Moj prijatelj ima izreku – kad sam najslabiji, tada sam najjači. Za mene, ova izreka je obilježila večerašnju epizodu. I ona se, naravno, tiče Renire (Emma D’Arcy), kojoj je posljednja epizoda “Kuće Zmaja” (House of the Dragon) i posvećena.
Prije nego što odem dalje, mislim da je važno da kažem da sam pogriješila u ocjeni prošle epizode, one koja je svoj fokus stavila na Alisent. I sada, kada vidim da se radi o jin-jang, komplementarnim epizodama, utisak mi je drugačiji. I dalje smatram da je potraga za Egonom (Tom Glynn-Carney) urađena besmisleno i da epizoda pati od nespretnog teksta, ali razumijem pristup i pozdravljam ideju da se u devetoj i desetoj epizodi, koje sada shvatam kao finale sastavljeno iz dva dijela, fokus stavi na jedno prijateljstvo koje je na kraju do rata i dovelo. Trideset godina nakon njegovog raspada. U tom smislu, kontekst je sve. Dakle, “kada sam najslabiji tada sam najjači” je izreka koja se može primijeniti i na Reniru, koja epizodu počinje smrću jednog djeteta, a završava smrću drugog.
Smrt prvog, na porodu, je ujedno i njena prva najniža tačka ove epizode, ali i trenutak kada ser Arik (ili Erik) donese Viserisovu krunu, što označava preokret u njenom dosadašnjem životu žene koja nije “zaslužila” presto. Nakon što ponese krunu, Renira de fakto postaje kraljica, ne zbog krune, kruna je simbol, mada i to, nego zbog činjenice da svi ti ljudi, okupljeni oko nje na Zmajkamenu, žele nju za kraljicu, vide nju kao svoju kraljicu. Istinski vide.
Predivna je ta scena u kontekstu šireg narativa i karakterizacije lika, iako mučna u temi koju obrađuje. Govorim o sceni poroda. Mislim da ne postoji efektniji način za prikaz njenog unutrašnjeg razdora, prouzrokovanog smrću oca i izdaje nekadašnje prijateljice i brata koji je sjeo na presto, od njenog fizičkog razdora. I nije to potcrtavanje. To je odslikavanje i preslikavanje, igra, ples… Više su to komplementarne sile koje naglašavaju naše mentalno i naše tjelesno, koje stavljaju akcenat da smo mi, ljudi, uvijek dihotomija. Uvijek vođeni i jednim i drugim. I da je ključ bilo kog uspjeha i uspješnog vođenja života u pronalasku balansa, u mirenju ove dvije strane.
Balans je posebno obrađen tokom drugog čina epizode, kada je Renira, prvenstveno zbog Dejmona (Matt Smith), stavljena na test. Unutar sebe, u očima i percepciji drugih, a posebno Renis (Eve Best). Taj konflikt Dejmona i Renire jasno pokazuje da je ona ipak najbolji izbor za vlast, jer je kombinacija najboljih osobina i Viserisa i Dejmona. Od Viserisa je naslijedila dobrotu, strpljenje, mogućnost da zadrži smirenost u stresnim situacijama, a od Dejmona malo prkosa i odlučnost da istraje u svom naumu. Zadrška, mir i odmjerenost koju je pokazala tokom drugog čina, a posebno u odnosnu na Dejmona i njegove pritiske, bili su dovoljni da na svoju stranu prevuče jednu od najvažnijih kuća Vesterosa, kuću Velarion, jer jednom kad Renis donese odluku, povratka nema.
Smrt drugog djeteta bila je presudna u razvoju događaja i razvoju Renire kao lika. Tuga je tuga, ali, uz mogućnost da sada zazvučim bezosjećajno, postoje različiti nivoi tuge. Renira je tokom ove sezone izgubila mnogo. Izgubila je majku. Prvi ljubavnik joj je postao smrtni neprijatelj. Drugog, oca njene djece, su brutalno ubili. Izgubila je najbolju prijateljicu, a zatim i oca i krunu i dijete na porodu. Sve, maltene u jednom danu. Međutim, za nju, kao majku i glavu porodice, svog malog plemena, ništa nije bilo toliko značajno kao gubitak Luka. Uprkos miru, dobroti, suzdržanosti i volji da pronađe mirni način rješenja ovog sukoba, Lukova smrt je njena tačka preloma nakon koje se više nema kud nego naprijed. Hrabro, agresivno i do kraja. Njen pogled u kameru pokazao je sve slojeve njenog identiteta i svega što smo tokom ove sezone gledali. Nisam sigurna da u cijeloj Martinovoj sagi postoji tragičniji lik od Renire. Dobro, možda Džon.
Mada, tragičan je i Emond (Ewan Mitchell), iako se to na prvi pogled ne čita baš tako. Kao što se ne čita ni u slučaju Džejmija Lanistera. Ali, ko smo mi, ako ne skup svih iskustava koji su nas za života oblikovali? Emond je, uzimajući širi kontekst, svoj put u tragediju započeo kao jedino dijete Targarjena bez zmaja. I kada stavimo po strani odgoj koji ga je oblikovao i iskustva sa braćom i sestrama na dvoru, konstantno zadirkivanje i unižavanje, Emond jeste dječak koji je, iz svog ugla, radio sve po pravilima, sve što se od njega očekivalo, pa ipak, sve što je u životu znao bio je poraz i gubitak. Godine tog i takvog života morale su ostaviti posljedice. To je prosto neminovnost.
Jedna od meni dražih scena je njegovo osvajanje Vejgara. Taj odnos veličina i odmjeravanje snaga, između dječaka i najvećeg i najstarijeg živog zmaja, ta borba za prevlast i moć koji će rezultovati u najčistiji i najlojalniji odnos partnerstva, pojačala je Emondov karakter koji bi, kada bih bila prisiljena da ga svedem na jednu riječ, glasio – hrabrost. Emond je hrabar, odlučan i povremeno odmjeren. Znam, zvuči paradoksalno, ali tako sam ja pročitala njegov odnos prema gubitku oka: da, izgubio sam oko, ali sam dobio zmaja. I to je to. Balans. A odmjerenost je povremena, jer nikada nije uspio iznivelisati svoje emocije prema tom konkretnom događaju. On je bio i ostao presudan. I kao takav, bio je posljednja kap koja je dovela do rata. Trenutak kad ubije Luka je trenutak koji će Reniru gurnuti u sukob.
Međutim, način na koji se to desi je, za nas koji smo čitali knjigu, prilično zanimljiv, jer nam daje uvid u Emonda i njegovo stanje uma u datom momentu. Iz knjige, moj utisak je bio da se radi o brutalnom ubistvu iz osvete. Iz serije, moj utisak je potpuno drugačiji. Izraz na njegovom licu kada shvati šta je uradio je sve. To je tačka njegovog preloma, iz dječaka u muškarca koji je ubistvom sina kraljice, možda čak i nehotičnom, gurnuo svoju zemlju u pakao. Težak je to teret, ali teret koji Emond sada mora ponijeti. U pitanju je ona vrsta iskustva koje je životno.
Životna iskustva, koja nas mijenjaju iz korijena, duboko su utkana u posljednje dvije epizode “Kuće Zmaja”, serije čije je težište, barem u prvoj sezoni, bilo na građenju likova i odnosa. Bila je to hrabra odluka, posebno zbog života u sjenci giganta, titana koji joj je prethodio, ali se isplatila.
Ocjena: 5/5
O cjelokupnom utisku serije, sada kada znam i njen početak i kraj, kada mi se sve posložilo, donosim sljedeće sedmice.
