Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: U susret Oskaru

Gledaj sa Monikom: U susret Oskaru

Za manje od mjesec dana, 12. marta 2023. godine, očekuje nas 95. izdanje dodjele nagrada Akademije, kolokvijalno poznato kao dodjela Oskara. U kategoriji Najboljeg filma nominovani su „All Quiet on the Western Front“ (Malte Grunert), „Avatar: The Way of the Water“ (James Cameron, Jon Landau), „The Banshees of Inisherin“ (Graham Broadbent, Peter Czernin, Martin McDonagh), „Elvis“ (Baz Luhrman, Catherine Martin, Gail Berman, Patrick McCormick, Schuyler Weiss), „Everything Everywhere All at Once“ (Daniel Kwan, Daniel Scheinert, Jonathan Wang), „The Fabelmans“ (Kristie Macosko Krieger, Steven Spielberg, Tony Kushner), „Tar“ (Todd Field, Alexandra Milchan, Scott Lambert), „Top Gun: Maverick“ (Tom Cruise, Christopher McQuarrie, David Ellison, Jerry Bruckheimer), „Triangle of Sadness“ (Erik Hemmendorff, Philippe Bober), „Women Talking“ (Dede Gardner, Jeremy Kleiner, Frances Mc Dormand).

Za pet od deset nominovanih sam već pisala recenzije, tako da je ovosedmični tekst rezervisan za pregled ove petorke. Zapravo, cilj mi je ponovo dati svoje utiske i vidjeti koliko je, ako je uopšte, moje mišljenje od tada do danas promijenjeno.

THE BANSHEES OF INISHERIN (5/5)

Martin Mekdona je reditelj koji savršeno razumije ljudske odnose, koji razumije šta čovjek jeste, iznutra i spolja. Često brutalan, uvijek zabavan, Mekdona nam je ovaj put donio film, koji u prvom redu koristi dva arhetipa, sučeljavajući ih, kako bi ispričao priču o prolaznosti, prihvatanju sopstvene beznačajnosti i priču o nesposobnosti komuniciranja, tako svojstvenu svakom čovjeku. Dva arhetipa, dva najbolja prijatelja, koja dožive razdor, su Kolm i Patrik, a igra ih moj (naš) omiljeni tandem: Brendan Glison (Brendan Gleeson) i Kolin Farel (Colin Farrell).

Autobiografska priča, ne čovjeka, nego kompletne nacije, „Banshees“ je film koji publiku i kritiku trenutno tjera na žustru raspravu. Da li film traje predugo? Govori li o nečemu, ili je tako prazan i vrti sve u krug? Da li nas je Mekdona preveslao? Možda jeste. Možda nije.

Nije.

Za mene je ovo malo remek-djelo preispitivanja i seciranja međuljudskih odnosa, ljubavi, straha, nemoći i ega. A u čijoj osnovi stoji komunikacija, ali ona vrsta komunikacije koja zahtjeva ozbiljnu vještinu i hrabrost. Jer govoriti, a da to ima težinu i smisla, komunicirati, ali zaista komunicirati, stvar je ozbiljne petlje. I uopšte nije lako. I to je upravo ono što mi je Mekdona, kroz „Banshees“, dao. I hvala mu.

nominovani za Oskara
Foto: Jonathan Hession/Searchlight Pictures

ELVIS (4/5)

O „Elvisu“ Baza Lurmana sam pisala u junu prošle godine i dala sam mu ocjenu četiri, iako se moj glavni utisak sveo na nevjerovatno harizmatičnog Ostina Batlera (Austin Butler), koji je za ulogu Elvisa nominovan u kategoriji Najboljeg glumca.

Sa druge strane, osnovna zamjerka koju sam na film imala se svodi na neujednačenost njegovog drugog čina i nedostatak jačine i energije, silovitosti prvog. Za moj ukus, drugi čin je trajao predugo i kroz tu, pa, zamalo beskonačnost, provijavale su mahom patetične scene, koje, opet za moj ukus, graniče sa onim što smatram prihvatljivim. U tom smislu, „Elvis“ je, što se mene tiče, najslabiji od ovih pet nominovanih o kojima u ovom tekstu govorimo.

Foto: nytimes.com

EVERYTHING EVERYWHERE ALL AT ONCE (5/5)

„Sve svuda odjednom“ je jedan od onih filmova koji se pamte. Pamte se zbog kreativnosti rješenja, petlje i inteligencije podvučene pod etiketu zabave. „Sve svuda odjednom“ je jako zabavan film čija se fabula ne može prepričati lako, iako je (samo načelno) riječ o arhetipskoj priči borbe između dobra i zla, arhetipskoj priči koja prati strukturu takozvanog herojskog putovanja, odnosno putovanja heroja (hero’s journey). Heroj je, u ovom slučaju, žena koja, kako slogan filma kaže, „samo pokušava platiti porez“.

Međutim, uprkos arhetipskoj priči, uprkos bliskom i poznatom, ovo prosto nije taj film. Ovo je nešto sasvim drugo, nešto što do sada, čini mi se, nismo imali priliku gledati. Ili barem ja nisam. U tome leži posebnost filma koji prkosi svim zakonima žanra, kao i zakonima uvjerljivosti i koherentnosti. Ništa u ovom filmu nije logično, a sve je apsolutno logično. Ništa nije normalno, a sve je savršeno normalno. Ništa nije apsurdno, a sve apsurdno. I više od toga. I da biste razumjeli o čemu pričam, morate ga pogledati i dok ga gledate biti potpuno otvoreni, za sve i svašta, a posebno za činjenicu da je ovo duboko ljudska priča o ultimativnoj ljubavi i povezanosti između roditelja i njihove djece, koja se istovremeno vješto poigrava pitanjem ljudske sudbine i svjesnih/nesvjesnih odluka koje donosimo i tako mijenjamo svoj život. Na bolje. Ili, nerijetko, na gore.

I dok ovo pišem, shvatam da je „Sve svuda odjednom“ vjerovatno moj omiljeni film iz 2022. godine.

nominovani za Oskara
VitalThrills.com

TOP GUN: MAVERICK (4.5/5)

Kako da vam kažem, ja sam Top Gun cura.

Pročitaj

Cura-gospođa koja apsolutno, beskonačno obožava 1980-te i „Top Gun“. A „Top Gun: Maverick“ je film čiste nostalgije. Nostalgije i ljubavi prema ovoj optimistično-opasnoj dekadi kada su se politička koplja lomila, muškarci i žene tapirali kosu i pjevali „one-hit wonder“ hitove, a Tom Kruz i Val Kilmer (Monika + Val Kilmer) bili najveće face.

„Maverik“ je na istom tragu, koristi istu matricu, iste simbole, ali potpuno različit kontekst, što neminovno dolazi sa promjenom vremena u kojem se radnja dešava. To vrijeme nije vrijeme „tvrdih tijela“, iako su sva tijela u njemu, uključujući i Kruzovo, apsolutno tvrda, niti je vrijeme Hladnog rata, američkog herojstva i ruskog zla, ne, ono je vrijeme u kom lice neprijatelja nije poznato. I to mu je vjerovatno jedna od najvećih vrijednosti, uz činjenicu da je „Maverik“ jednako zabavan film.

Da me ne shvatite pogrešno, nije ovdje riječ o umjetnosti, „Top Gun“ nije umjetnost, ali jeste kultni klasik i s potpunim pravom, jer slika jedno vrijeme, jedne generacije koja je odrastala u vrlo specifičnim uslovima. I to je karta na koju „Maverik“ igra. Karta nostalgije o kojoj i govorim. Upravo zato se nećete iznenaditi što sam, u trenutku kada je film završen, ustala i aplaudirala. U bioskopu. Nisam se ni ja iznenadila. Jer takva je nostalgija. Takav je „Top Gun“. Čisto glasno radovanje. U svakom mogućem trenutku. I kada bih mu sad davala ocjenu, dala bih mu peticu. Kao kuću.

Oskara? Ne, nikad. Ali to „ne, nikad“ je neka sasvim druga priča.

nominovani za Oskara
Foto: hollywoodreporter.com

TRIANGLE OF SADNESS (5/5)

Rubena Ostlunda, čini mi se, ili volite ili ne volite. Njegov humor je, takođe mi se čini, za to zaslužan. On je direktan, eksplicitan, pomalo bahat i nimalo prijemčiv. Neki bi rekli da to i jeste problem, ali ne ja. Prosto, ja nisam od tih. Meni takva vrsta humora paše, kao i takav način pripovijedanja, a posebno onaj u prvom činu, za koji smatram da je najbolje što je film ponudio. Govorim o odnosu mladog para dvoje modela koji u restoranu, raspravljajući o tome ko će platiti večeru, zapravo vrlo plastično izlažu i diskutuju o dinamici rodne ravnopravnosti, woke kulturi i svom smislu i besmislu koji uz to ide.

Okarakterisan kao predvidiv i površan, „Trougao tuge“ Rubena Ostlunda možda to i jeste, ali je istovremeno i vrlo iskren. Ništa u njemu nije lažno osim ljudi koje secira. Za mene je to, ovaj put, bilo sasvim dovoljno. I više od toga.

nominovani za Oskara
Foto: mg.co.za

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum