Uzmite bilo koju godinu dodjela nagrada Akademije, napravite analizu i vidjećete da se svake godine u najboljih pet do deset pojavljuju dvije vrste filma: 1) mali, nezavisni film čiji je zadatak stvoriti pozitivnu atmosferu na različite aktuelne teme (eng. crowdpleaser) i 2) biografski film čija veličina, odnosno produkcija varira, jer su to nekada veliki, skupi filmovi, a nekada upravo suprotno. Bilo kako bilo, ova dva filma će se neminovno uvijek pojaviti. U obliku „Little Miss Sunshine“, „Beasts of the Southern Wild“, „Crash“, „Lincoln“, „Silver Linings Playbook“, „Green Book“„The King’s Speech”…
Dakle, godine dodjeljivanja ovih nagrada su nam pokazale da postoji jedan ustaljen obrazac prema kome se teži određenoj raznolikosti, uključivanjem različitih žanrova i produkcija u okviru užeg izbora. Ali, ali… to je naravno samo privid raznolikosti, jer smo došli u situaciju da se zapravo jedan te isti film snima i nagrađuje već godinama. Ne doslovno, ali razumijete na šta mislim. Taj film, u kategoriji „zadovoljimo publiku“ ili „ugodimo publici“, se ove godine pojavio u dva oblika, kao „King Richard“ i kao „CODA“. Prvi je sportski-biografski, a drugi mali, nezavisni film o odrastanju (eng. coming of age).
KING RICHARD dir. Reinaldo Marcus Green, Warner Bros.
Za sve ove godine koliko pišem filmske i TV kritike, a ima ih skoro deset, uvijek mi je najteže bilo pisati o filmovima prema kojima sam ostajala ravnodušna. „King Richard“ je takav film. Sjedim i gledam u poluprazan list i ne znam šta da kažem, odakle uopšte da krenem. Možda je najbolje da počnem od žanra. To je, čini mi se, najlakše.
„King Richard“ je sportska biografska priča o usponu sestara Venus i Serene Vilijams (Saniyya Sidney, Demi Singleton), ali on nije toliko o njima koliko je o njhovom ocu Ričardu Vilijamsu (Will Smith). Njihovom ocu i treneru. I u tom smislu, ova sportska biografska priča je ujedno i studija lika. Ričard je ambiciozan, nemilosrdan, naporan, nemoguć, samouvjeren, tvrdoglav, požrtvovan, predan, istrajan. Ove jake suprotnosti nisu problematične same po sebi jer je svaki čovjek u stanju da u sebi nosi tu dualnost, da je živi. Međutim, problem nastaje u onom trenutku kada se osobine lika preliju na film, odnosno na način na koji je film režiran i stav koji na kraju krajeva govori.
Film dramaturgijom prati svog lika i ovo uopšte nije kompliment. Šta više. Jer čak i u onim najgorim, najtežim trenucima kada je neophodno pokazati lošu stranu kralja, šta god Smit radio, kako bi to glumački dočarao, film bi to poništio, pravdajući Ričardove odluke i postupke, čineći ih, u konačnici, nepogriješivim. Na sličan način na koji su to radili Beniof i Vajs sa likom Deneris Targarjen u „Igri prestola“ zbog čega je, između ostalog, finale ove nevjerovatne serije dočekano na nož u brojnim kritikama i drugdje po internetu, opjevano kao, u velikoj želji da ne kažem nešto neprikladno, čisti promašaj.
Stoga, najjača karika filma je ujedno i njen najveći kamen spoticanja.
Film nije posebno ni inventivan ni maštovit. U načinu na koji je ispričan, odnosno režiran. Nije ni dinamičan. Ni iskren, i ako ćemo pravo, nije ni tačan. On vas navodi da uđete u njegov svijet i da mu apsolutno vjerujete. I ako biste mu kojim slučajem povjerovali, onda biste, oslanjajući se samo i isključivo na narativ filma, između ostalog, mogli pomislliti da do Serene i Venus Vilijams nijedan Afro-amerikanac nikada nije zamahnuo reketom i da je ovo što gledate zapravo jedna ozbiljna revolucija, što jednostavno ne bi bilo tačno. Naravno, „Kralj Ričard“ nije dokumentarac i od njega se takva vrsta istine uopšte ni ne očekuje, ali ovdje to sa sobom nosi određenu težinu jer takva vrsta neistine, uslovno rečeno, mu dramaturški ne pomaže, naprotiv, zbog čega je sasvim legitimno postaviti pitanje zašto se uopšte onda pribjeglo tom i takvom pristupu?
Daleko od toga da je film loš. Nije. Ali vrijeme kada sam se divila eksel tabelama – filmovima u kojima se tačno zna kad, šta, koliko i čega kako bi se postiglo to i to – je odavno prošlo. Ako je to vrijeme ikada i postojalo.
Ocjena: 3/5
CODA dir. Sian Heder, Pathe i Apple TV
Najmanji, u smislu budžeta, ali i ambicije, na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Akademije je film „CODA“ (Child of Deaf Adults), što u prevodu znači dijete gluvih roditelja. On nije raskošan kao „Aleja“ (Nightmare Alley) ili „Priča“ (West Side Story), niti u njemu glume neke od najvećih holivudskih faca, kao na primjer u „Dini“ (Dune) ili „Ne gledaj gore“ (Don’t Look Up). U svakom domenu, ovo je mali film. U njemu glume relativno nepoznati (sa izuzetkom odlične Marli Matlin), uglavnom gluhonijemi glumci… Njegove scenografije i kostimi su svedene, većinom pronađene. Sve je tako malo i skromno. Sve, osim same priče. Njenog, uz glumačku podjelu, najjačeg aduta.
CODA, kako naziv filma kaže, se odnosi na srednjoškolku Rubi Rosi (Emilia Jones). I ovo je priča o njoj. Rubi je rođena u gluhonijemoj porodici kao jedina osoba koja čuje, što vremenom, a posebno kako film odmiče, postaje priličan teret. Jer Rubi je, ujedno, čak ironično, ogroman potencijal i talenat za muziku, za pjevanje, u šta njeni roditelji, otac Frenk (Troy Kotsur) i majka Džeki (Marlee Matlin), te stariji brat Leo (Daniel Durant), sumnjaju. I s pravom, budući da je zapravo nikada nisu čuli kako pjeva.
„Možda je loša?“, pitaju se njeni roditelji u trenutku kada Rubi odluči da se prijavi na audiciju za prestižni Berkli (Berklee School of Music) u Bostonu. „A šta ako nije? Šta ako je odlična? Da li to znači da će otići? Jer ako ode, nikada nam se više neće vratiti. I ako ode, šta će se desiti sa nama u zajednici u kojoj niko ne govori znakovni jezik. Kako ćemo se sporazumjeti? Kako ćemo raditi? Kako ćemo uopšte živjeti?“ Sve su ovo dileme koje postepeno grade zaplet filma zasnovanog na rastrzanosti jedne male ribarske porodice u malom ribarskom mjestu na obali Atlantika. I ta rastrzanost je osa oko koje se sve vrti, a posebno Rubi koja, sa jedne strane, osjeća jaku povezanost i ljubav prema svojoj porodici, a sa druge sve to isto, samo prema muzici. Pomiriti i jedno i drugo nije moguće. I ta žrtva postaje okosnica.
Kada ga ovako prepričam, film djeluje kao da ste ga do sada pogledali milion puta. Međutim, to nije taj film. To nije film o djevojci koja iz malog grada odlazi u metropolu da ostvari svoj američki san i dok to ne uradi, svoje beskrajne talente otkriva uz pomoć šarmantne simpatije, harizmatičnog i čudnovatog profesora koji se odrekao karijere kako bi dalje prenosio svoje znanje uprkos planovima kojе je porodica skovala za nju. Odnosno, to jeste i nije taj film. Jeste, jer to je priča. Nije, jer je glumačka postava ta koja mijenja stvari iz korijena i daje filmu jedan novi sloj na koji do sada nismo bili navikli. To je posebnost filma „CODA“. Ta genijalna postava.
I premisa, koja je odlična, vrhunska. Humor koji je izvanredan. Priča potentna. Sve je tu. Pa ipak, „CODA“ nije vrhunski film. Jer „CODA“ nema jasan fokus. Niti jasan cilj. I, najvažnije, potencijal njegove genijalne postave nije iskorišten do kraja.
Mnogo je toga što se u ovom filmu može voljeti, posebno scena kada Rubi pjeva svom ocu koji je ne čuje, ali osjeti, mnogo je suptilinih, izdiferenciranih trenutaka koji izazivaju emociju i iz kojih izbija iskrenost, neposrednost što u umjetnosti često nedostaje. Šteta je samo što se nije do kraja prepustilo tom inicijalnom instinktu…
Ocjena: 4/5
Piše: Monika Bilbija
