Kao i prošle, i ove sedmice mi je bio neophodno drugo gledanje kako bi mi se epizoda slegla. Za razliku od prošlog, ovaj put sam problem imala sa tonom, ritmom i vizuelnim identitetom. Sve mi je izgledalo pomalo vještački.
A možda je to i poenta, budući da se dominantna tema ove epizode ticala lažnih odnosa i brutalnih ubistava. Otvorili smo „razvodom“ lažnog braka Dejmona Targarjena (Matt Smith) i Ree Rojs (Rachel Redword) i njenim ubistvom, a zatvorili sklapanjem lažnog braka Lenora (Theo Nate) i Renire (Milly Alcock) i ubistvom Džofrija Lonmauta (Solly McLeod), Lenorovog ljubavnika kojeg je ubio Kriston Kol (Fabien Frankel), Renirin ljubavnik. Slomljene ličnosti, ega, kosti i lobanje dominirali su ovom relativno dramatičnom epizodom. I jedno vjenčanje.
Vjenčanje kuća Targarjen i Velarion, što je inicijalno bio plan za kralja Viserisa (Paddy Conssidine), koji je, sasvim logično jer je to jedino politički ispravno, naslijedila njegova kćerka i nasljednica. Dogovor između Lenora i Renire je lakše postignut nego onaj između njihovih roditelja, jer Renira i Lenor, oboje, svako na svoj način, teže ka slobodi koju im plemićka krv ne može tako olako dati. Lenor teži životu sa muškarcima, a Renira Kristonu Kolu. Valjda.
Za to vrijeme, u Kraljevoj Luci, Alisent (Emily Carey), ostajući potpuno sama, se oprašta od oca (Rhys Ifans), obuzeta osjećajem krivice za njegovu smjenu i odlazak. Oto joj daje posljednju lekciju pred kraj, kritikujući njenu odluku da povjeruje Reniri i moleći je da pripremi Egona za vladavinu, ubijeđen da će do rata, jednom kad Viseris umre, sasvim sigurno doći. Riječ je naravno o izvjesnoj vrsti manipulacije, nakon koje odmah uslijedi nova, i to od strane Lerisa Stronga (Matthew Needham), jednog od dvojice sinova Lajnela Stronga (Gavin Spokes), nove Desnice. Drugi je Harvin Strong (Ryan Corr).
Leris, kao i svaki manipulator, kraljici daje tek toliko informacija ne bi li se u njoj probudio crv sumnje. Nakon svega par rečenica dijaloga, poput Bejliša, Lerisove namjere su jasne. I ne samo to. Iz njegovih rečenica snažno je implicirano da je on, a ne kralj, Reniri, krajem prošle epizode, poslao čaj. Koji je Renira popila. Ova informacija, da je kralj Reniri servirao čaj, igra ključnu ulogu u transformaciji Alisent Hajtauer koja sada shvata da je Renira, njena najbolja prijateljica, lagala, te da je Oto sve vrijeme u pravu. Ako do rata dođe, stradaće njena djeca. Kao i svaka majka, ali i žena koja je svoju ulogu u društvu shvatila, za razliku od Renire, „ozbiljno“, koja se „žrtvovala“ za porodicu i kraljevstvo, Alisent će učiniti sve da sačuva svoju djecu, ali i da Reniri da do znanja da je njeno „raskalašno“ ponašanje nedolično. I zašto bi Renira uživala u slobodi kada je Alisent ta ista sloboda uskraćena? Brojni su ovdje motivi za njeno dalje djelovanje, ali ova tri su, manje-više, najdominantnija. Podtekst.
Kad smo već kod podteksta, najveći je došao u obliku haljine zelene boje, koja, na način na koji je ovdje prikazana, nedvosmisleno označava objavu rata Reniri Targarjen, od strane Alisent Hajtauer. Dolazeći kasno na večeru, prekidajući kralja u sred rečenice, noseći zelenu haljinu, Alisent je obznanila svoje namjere svim prisutnim gostima, koji već neko vrijeme kao lešinari kruže oko kralja, tražeći način da se riješe njegove nasljednice ili da je ustoliče. Na ovaj način, Alisent se pozicionirala kao snažan i lojalan pobornik kuće Hajtauer, a u direktnoj opoziciji princezi Reniri, što se dodatno naglašava njihovim dijalogom, mjestima sjedenja za stolom i tako dalje. Tragičan je način na koji su nekadašnje najbolje prijateljice doživjele razdor. On je rezultat niza nesporazuma, nedorečenih izjava i misli, neizgovorenih, kao i niza pogrešnih tumačenja namjera. Jednostavno i smjelo bi trebalo da je njihov moto. Umjesto: komplikovano i kukavički.
Teme lažnih odnosa i brutalnih ubistava nisu jedine teme koje se konkretno obrađuju u ovoj epizodi. Tema patrijarhata, kao konstanta sezone i serije, i generalno ženske snage su izuzetno snažne, što se vidi u načinu na koji su Renira i Alisent, između ostalih, prikazane. Alisent posebno, jer ona u sebi objedinjuje, ona je simbol internalizovane mizoginije, što je posebno naglašeno ovom epizodom. A sve je zasnovano na njenoj ozlojeđenosti, na osjećaju ljubomore prema životu koji Renira vodi, životu relativne slobode i seksu sa ljudima prema kojima osjeća nešto. Bila to ljubav, požuda ili nešto sasvim deseto. Taj osjećaj i razdor će samo biti veći i veći i jači… izolovanost naspram otvorenosti, pripadnost naspram nepripadnosti, sloboda naspram ograničenja i impotencije.
A vjenčanje, kao i svako vjenčanje u Vesterosu – završi krvlju do koljena. Međutim, ovo vjenčanje je nešto drugačije, nešto bolje, jer je imalo odlično razrađenu koreografiju, u pratnji adekvatne muzike, gdje je svaki kadar, svaka scena, vrvila od značenja, u pratnji jednog Mašruma (Mashroom). Podtekst. Kriston, shrvan od boli što je Renira umjesto njega izabrala kraljevstvo i krunu (nije mi baš jasno kako je bilo šta drugo mogao i očekivati), Dejmon, neutažive žeđi za vlašću i moći, za Renirom, Lena, željna zabave, flerta i slobode, Renira na sličnom tragu, Alisent, spremna na rat, sama, očajna i bijesna, Rojs, spreman na osvetu, Džofri, da uradi sve kako bi sačuvao Lenora, svi ovi likovi… svojim kretnjama po plesnom podijumu, u pokretu, savršeno su dočarali kako igra izgleda kada se u nju uđe.
Kol, kao njena najslabija karika, barem u ovom stadijumu, prvi puca pod ogromnim pritiskom Renirine odluke, osjećaja da je prekršio zakletvu, da je odbačen, istine, laži, pa na kraju i Džofrijeve ucjene koja će biti predzadnja kap koja će preliti čašu. I to je ujedno kulminacija vjenčanja koja se desi neposredno nakon što Renira izazove Dejmona da je prosto uzme i odnese na Zmajkamen, da je učini svojom. Ta igra između Dejmona i Renire je frustrirajuća, iako mahom znamo kuda nas ona vodi. Koliko previše je previše za Kola? Nakon Lenora, Džofrija i Dejmona… Svima je sada jasno. Srećna sam samo što nisam ja bila ta koja je Kolu rekla ne i što do sada nikada nisam upoznala nijednog Kola u realnom životu.
Scena u kojoj ubija Džofrija je režirana jako čudno, iz perspektive kralja Viserisa, koji, pomno prateći razmjenu Renire i Dejmona, ne uspijeva da vidi i čuje sve šta se tačno u masi dešava, od mase. Publika je stavljena u njegovu poziciju, tako da mi vidimo i čujemo samo ono što Viseris u početku vidi i čuje, što jeste jako zanimljiva odluka, ali nisam sigurna da je najsrećnija, jer ovaj događaj ostavlja prostor interpretaciji. Mi znamo da je Kol taj koji će svakako ubiti Džofrija, ali isto tako znamo da će se to desiti nešto kasnije i na nešto drugačiji način. Stoga, ova odluka je značajna jer ima veze sa građenjem konteksta, situacije u kojoj se Kol, od zaljubljenog zaštitnika transformiše u najljućeg neprijatelja. Kako knjiga ne daje dovoljno uvida u ovaj odnos, iz serije je jasno da se ta transformacija dešava iz razdiruće ljubomore i iz osjećaja odbačenosti i pozicije nemoći. Nemogućnost kontrolisanja ega i emocija je oduvijek bila pokretačka sila Vesterosa.
S tim u vezi, podtekst je možda najjači element „Kuće Zmaja“ ili jedan od jačih. Zanimljivije je gledati šta se dešava na ekranu, među likovima, nego šta se govori, jer snaga ove serije leži u neizgovorenom. Jasno je da prosječnom gledaocu ovakvi detalji promaknu, poput boje haljine i načina na koji Alisent uđe u prostoriju, iako se to objasni minut poslije, ali nikada posve do kraja, ili suptilnih referenci na jednu od najbrutalnijih scena u istoriji Martinovog svijeta (Blood & Cheese) ili povremenih, ali postojanih trenutaka interakcije između Harvina i Renire. Hoću da kažem, kada poznajete tekst, gledanje postaje mnogo uzbudljivije, jer znate da je ovo samo lagana uvertira u događaj koji poznajemo kao najkrvaviji rat ovog svijeta, naspram čega će „Crveno vjenčanje“ djelovati kao odlazak na sladoled u sunčano nedjeljno popodne.
Ocjena: 4/5
