je data mogućnost da razdvoje svoje ličnosti na takozvane “innies” (radnu verziju sebe) i “outies” (privatnu verziju sebe), gdje jedna ličnost nema nikakvu dodirnu tačku niti kontakt sa drugom. Na prvi pogled, ovaj postupak se čini kao san, ne samo nas koji smo zakovani u kancelarijski prostor beznađa, nego svih ljudi generalno. Međutim, kolika je zapravo noćna mora u pitanju je upravo ono čime se ova genijalna serija i bavi.
Analizirajući dvije strane ove medalje kroz primjer Marka S (Adam Scott), jednog od četiri službenika MDR odsjeka (Macrodata Refinement), narativ se konstantno mijenja, u odnosu na trenutno raspoloženje lika i situaciju u kojoj se nalazi. Na samom početku, Marku, koji je izgubio suprugu u saobraćajnoj nesreći, odgovara ovakva vrsta života, zaborav umjesto ozdravljenja, zbog čega se i odlučuje na sam postupak. To jeste, odgovara mu jedan dio dana, sve dok je u kancelariji, sve dok se ne mora i ne sjeća apsolutno ničega. Međutim, jednom kada se pronađe vani, sitacija se u potpunosti okrene i život postane potpuno bezvrijedan. Jer život bez Džeme nije život vrijedan življenja. Markova ljubav prema supruzi je ona vrsta ljubavi koju sanjate, koja je vječna. Postoji jedna scena, nakon što pocijepa njenu fotografiju, kada pokušava sebi i drugima dokazati da je prebrodio njenu smrt, da je konačno spreman da krene dalje, tolika je količina emocije u toj sceni, toliko slojeva i značenja da bih izdvojila tu scenu kao jednu od onih koje možete analizirati i u njima pronaći sve, svu filozofiju serije satkanu u jedan trenutak. Serija je puna takvih scena, ali ova je sigurno ostavila na mene najjači utisak.
Mark nije jedini koji prolazi pakao. Sa njim, na “odstranjenom” spratu su i njegove radne kolege koje, jednom kada napuste kancelarijske prostorije, ne znaju ništa, niti su u stanju prepoznati se međusobno u vanjskom svijetu. Među njima su, u MDR odsjeku, Irving (John Turturro), Heli (Brit Lower) i Dilan (Zach Cherry). Šef njihovog sprata je Milčik (Tramell Tillman), a šef svima je Kobel (Patricia Arquette). U drugom odjeljenju OD (Optics and Design) radi Burt (Christopher Walken) koji je, kao Mark, šef svog odjeljenja. Svako od njih bije ličnu bitku i na “odstranjeni” sprat je došao vođen isključivo ličnim iskustvom, nerijetko nekom vrstom tragedije.
Tragedija i jeste snažna motivacija za ovakvu vrstu ekstremnog postupka koji vašu ličnost presijeca na pola u postupku koji možemo okarakterisati i kao izrazito sebičan, lišen bilo kakve empatije, prema sebi. Jer vi jeste krajnja žrtva, žrtva sebe i svojih odluka. Sa etičkog i moralnog stanovišta, u pitanju je vrlo problematičan postupak posebno nakon što shvatite da je “innie” žrtva vaše nemogućnosti da procesuirate bol. Jer “innie” svoj život živi u kancelariji 24/7 bez ikakvog života osim onog koji provodi sa svojim kolegama za radnim stolom. Jednom kada napusti kancelariju, “innie” postaje “outie” čime se sva sjećanja gube. To znači da govorimo o vječnom paklu kancelarijskog prostora. I u tom smislu, “outie” živi život koji ne poznaje radni prostor, živi život relativne slobode, slobode da se kreće i druži i jede i pije šta god, gdje god poželi, dok “innie” živi samo i isključivo u prostoru Lumona, jedinom prostoru koji u životu poznaje. Ako to nije okrutno, ne znam šta je.
Uz ovu moralnu i etičku dilemu, tu je i vječno pitanje šta je to što čovjeka čini čovjekom, šta je ja? Gdje počinje, a gdje prestaje? Kako nastaje? Šta ga čini? Serija obiluje brojnim pitanjima i dilemama ove vrste i nije serija kod koje je važan ishod, kod koje je važno šta će se desiti, iako i to, međutim, ono što je važnije jesu ova egistencijalna pitanja o ljudskom postojanju i prirodi i odnosi koji se, kroz odlično napisane dijaloge, razvijaju među likovima. Ti odnosi kraj, odnosno finale sezone, čine utoliko boljim. Mislim da dugo nisam gledala bolje finale koje je ostavilo tako snažan utisak na mene. Ne mogu se sjetiti da jesam. Doduše, osim svakog finala “Nasljednika” (Succession).
Zaplet serije počinje u trenutku kada se Marku javi Piti (Yul Vazquez), nekadašnji radni kolega, šef (kojeg je Mark zamijenio) i najbolji prijatelj, koji je uspio proći kroz procedure vraćanja izgubljenog pamćenja, čime se otkriva niz novih neočekivanih situacija zbog kojih ćete sjediti na ivici kauča. Ili fotelje. Ili stolice.
Seriju nevjerovatnog vizuelnog identiteta je osmislio Den Erikson (Dan Erickson), a režirao Ben Stiler (Ben Stiller), za kojeg se ispostavlja da je značajno bolji reditelj nego što je glumac. Serija počinje lagano, za neke možda i dosadno, već viđeno, međutim, kako se klupko razmotava tako i sama serija poprima nove obrise otjelotvorene u ključnim pitanjima koji se tiču našeg postojanja na ovom svijetu, našeg identiteta, prava na izbor i raznih drugih egzistencijalnih dilema. Muzika (Theodore Shapiro) u vellikoj mjeri pomaže u građenju atmosfere i tona koji se mijenjaju u zavisnosti od toga s kim provodimo vrijeme. I gdje. Glumačka postava je tako dobro izabrana i svi su na visini zadatka, a posebno Skot koji najveći dio tereta nosi na svojim plećima.
Pogledala sam zaista puno serija ove godine, ali “Severance” je jedna od onih rijetkih koja se, svojom aktuelnošću, stilom, pričom i onim što nastoji reći, što nastoji prenijeti publici, tako snažno izdvojila iz gomile. “Severance”, kao i “The Boys”, doduše svaka na svoj način, ostavlja ožiljke. Možda zato što je kao ogledalo koje mi, bez pardona, ukazuje na sve greške u životu. Da nije protkana tako suptilnim i dobrim humorom nisam sigurna da bih je preživjela.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
