Na prvi pogled, Amazonova serija „The Boys“ je samo još jedna u nizu superherojskih serija baziranih na stripu. Na drugi pogled, „“The Boys“ je najpotcjenjenija najbolja serija koja se trenutno dešava na malim ekranima.
U pitanju je serija koja je, sa tri sezone iza sebe, već nebrojeno puta dokazala da ima taj jedinstveni talenat, moć, sposobnost premošćavanja ekstremnog kontrasta šokantnih trenutaka sa jedne i istinske emocije i razvoja, kako likova tako i same radnje, sa druge strane. Taj zadatak nije lak u najprizemnijim postavkama, a kamoli ovdje gdje je sve izvrnuto naopačke, od likova, preko teksta i replika koje ti likovi izgovaraju, do same odluke da se sve, pa i najbizarnije scene, prikaže bez laži i ikakvog uljepšavanja.
Taj dašak istine, necenzurisane istine, je ono što je napravilo razliku, odvajajući „Dječake“ od onoga što smatramo mejnstrim superherojima ili samo herojima, jer njeni superheroji i heroji uglavnom nisu ni jedno ni drugo, a opet često se zna desiti da jesu i jedno i drugo. Dakle, ovaj svijet, poput onog kojeg je izgradio Martin (George R.R. Martin), nije crno-bijel, što je samo jedan od razloga zašto je skoro cijela planeta čitala ili gledala „Igru prestola“. U svijetu koji je označen i obilježen politikom čiji su čelni ljudi više obmanjivači narodne mase nego što su njene vođe, gdje je laž postala naša svakodnevica i mahom instrument političkih kampanja i okršaja, živi sve veći i veći broj ljudi obogaćen nasušnom potrebom za istinom, za djelima i govorom bez ikakvog pakovanja, pa često i bez ikakve cenzure. Ako postoji takva serija, koja politiku prikazuje u najtačnijem svjetlu, onda je to trenutno serija „The Boys“.
Poput „Game of Thrones“ ili „House of Cards“ prije nje, i „The Boys“ govori, doduše različitim jezikom i stilom (kao uostalom sve tri serije koje ovdje navodim), o padu i propasti čovječanstva i politici, ali ne politici kao uzroku te propasti, nego više kao posljedici. Uzrok su uvijek, bez sumnje, ljudi.
Ljudi serije „The Boys“ su načelno podijeljeni u dvije frakcije (mada ih ima dosta više), i to: superheroji (Supes) i oni koji to nisu, odnosno tim „Dječaci“, po kojima je serija i dobila naziv. Superheroji, kojih ima zaista mnogo i za koje se vjeruje da su moći dobili božanskim blagoslovom, teže da budu najbolji u svemu, a sve sa ciljem kako bi ušli u elitnu ekipu kompanije Vot odabranih, naziva „Sedam“ (Seven). Sa druge strane, „Dječaci“, predvođeni Bilijem Bučerom (Karl Urban), teže da pobiju što veći broj tih superheroja. I to je osnovni zaplet ovog genijalnog djela.
Razlog ovog konflikta, na kojem se serija bazira, je višestruk, ali u njegovoj osnovi stoji realističan prikaz superheroja čiji su raznoliki karakteri, slabosti i negativne i pozitivne osobine pokretačka sila priče. To se najčistije vidi u slikovitom prikazu vođe „Sedmorke“, najjačeg i najboljeg superheroja, brilijantnog imena Houmlender (Homeland Security), kojeg igra relativno nepoznat, a jednako briljantan Entoni Star (Anthony Star). Modelovan po Kapetanu Amerika i Supermenu (Maeve – Wonder Woman, Deep – Aquaman itd.), Houmlender je njihova sušta suprotnost. Tašt, ohol, drčan, nasilan, kratkog fitilja, nadobudni egoista bez ikakve empatije, Houmlender je čisti megaloman kojeg su moć i nepostojanje odgovornosti za djela koja je učinio dovele u stanje apsolutne nadmoći nad živim svijetom. On je u svojoj suštini zlikovac. I to onaj zlikovac koji pri prvom susretu postavi pitanje: „Znaš li ti ko sam ja?“, znajući vrlo dobro da ne postoji čovjek na ovoj planeti koji mu ne zna ime ili kako izgleda, što jednom prilikom čak i izgovori. Houmlender je lik koji je sklon ubistvima, pojedinačnim ili masovnim, koji je spreman da žrtvuje avion pun civila kako bi novinarskim spinom uvrstio svoj tim u redove američke vojske, kroz politiku, što je čin koji je samo vrh ledenog brijega. Dakle, jasno vam je. Ključna koncepcija priče se sastoji u pristupu potpuno suprotnom onome koji se obično koristi u svijetu superheroja, pristupu i svijetu na koji smo mi navikli, to jeste.
To je jedan sloj priče. Drugi je da ovo uopšte nije superherojska priča niti su superheroji njen fokus, oni su zapravo mehnizam da bi se otvorilo pitanje odnosa čovjeka i moći, na temu djela i odgovornosti, pitanje koje preispituje uzroke i posljedice, ljudsku narav i sistem u kojem živimo, radimo i stvaramo. Šta se desi kada neko dobije apsolutnu moć uz nula odgovornosti? Koliko jak karakter moramo imati i koliko nam moralna načela duboko moraju biti usađena? Da li sa apsolutnom moći gubimo empatiju, da li je uopšte moguće izgubiti empatiju ili korijen svakog zla leži u našem osjećaju nepripadnosti, izopštenosti i u našoj nesigurnosti, poljuljanom samopouzdanju, nedostatku ljubavi u ključnim trenucima našeg života i odrastanja. Jer to je ono što se desilo Houmlenderu i što se desilo većini drugih likova.
Uz to, kada kažem da ovo uopšte nije superherojska serija, mislim i na činjenicu da su superheroji, kada sve ogolimo (a sada se jako trudim da ne otkrijem previše, što je izuzetno teško u ovom kontekstu), zapravo paravan za osvajanje farmaceutskog tržišta i da je njihovo postojanje, kada pogledamo narativ serije, tu iz samo jednog razloga – kako bi se ostvario profit Vota, farmaceutske kompanije. Ne kako bi se spašavali nevini životi, ne kako bi se sačuvala zemlja i mir, ne. Kako bi se sačuvao farmaceutski lobi i zadržao profit. Ubijanja civila nisu važna, za njih se ne odgovara. Ubijanja drugih superheroja nisu važna, za njih se ne odgovara. Odgovara se jedino onda kada se profit ugrozi ili se otkrije poslovna tajna, ali samo ona koja potencijalno dovodi do gubitka profita. I to je to. To je primarni cilj i osnovna, ako ne i jedina, svrha superheroja ove priče – zaštititi farmaceutski lobi, po svaku cijenu. U vrijeme pandemije, taj podatak dobija posve novo značenje. Baca novo svjetlo.
Dakle, dvije su osnovne teme: kapitalizam i nepripadnost. Ova druga mi je daleko zanimljivija, jer koristi superheroje kako bi slikovito prikazala svu kompleksnost ljudskih emocija. Svaki čovjek, uključujući, na kraju krajeva, i Houmlendera, traži ljubav, poštovanje i potrebna mu je svrha. U suprotnom, dolazi do kritičnog gubitka samopuzdanja koje može odvesti u svašta. Ta ideja je dodatno naglašena činjenicom da su superheroji ovdje stavljeni na pijedestal, čime im je onemogućeno da dostignu isti nivo emotivne povezanosti i intimnosti što, posljedično, dovodi do potpuno iracionalnog i često smiješnog, a vrlo, vrlo zabrinjavajućeg ponašanja. Taj miks svega, kontrasta, laganih i teških tema, lakog i teškog štiva, šokantnih scena koje nisu tu, kao u „Igri prestola“, da bi šokirale i čija je svrha mnogo složenija, dubine i temeljnosti obučene u superherojski veo, da ne kažem plašt, čini „The Boys“ nesvakidašnjom serijom, serijom koja se ne smije propustiti i serijom koja ima šta da kaže i to govori brutalno, iskreno i vrlo direktno. Bez ikakvog pardona.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
