Putujem sama na drugom kraju svijeta, na drugom kontinentu.
Azija me od prvog dana nije iznenadila svojom egzotikom, nego me je šokirala svojom tišinom koja ima težinu, zatim ljudima koji me gledaju kao da znaju nešto o meni, nešto što sam ja odavno zaboravila.
Ti pogledi, kao da te neko već poznaje. Kao da ste se sreli prije, u nekom drugom životu, na nekoj drugoj stanici, to je ono što mi se uporno dešava ovdje u Kini.
Tako sam nedavno prvi put od prijateljice čula za kinesku riječ: 缘分 (yuan fen)
Šta zapravo znači 缘分?
U kineskoj tradiciji, 缘 (yuán) je nit koju pletu naši preci, naša prošla “ja”, naše neizgovorene želje i molitve.
分 (fèn) je naša slobodna volja da tu istu nit uhvatimo, slijedimo i ne puštamo.
Bez fèn, yuán ostaje samo prolazni dodir: npr. osoba sa kojom dijeliš kišobran na ulici i nikad je više ne vidiš ili osoba sa kojom djeliš mjesto u autobusu…
Ali kad spojiš yuán i svoje hrabro DA, tada nastaje 缘分 koja iscjeljuje.
No onaj terapeut u meni ima potrebu da sve analizira i opravdava logikom: “To je samo projekcija, vezanost, potreba za pripadanjem...”
I zapravo i ovo sve je istinito, ali je i više od toga.
Sada yuan fen objašnjavam kao:
Tvoja nesvjesna mapa (yuán) priprema teren. Tvoja svjesna odluka da se otvoriš, da ne pobjegneš, da vjeruješ, to je fèn.
Drugim riječima: Sudbina nije pasivno čekanje. To je hrabrost da je prepoznaš i zadržiš.
Nakon desetak godina rada sa ljudskim dušama i ranama, vjerovala sam da sam naučila skoro sve o obrascima privrženosti, transgeneracijskom ponavljanju i moći ranog djetinjstva.
No, Azija me je suočila sa nečim što se ne da uklopiti u ove moje ranije kriterije.
Kinezi kažu da je yuan fen naša DUHOVNA ODGOVORNOST.
A evo i 3 spoznaje koje su me promijenile na ovom putu, ne samo lično nego i kao terapeuta.
1. Rane nisu zid –> one su most.
Kada sam zaplakala u jednom prelijepom budističkom hramu, ma planini Longmem u Kini, jer sam na tom mjestu osjetila prisustvo svoje davno preminule majke i tako sam primjetila da mi je neko stavio ruku na rame, kada sam se okrenula, vidjela sam da je to bio jedan od monaha koji su u blizini obavljali svoje molitve i obrede.
Tada sam shvatila: da je zaista ono što nas povezuje bol, saosjećanje, nečije svjedočenje i validiranje naših rana i iskustava.
2. Potreba za kontrolom ubija yuán. Prepuštanje ga rađa.
Kao terapeutkinja, prva ja volim plan. Volim znati i predvidjeti. Podučena ranijim zivotnim iskustvom, željela sam da budem uvijek pripremljena na sve što slijedi.
Ali ova Azija me je, dragi ljudi, srušila do temelja.
Znalo mi se desiti da zakasnim na voz, pa upoznam osobe koje mi promijene i život i destinaciju.
Desilo mi se da izgubim telefon, pa dobijem lekciju o ljudskosti koju nisam tražila, a prijeko mi je bila potrebna.
缘 me uči: Nije sve u mojim rukama. I to je tako oslobađajuće!
3. Neki susreti traju sat. Neki život. Oboje su 缘分.
Najveća zabluda našeg Zapada je da samo “zauvijek” ima vrijednost.
U Kini sam naučila poštovati i vrijednovati susrete koji traju jednu veče, jedno putovanje, jednu šolju čaja. Oni nisu manje sveti, samo im je fèn kraća. I to je tako u redu.
Kako danas primjenjujem i živim 缘分 u psihoterapiji i na svom putu?
Ne pitam se više: “Hoće li ovo potrajati?”
Pitam se: “Jesam li ja ovdje potpuno prisutna?”
Kada sjedim nasuprot svojim klijentima, ne analiziram samo njihovu prošlost. Ponekad osjetim 缘 na trenutak jer znam da smo se trebali sresti. Naše duše su prepoznale jedna drugu.
Da klijenti dolaze meni, i da to nije slučajno. Ja nisam tu slučajno, i ta činjenica promijeni sve.
Prestajem da saopštavam i pretjerano analiziram i počinjem svjedočiti biću naspram sebe u njegovom bolu.
Tebi, koji/a čitaš ovo želim reći:
Ne moraš putovati u Aziju da dođeš do ovoga.
Dovoljno je da na trenutak zastaneš i upitaš se:
Kome sam danas zahvalna što je ušao u moj život, iako možda nije ostao?
Koga sam pustila, iako sam ga prepoznala?
Koga čekam da prepoznam, umjesto da bježim?
A ja dok sve ovo pišem, sjedim u bašti jednog kafića, a pored mene sjede baka i unuka. Ne znam im imena, nikada ih više možda neću vidjeti. Ali su prije pola sata podijelile sa mnom mandarine koje su donijele iz svog sela. Za mene je ovo do sada bila najukusnija mandarina koju sam pojela.
Eh, to je 缘分.
Nije ništa grandiozno, nije nešto vječno.
Ali jeste itekako moćno i sveto.
I zato nastavljam putovati…
Autorka teksta: Dobrila Čajević, psihoterapeutkinja pod supervizijom
