Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: “Thor: Ljubav i grom” – i kritika i publika su podijeljene

Gledaj sa Monikom: “Thor: Ljubav i grom” – i kritika i publika su podijeljene

Kenet Brana (Kenneth Brannagh) ili Taika Vaititi (Taika Waititi)? Ako mene pitate dileme nema – Vaititi zauvijek. Ako pitate nekoga drugog, odgovor će nesumnjivo biti Brana. I to je tako sa „Torom“ (Thor), sa svakim njegovim dijelom, uključujući i posljednji, „Tor: Ljubav i Grom“ (Thor: Love and Thunder), u čijem centru stoji ta duboka podjela u mišljenju, utisku, ukusu… Publika je podijeljena. Kritika je podijeljenja. Više nego ikada do sada. Ako ste pogledali „Tor: Ragnarok“ (Thor: Ragnarok), jasno vam je zašto je to tako.

„Ragnarok“ predstavlja Vaititijev ulazak u MCU svijet, pa samim tim i otklon od Tora kakvog je uspostavio Brana, ozbiljnog, napaćenog, zamišljenog šekspirovskog Tora. Iako je Branin poriv da uozbilji Marvelov strip razumljiv, mada kontradiktoran, jasno je da takva vrsta pristupa nije mogla opstati na duge staze, što je i evidentno iz reakcije publike na njegov drugi nastavak (Thor: Dark Worlds), koji se do dana današnjeg smatra jednim od najslabijih filmova MCU svijeta, ako ne i najslabijim (iako ima i slabijih). U poređenju, evidentno je da je „Ragnarok“ unio izvjesnu svježinu ne samo u priču o Toru, nego generalno u taj svijet, jer je napravio rez i izvrnuo sve naopako, gdje je, pri tom, paradoksalno, vratio stvari na svoje pravo mjesto. A pravo mjesto kaže da Marvelov strip, sam po sebi, nije i ne može biti ni ozbiljan, ni napaćen, ni šekspirovski dramatičan, jer da je sve to, onda ne bi bio Marvel. Bio bi nešto sasvim drugo.

Foto: GQ

Taj nivo otklona od prethodno uspostavljenog tona (kod Brane i uopšte u MCU svijetu) koji je započet u „Ragnaroku“ (iako su „Čuvari Galaksije“ prvi uplivali u te vode) je sada toliki da „Tor: Ljubav i Grom“ ne može a da se ne nađe u žiži diskusije koja ga svrstava ili na ovu ili na onu stranu. Čini se da ne postoji osoba koja je prema ovom filmu ravnodušna, bez obzira na prefiks emocije koja se osjeća i nerijetko ispoljava. Takve vrste ekstremnih emocija su česta pojava u vremenu u kojem živimo, o čemu sam već pisala u nekim od svojih ranijih tekstova u kojima znam reći da nešto ili volite ili ne volite. Ista je situacija i sa Vaititijem. Vaititi je posebna vrsta režisera kojem je humor, često vrlo prenaglašen, ponekad i nedoličan, modus operandi. Ponekad to ima smisla (“What We do in the Shadows”, “Hunt for the Wilderpeople”…), ponekad nema (“JoJo Rabbit”). “Tor: Ljubav i Grom” se nalazi negdje između.

Foto: IGN

Konačni sud, na svu sreću, ne zavisi od prvog utiska, jer prvi utisak nije dobar i kada bi se po njemu sudilo, ovo bi bio prilično loš film. Čak i u kontekstu Marvela. I čini se da se svi problemi “Tora: Ljubav i Grom” mogu pripisati nespretno postavljenom prvom činu koji počinje ekstremno agresivno, a lakrdijaški. Sve je prenaglašeno, pomalo bizarno, a humor usiljen i često neprijatan. Rapu (Jonathan Brugh), Zevs (Russel Crow), Tor (Chris Hemsworth), svi ovi bogovi su prenaglašeni lakrdijaši koji su na momente svedeni na kompletne idiote ogromnog ega, što je možda i bila namjera. Nasuprot njih stoji Gor (Christian Bale) koji, u duhu Kristijana Bejla, odskače svojom predanošću i dramatičnošću.

Vjerujući da ga je izdao bog kojeg je nekada obožavao (Rapu), Gor posvećuje svoj život ubijanju svih božanstava, uključujući i Tora. Međutim, čak i sa ovakvim glumcem (iako lično nisam njegov pretjerani fan) koji svakoj ulozi pristupa ozbiljno, Gor se, kao lik, pokazao prilično razočaravajućim i dosadnim. Pripovjedački potencijal njegovog lika ovdje je protraćen, jer nije bilo dovoljno vremena kako bi se njegov lik i njegova pozadinska priča uopšte razvila. Sve je počelo i nastavilo je da se dešava prilično iznebuha i bez puno smisla. Zapravo, sada kada vratim film, shvatam da je prvi čin ništa drugo do niz raznoraznih događaja, nagomilanih komičnih trenutaka i kojekakvih šala. Toliko je toga da nakon izvjesnog vremena sve postane nepodnošljivo. Početak prosto nije obećavao.

thor ljubav i grom kritika
Foto: Slash Films

A onda su se pojavile koze (inače moj omiljeni internet trend). Čuvari (Guardians of the Galaxy) su nestali, Tor je smršao, Mjolnir se obnovio, Novi Asgard je procvjetao i priča je, malo po malo, počela hvatati ritam, iako taj prenaglašeni raskorak u tonu do kraja nije u potpunosti premošten. I to je, po meni, najveći, ako ne jedini problem ovog filma. Zašto se Vaititi nije uspio izboriti sa prelazima između komedije i drame, nije mi u potpunosti jasno, kao što mi nije jasno u kom pravcu će se “Tor” dalje razvijati. Šta je plan?

Očigledno je da je ovaj nastavak Tora najduhovniji ili najreligiozniji do sada. Ta duhovnost, da je tako nazovem, se najviše čita iz ideje koja stoji u osnovi Gorovog lika, jer Gor je ništa drugo do način kako da se u jednom ovakvom kontekstu istraži koncept vjerovanja u višu silu. U boga. Odnosno, šta se dešava kada ta viša sila ne postoji, ili još gore, kada postoji, a potpuno je ravnodušna (prema čovjeku)? Nakon samog početka filma, ta potentna ideja je skroz napuštena, što je šteta, jer je to tematska nit koja je lako mogla dati potrebnu dubinu liku Tora – šta on uopšte znači ljudima koji se ugledaju na njega, ljudima na čijoj je planeti napravio svoj novi dom? I da li je Tor uopšte dostojan te ljubavi? U stripu Tor shvata da nije, zbog čega postaje nedostojan Mjolnira. Slično se dešava i na filmu, zbog čega Mjolnir dospijeva u ruke Džejn Foster (Natalie Portman), iako se to u filmu odigrava na vrlo prost i jednostavan način koji nema skoro nikakvu dubinu. I ta površina u odnosu na potencijalnu dubinu smeta čak i u kontekstu Marvelovog filma.

Foto: The Times

Sa druge strane, potpuno je jasno da je Vaititijev pristup, jedan od, bio napraviti izvjesnu parodiju na pretencioznu ozbiljnost (koja se posebno osjeća u filmu “Crni Panter”) MCU filmova. Većina kritičara smatra da je takav stav licemjeran, jer postavlja legitimno pitanje – zašto bi se neko uopšte prihvatio da bude reditelj filma koji ne shvata ozbiljno i koji ismijava? Međutim, korijen Vaititijeve odluke treba tražiti u samom Marvelu (stripu, ne filmu) čiji je ton, za razliku od onog na velikom platnu, vedar, igriv, šaren i koji opasno, opasno graniči sa lakrdijom, iako to suštinski nije. Ali, da budemo načisto, nije ni Šekspir. I to je ono što je kod mene zapravo izazvalo više pozitivnu nego negativnu reakciju na film, kada se sve sabere, oduzme i podvuče. Jer Marvel jeste upravo ono što Vaititi misli da jeste i način na koji ga tretira, na koji mu pristupa je, po meni, pravi način, s tim što je pronalazak balansa u takvom pristupu, kao što sam već rekla, od krucijalnog značaja. Bez balansa, koji je na momente nepostojeći, film prerasta u slepstik i gubi na svojoj težini, ako se riječ “težina” uopšte može iskoristiti u kontekstu “Tora”. Ali znate na šta mislim.

Pročitaj

thor ljubav i grom kritika
Foto: Variety

I u tom smislu ne istražiti mit o bogovima Marvela koji su u stripu frustrirajuće nejasni je velika šteta. Ovo je bio savršen trenutak da se te i takve teme konačno otvore, ali na šaljiv i igriv način na koji se, uostalom, pristupilo ne samo Toru, nego i Zevsu. Možda je ovo Vaititijev plan za Tora u budućnosti, jer se putem završne scene (eng. end scene) da naslutiti da će grčki bogovi, pa možda i bogovi uopšte, biti u centru svih novih dešavanja. To što je Roj Kent (Brett Goldstein), da, onaj Roj Kent (Ted Lasso), izabran da igra BAŠ tog grčkog boga nije uopšte slučajno, ali to je sada neka druga priča koja mi je samo potvrdila izbor Vaititija nauštrb Brane. I zato, između ostalog, Vaititi. Zauvijek.

thor ljubav i grom kritika
Foto: Marvel Studios

Kao neko ko je, zbog predrasuda, u MCU svijet ušao relativno kasno, čiji je Tor omiljeni lik, a Kris Hemsvort omiljeni Kris i ko neizmjerno uživa u “Ragnaroku” i “Čuvarima”, smatrajući da je to najbolje što smo iz ove niše poopularne kulture dobili, savim je logično i očekivano da će mi humor i sveopšte ludilo Taike Vatitija odgovarati, te da ja neću biti na onoj strani filmske kritike koja smatra da je “Tor: Ljubav i Grom” loš film. On nije savršen kao “Ragnarok”, ali jeste pristojan i kako minuti odmiču postaje sve bolji i bolji, da bi ga do samog kraja možda i nadmašio. Još uvijek nisam sigurna. Jasno mi je da ovo što govorim nema baš puno logike i smisla, ali sve će vam se posložiti onog trenutka kada pogledate film. Ako se, kao ja, budete smijali naglas, voljećete ga, a ako ne budete, nećete. I to je ono na šta četvrtog “Tora” mogu svesti i moram svesti. Na humor, koji vam prija i koji ne smatrate pretencioznim, samodopadljivim ili postmodernim. U suštini, svaki Marvelov film na kojem se smijem dok me stomak ne zaboli je dobar Marvelov film. To mi je nakon zillion njih postao jedini kriterijum… I na to se sve svodi. Ili ste se zabavili. Ili niste.

Ocjena: ne znam…još mi se nije skroz sleglo šta sam tačno pogledala jer postoje stvari koje su odlične (Roj Kent, Zevs, Gansi (Guns’n’Roses), djeca (jer ovo jeste film za djecu), Met Dejmon (dajte ovom čovjeku više uloga u komedjama, molim vas!), koze (iako su prastare i prastara fora), Novi Asgard, te sami kraj (Grom i Ljubav), a sjetiću ih se još) i stvari koje nikako nisu (u najvećoj mjeri ton i površina).

Piše: Monika Bilbija

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum