Serija “Succession” ili “Nasljeđe” je višestruko nagrađivana i ultra popularna serija o porodici Roy, koja upravlja jednom od najvećih medijskih kuća na svijetu. Kada otac odluči da se povuče iz posla, nastaje pravi “rat” za prevlast između njegovo četvoro djece. Donosimo ti eksluzivni intervju sa glumcem Kieranom Culkinom, koji u seriji igra sina Romana. Sve tri sezone popularne serije o kojoj svi pričaju, gledaj na platformi HBO GO.
Gdje smo ostavili Romana na kraju prošle sezone?
Malo je komplikovano sa Romanom. Mislim da možda postoji ne tako zdrava doza kompetitivnosti, među braćom i sestrama, a Roman je prilično dobar takmičar. Mislim da želi da pobijedi – i ne samo da pobijedi, već i da slomi svoju braću i sestre. I na kraju prošle sezone, kada je vidio šta bi se Kendallu trebalo dogoditi, misleći na njegov pad, pomislio je da bi to mogla biti dobra prilika za Romana, da dobije unapređenje. Ali isto tako, dok je Roman želio slomiti Kendalla, nije ga zapravo želio vidjeti slomljenog do te mjere. Dakle, Roman nije mogao zaista uživati u trenutku.
To je težak poziv. On je u dobroj poziciji za napredovanje u pogledu kompanije i to je ono za šta se borio. Ali kada je Kendall učinio ono što je učinio njihovom ocu, što je bilo šokantno, mislim da je Roman zauzeo stav da je to loše. Ali na neki način je to vjerovatno uzbudljivo, jer se neprijatelj vratio, a Roman može nastaviti borbu.
Kako biste opisali Romanovo stanje uma, na početku treće sezone?
Borba, pretpostavljam. Događa se nešto na polju biranja strane, ali barem je od početka prilično jasno, na kojoj je strani Roman. To je takmičenje i Roman je dobar u tome – to je njegova zona udobnosti. Osjećati tugu za Kendallom, nije prijatna zona za njega. On misli: „Oh, dobro, Kendall je loš momak – mogu se boriti s tim. To je lijep osjećaj. Vratili smo se!”
Roman je imao obilje posebno biranih rečenica u emisiji, briljantnih primjera briljantnog jezika „Nasljeđa“. Ali, pored fino kalibriranih scenarija, glumcima se daje prilika da improvizuju. Koliko je korisno, ali i izazovno, imati i sjajne replike, ali i malo improvizacijske slobode?
Dobro je, jer je slobodno. Znam da je pisana riječ odlična i funkcioniše, mi to radimo, i to je serija. Ali je super kada je dopušteno, igrati se i istraživati. Za mene je to što mi je dozvoljeno da radim slobodne replike i improvizaciju, korisnije da informišem šta likovi rade, kako su u interakciji, između scena. Za mene popunjava praznine.
Većina stvari koje improvizujemo ili sa kojima se igramo, vrlo jasno neće ući u šou. Ali mogućnost da ostanete u karakteru i da budete mirni pred kamerom, samo pomaže da se popune te praznine.
A ponekad ću pitati nekog od naših reditelja: ‘Jesmo li shvatili? OK, shvatili smo, u seriji je – mogu sada da igram.’ To je kao: Znam da je scena dobra. Sada imam slobodu da ne uspijem, jer to jednostavno nije važno. Epizoda je snimljena, sad ćeš me samo snimiti kako radim neko “sranje”, koje neće uspjeti!
Do ove faze serije, imate li više Romana – ili više Jesse Armstrong mozga? To jest: možete li smisliti svoje rečenice, za koje znate da su ono što pisci vole?
Da, pretpostavljam. Čini mi se kao da se ponekad pojavi moja takmičarska priroda. Dobiću stranicu o različitim načinima, na koje bi neka šala mogla funkcionisati, a možete reći da se pisci u prostoriji takmiče, ubacujući svoje smiješne replike. Vidim to i mislim i ja želim da igram – želim da ubacim svoje stvari. Da, apsolutno zabavno.
Dakle, za tri sezone imam prilično dobar osjećaj kako Roman govori. I osjećam da svi pisci takođe imaju taj smisao. Teško mi je da budem konkretan o piscu, jer ne znam koji pisac šta piše. Ali super je kada dobijem scenario i kažem: „Bože, ovo je stvarno lijepo, oni to shvataju! Način na koji Roman govori je sjajan!’”
Hollywood Reporter opisuje lik Gerri, kao „čudan hibrid majčinske figure i psihoseksualne folije za duboko oštećenog Romana“ – pošten komentar na ovo?
Ha, ha, ha! To je prilično dobra procjena, moram reći! Ne znam, kako da to elaboriram.
Kako je snimati scene sa J. Smith-Cameronom?
Volim da radim sa J. Ona je jedna od mojih omiljenih sa kojima sam ikada radio. Bili smo prijatelji godinama, prije nego što smo počeli ovo da radimo. I samo imati tu vezu i poštovanje sa nekim je zaista od pomoći – ona je nevjerovatno talentovana, a mnogo sam viđao njen rad na sceni i uvijek je fantastična. Tako da je fantastično znati, da imam partnera na sceni kojem mogu vjerovati, a to je prijatelj, koji je takođe nevjerovatno talentovan i voli da se igra.”
Glumili ste u predstavi njenog supruga Kennetha Lonergana „This Is Our Youth“ na Brodveju sa Michaelom Cerom i Tavijem Gevinsonom, 2014. godine, da li vam ta pozorišna veza pomaže?
Da, mislim da da. Uvijek sam otvoren za partnera na sceni, koji želi da igra. A posebno u ovoj seriji ima prostora da se samo dobaci svom partneru na sceni i igra, ali lijepo je ići u to što već znam da je to sigurna zona, da se volimo i da se nasmijavamo. Lijepo je imati tu istoriju.
Kako je biti na kraju, ili čak u blizini, Brianovog/Loganovog vulkanskog bijesa?
Bože kako je fantastičan! A kada postoje ovi ispadi koje Logan ima, ne moram da se trudim da dođem do nekakvih reakcija ili da se pitam šta Roman misli o tome. To je samo tata, koji viče! On može biti prilično zastrašujuće prisustvo…
Roman ima momenat kada uđe u sobu i nikad ne sjedne. On visi sa ograde ili gleda kroz prozor ili sjedi na naslonu stolice. Šta je to s likom da ima lutajuću fizikalnost?
Ne znam, trudim se da to ne analiziram. Vjerovatno bih ovdje mogao dati neki pametan odgovor, da zvučim pametno. Ali trudim se da još ne govorim, jer to još radimo. Ne znam šta je to dođavola. Ali možda kada se serija završi, mogu početi shvatati i govoriti o tome, zašto on ima tu energiju.
Jeste li to Vi ili je to u scenariju?
Fizikalnost smo mi, mislim. Obično nije napisano, ili nema previše smjernica. Puno je slobode kada je u pitanju blokiranje scena. Ne pripremam se baš gdje ću sjediti ili stajati, ili bilo šta od toga, jer još ne znam kako soba izgleda, niti šta drugi glumci rade.
I to je smiješno – imamo vrlo ograničeno vrijeme za probe, jer ima toliko toga za ugurati u dan. Uđemo, ti samo jednom uvježbaš, progovoriš ako postoji problem i onda je ‘OK, upali kamere’, onda snimamo. To se dešava tako brzo. Dakle, često ste zaglavljeni sa svojim prvim instinktima.
Ali u scenariju obično ne piše ‘Roman sjedi’ ili nešto slično. Povremeno, ako postoji veoma, veoma velika scena sa nas 14 ili 15 osoba, režiser će reći: ‘Evo gdje ste, momci, svi ste ovdje, Roman i Shiv su u ovom dijelu sobe,’ tako da je mogu blokirati, kako bi dan funkcionisao i scena se dogodila.
