Da pređemo odmah na stvar, treća epizoda „Zmajeve kuće“ (House of the Dragon), pod nazivom „Drugi svog imena“ (Second of His Name), je najbolja epizoda serije do sada.
Kraj prve epizode donio je šokantno otkriće koje do sada nikada nije bilo spominjano u kontekstu „Igre prestola“ (Game of Thrones), iako je bilo itekako značajno za razvoj tog narativa. Riječ je o takozvanom „Egonovom snu“ koji je, navodno, bio razlog njegovog osvajanja Vesterosa nakon pada Valirije. U snu, Egon I je vidio „Dugu noć“ (Long Night) i najezdu Zime i Bijelih šetača (White Walkers/Others) sa Sjevera, koje su napravila „Djeca šume“ (Children of the Forest), te značaj da se to predanje prenosi sa koljena na koljeno. Kao što znamo, predanje je izgubljeno sve dok na njega nije naišao Rejgar Targarjen koji je shvatio da će spasitelj, Obećani princ (Prince that was Promised), doći iz njegove loze.
Druga epizoda je bila fokusirana na problem Draharovog preuzimanja kontrole nad „Stepenicama“, ali nikakav kontekst nije ponuđen, što je istovremeno i logično i nelogično. Prvo, zato što to možda i nije važno za priču koju raspetljavanje može samo dodatno opteretiti. Drugo, zato što „Stepenici“ imaju istoriju koja seže do „Prvih ljudi“ (First Men) i u tom smislu priča je vezana za najstariju istoriju i mitologiju ovog svijeta. Što jeste i nije važno, posebno budući da sada znamo ko će ovim prostorom vladati i šta ta vladavina potencijalno nosi sa sobom. Zato je odluka da se ne kaže ništa po pitanju načina na koji su „Stepenici“ nastali, u najmanju ruku, zanimljiva. Da ne bih otkrila nešto o čemu će potencijalno biti riječi u budućnosti, možda već u sljedećoj epizodi, ako je suditi po njenom nazivu, a nazivi su ovdje vrlo indikativni, ostaviću priču o nastanku „Stepenica“ za drugi put. Priču o tome kako su osvojene, nakon tri godine rata, događajem koji je obilježio treću epizodu, ću ispričati sada.
Ako se sjećamo početka „Igre prestola“ (Game of Thrones), a sjećamo se, onda se sjećamo i koliko skroman je on bio. Bilo je potrebno nekoliko epizoda, pa čak i sezona, kako bismo neku bitku, bilo koju bitku, vidjeli iz prve ruke. U ključnim trenucima, kada je do toga dolazilo, Tirion, iz čijeg ugla smo dijelom pratili razvoj situacije, bi bio onesviješćen (Blackwater Bay), Džejmi zarobljen, ali izvan našeg vidokruga (Whispering Wood), kao i sve Robove bitke koje su ostavljene isključivo našoj mašti, jer niti jednu nismo vidjeli. Sve se dešavalo mimo nas. Ta taktika je često dobra, jer je uvijek bolje prikazati manje nego više, ali kada situacija zahtijeva da nešto vidimo, a ovdje svakako jeste, onda ne bi trebalo ići linijom manjeg otpora. Jasno je da je „Igra prestola“ bila tek u nastajanju, da je pronalazila svoje mjesto na televizijskom nebu, da su budžeti bili skromniji, ali… Sa druge strane, zahvaljujući uspjehu koji je „Igra prestola“ ostvarila, a ovdje govorimo o broju publike pred malim ekranima koja je gledala i koja je čekala nastavak, odnosno prolog priče, jasno je i zašto „Zmajeva kuća“ ne pati od istih problema niti ima iste strahove. Štaviše. „Zmajeva kuća“ ne časi ni časa kada su važne bitke u pitanju. A ova je bila epska.
Način na koji je došlo do bitke (koja me podsjetila na „Battle of the Bastards“), način na koji je taj dolazak prikazan, te sama bitka je vrhunac ove, inače odlične, epizode. Kao što znamo, kraj prošle je nagovijestio plan Korlisa Velariona (Steve Toussaint) i Dejmona Targarjena (Matt Smith) da napadnu Drahara, te namjeru kralja Viserisa (Paddy Considine) da problem „Stepenica“ riješi diplomatskim putem, shvatajući Korlisov i Dejmonov napad tačno onako kakav on i jeste, kao igre i igrarije dva plemića povređenog ega. Tri godine kasnije, nikakav pomak nije napravljen. Viseris ne šalje pomoć jer rat uopšte ne doživljava kao egzistencijalnu prijetnju Vesterosu, rat i dalje traje, sa izvjesnošću da princ Dejmon, koji već gubi povjerenje svojih ljudi, iz njega neće izaći kao pobjednik. Pa ipak, na nagovor svoje svite, Viseris se odlučuje da pomogne bratu u nevolji, šaljući vojsku u pravcu „Stepenica“. Montažna sekvenca koja prikazuje rasplet ove situacije, u kojoj vidimo odluku kralja da uđe u rat, način na koji Dejmon prima ovu vijest i njegov odlazak pred pećinu Hranitelja sa idejom da tu i umre je sekvenca koja je na idealan način sumirala odnos dva brata, njihove karaktere i pozicionirala ih u odnosu na sve ono što tek treba doći.
Sama bitka, koja je bila atraktivna, nije toliko bila važna za seriju koliko je bila važna upravo za ovo o čemu govorim. Dejmonov tantrum, izliv bijesa i odluka koja nam kaže da bi radije umro nego prihvatio nečiju pomoć, posebno ne kraljevu, jer Dejmon je tamo otišao da umre, je važan sloj u formiranju njegovog lika, onaj koji nam tačno kaže ko Dejmon jeste, a ko nije, ako je to do sada uopšte bila nepoznanica. Uz to, ova scena nam je važna jer nas je upoznala i sa Lenorom Velarionom (Theo Nate), sinom Korlisa Velariona, koji je svega nekoliko minuta ranije predložen od strane Lorda Lajonela Stronga (Gavin Spokes), rijetko dobronamjernog čovjeka u Vesterosu, kao potencijalno dobar spoj u kontekstu princeze Renire (Milly Allcock) i jer nas je upoznala sa Lenorom, novim jahačem zmajeva. Tako je kuća Korlisa Velariona dobila još jednog ozbiljnog igrača na političkoj sceni koja neminovno vodi u rat.
Tu neminovnost potvrđuje rođenje Viserisovog prvog sina, Egona II Targarjena. Otud i naziv “Drugi svog imena”. Prvi je bio Egon Osvajač koji je i uspostavio porodicu Targarjen u Vesterosu nakon propasti Valirije. Rođenje sina je na različite načine prihvaćeno od strane plemićkih kuća bez obzira na zakletvu koju su dali princezi Reniri na kraju prve epizode. Desnica Oto Hajtauer (Rhys Ifans) je prvi među onima koji su spremni prekršiti datu zakletvu kako bi stavio princa Egona II, svog unuka, na presto. Kolika je ta spremnost, govori i njegov “savjet” o sklapanju braka između princeze Renire i princa Egona, dvogodišnjeg dječaka. Ponovo na sreću, Viseris, kao svaki normalan i moralan kralj, ispravnih svjetonazora, nije mogao ništa drugo nego da na ovaj prijedlog uzvrati smijehom i tako jednim potezom stavi tačku na svu priču na ovu temu. Ova odluka, poput one da ne oženi Lenu, iako moralno ispravna, nije politički ispravna. Koliko je kralj toga svjestan nisam sigurna, ali Oto i Strong jesu. Oni vide ono što mi vidimo – da moralan kralj velikog srca i dobrih namjera nije nužno dobar kralj. Jedno i drugo ne idu ruku pod ruku, nisu sinonimi. Ni u Vesterosu ni u ovom našem, realnom svijetu. Često je to čak obrnuto.
Konsidajn odlično igra i vjerodostojno prikazuje Viserisovu patnju (scena ubijanja jelena je slikovito opisala to unutrašnje stanje), njegovo balansiranje između članova porodice koji mu najviše glavobolje zadaju. Između odmetnug brata i svojeglave kćerke tinejdžerke, trka je zaista mrtva. Dodajmo tu još i suprugu i punca koji je ujedno i Desnica i politički najspretniji igrač i igri balansiranja kraja nema. Ova pozicija od Viserisa pravi simpatičnog lika, onog sa kojim se istinski možemo poistovijetiti i čije dileme možemo razumjeti. Nakon nekoliko čaša više, njegov unutrašnji nemir, sasvim opravdano, dovodi do preispitivanja odluke da Reniru proglasi nasljednicom. U pitanju je trenutak, kratki pad u agoniju nesigurnosti u sopstveno rasuđivanje. Trenutak koji traje u pijanstvu, jer Renira nije neko ko je izabran naprečac, iz hira. Viseris nije Dejmon. Viseris, sam pred sobom, zna tačno šta radi. Ali kada u obzir uzmemo širu sliku, jasno je da Viseris, iz odluke u odluku, ma koliko one bile ispravne, nemilice srlja u propast. Ne toliko sebe, koliko budućnosti svoje porodice.
Njegovo odbijanje da shvati da Vesteros nije doživio značajan progres od trenutka kada je Renis Velarion (Eve Best) odbačena u njegovu korist pomalo iznenađuje, posebno budući da je od tog trenutka do danas prošlo manje od deset godina. Vesteros ne želi ženu na prestolu. Toliko je jasno. A pogotovo ne nakon rođenja Egona II, muškarca u čiju čast je organizovan lov na bijelog, albino jelena koji je ovdje viđen kao predskazanje da je Egon II zakoniti prestolonasljednik, a ne Renira. Ideja o jelenu dolazi iz istorije, ali i mitologije kojom se Martin u svom radu često služi, u prvom redu iz priča o Kralju Arturu. U tom smislu, jelen nagovještava vladavinu Renire koja tu poziciju nije ni tražila budući da se jelen ukazao njoj umjesto Egonu. Samim tim, jasno je u čiju korist predskazanje ide. To je naravno, samo primjer kroz šta će Renira morati prolaziti u svojoj borbi za presto. Iako je Renira imenovana od strane kralja lično, muškarci (a i poneka žena) u njegovoj službi će uvijek pronalaziti načine da dokažu da je njeno pravo neosnovano iz prostog razloga jer se radi o ženi. Nasuprot muškarcu. Obrisi ovog konflikta već se naziru kroz žamor i kakofoniju plemićkih kuća, kroz njihove pretpostavke i očekivanja. Međutim, slušajući kralja, kraj je jasan – Renira je imenovana za njegovu nasljednicu i Renira će to i biti.
Slušajući Otoa Hajtauera stvari su nešto drugačije, jer se njegova rečenica nalazi u direktnom sukobu sa Viserisovom: “Put pred nama je neizvjestan, ali kraj je jasan. Egon II će biti kralj.” Poput Maloprstića (Littlefinger), a dijelom i Verisa, Oto je igrač koji neće prezati ni pred čim kako bi stigao do svog cilja. Poput Verisa, on nema emotivne odnose, nema konekcije te vrste, ali za razliku od Verisa, nije mu toliko važan narod koliko mu je važna njegova lična pozicija i konačni ishod. Tu već liči na Bejliša. Dinamika ovog odnosa biće posebno zanimljiva u nadolazećim epizodama. Kao i dinamika između Renire i Dejmona, između kojih je ovom epizodom, više nego bilo kojom do sada, povučena nedvosmislena paralela. Renira i Dejmon su refleksija jedno drugog, mada toga možda još nisu u potpunosti ni svjesni. Ali mi jesmo.
Ova epizoda je pokazala da se radi o seriji koja zna tačno šta radi i ima utaban put kojim kroči. Do prvog konflikta koji će obilježiti prvu sezonu, svi likovi će biti jasni, njihove motivacije poznate, njihovi karakteri isklesani i nedvosmisleni. A svako od nas će znati tačno za koju ekipu navija, za koju ekipu igra. Kao i uvijek, ja ću biti s one strane na kojoj stoji Kuća Stark. Sjever pamti. Zima dolazi. A sa njom i Kregan Stark.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
