Mnogi ljudi pokušavaju da žive po motu „Bez žaljenja – No regrets“, odbacujući misli o greškama iz prošlosti i nemilosrdno se fokusirajući na budućnost. Dan Pink je autor nekoliko najprodavanijih knjiga, koji govori potpuno suprotno u svojoj knjizi “Power of regret – Moć žaljenja”, o tome kako fokusiranje na žaljenje/kajanje zapravo može biti korisno, ako ne i posebno ugodno.
On i njegov tim istraživača su na društvenim mrežama i putem svog biltena pozvali ljude da podijele svoja najbolnija žaljenja u životu. Odgovori su bili nevjerovatni… Lavina od oko 15.000 žaljenja/kajanja ljudi iz više od 100 zemalja, danas je riznica propuštenih prilika i loših odluka. Dan Pink je zatim pročešljao ovo ogromno skladište žaljenja ljudi tražeći obrasce, koji se ponavaljaju, a koji bi svima nama mogli pomoći da živimo ispunjenije i sretnije živote. Zaključak istraživača je stao u 3 glavne riječi…
“Uvijek pruži ruku”
Različiti profesori i istraživači su tokom godina prikupljali i upoređivali uobičajena žaljenja/kajanja u životima ljudi. Rezultati ovih napora da iskopamo naše kolektivno žaljenje zbog uvida variraju, iako se mnogi fokusiraju na to da budu vjerniji svom unutrašnjem glasu i vrijednostima i manje slušaju ono što misle da drugi ljudi očekuju od nas. Pinkov tim je uočio drugačiji obrazac. “Ono što me je zaista zadržalo jesu priče o ljudima u vezama koje su se raspale, a koji nisu pružili ruku opraštanja ili ponovnog uspostavljanja odnosa. I tada je u nekim slučajevima bilo prekasno, a u drugim slučajevima, to ih je samo mučilo tokom njihovog života”.
Tvrdoglavost kojom ljudi ne uspijevaju izliječiti narušene veze i odnose sa drugim ljudima u svom životu. „Sjetio sam se poslovice ‘Ljekar, izliječi sam sebe. Shvatio sam, ne slušam svoje savjete o tome. I to iz potpuno istog razloga. Te priče su promijenile i moju perspektivu i moje ponašanje, kaže Dan Pink.
Iskustvo je ostavilo Dana s novim pravilom od tri riječi za smanjenje vlastitog kajanja. “Sada je moj vlastiti način razmišljanja: „Uvijek pruži ruku“.
Baza podataka od 15.000 žaljenja/kajanja ljudi je snažan dokaz da mnogi ljudi žele da su preuzeli više inicijative u svojim vezama i odnosima sa drugim ljudima u životu. Ali ako tražimo dodatne dokaze koji podržavaju Pinkovo mrtvo jednostavno pravilo „Uvijek pruži ruku“, onda je nauka nedavno dala neke.
Tim koji je predvodila profesorica marketinga na Univerzitetu Pittsburgh Katz, Peggy Liu, proveo je seriju od 13 eksperimenata sa skoro 6.000 učesnika, koji su svi osmišljeni da procijene zašto ljudi ne kontaktiraju prijatelje ili poznanike i šta se dešava kada to učine.
Dizajn studije je možda bio komplikovan, ali rezultati su bili jednostavni, prema zapisu o nalazima u New York Timesu: “U svih 13 eksperimenata, oni koji su započeli kontakt značajno su podcijenili koliko bi to bilo cijenjeno. Što je više iznenađujuće oni koji su kontaktirali ljude s kojima su imali narušene odnose su bili posebno moćni.”
Dakle, u suštini, svi se mučimo oko toga da li da uspostavimo kontakt i krenemo za onim čega se bojimo da bi mogla biti potencijalno nezgodna veza, kada bi osoba s druge strane bila oduševljena ako bismo to učinili. Ili da rezimiramo zaključak kada ste u nedoumici, ipak se vodite onom izrekom „uvijek pruži ruku“.
Kontakt ne mora biti dug ili dubok, da bi se lopta otkotrljala u pravom smjeru u napetim ili narušenim odnosima. Istraživači sa Univerziteta u Pittsburghu otkrili su da čak i kratka poruka putem mobilnog telefona ili e-maila imaju neočekivano veliki uticaj na one koji su ih primili.
Dakle, ako razmišljaš i pitaš se da li bi trebao/trebala kontaktirati onog starog prijatelja ili člana porodice s kojim si prekinuo/prekinula kontakt, pokrpati stvari sa svojim bratom i sestrom, roditeljima, prijateljima, nakon svađe ili nesporazuma ili prekida kontakta, odgovor prema mišljenju stručnjaka ne može biti jednostavniji. “Uvijek pruži ruku”.
Izvor: inc.com
