U vremenu kada poruke nestaju čim ih pošalješ, postoji jedno mjesto koje te podsjeti koliko riječi mogu imati težinu. I koliko je lijepo usporiti. U Parizu se nalazi café Pli, prvi „letter café“ u Evropi, i to nije samo simpatičan koncept već mali ritual povratka sebi.
Ideja je jednostavna, ali emotivno snažna. Sjedneš za mali bistro sto, biraš papir, koverte, naljepnice, olovke, vosak za pečaćenje i pišeš pismo. Možeš ga uputiti nekome koga voliš, nekome koga više nema ili sebi u budućnosti. Zatim biraš datum kada želiš da to pismo bude poslano. Za mjesec. Za godinu. Za pet godina. Ili za dvadeset.
Café Pli se nalazi u 11. arondismanu, u ulici Faubourg du Temple, i već na prvi pogled djeluje kao mjesto na kojem vrijeme malo uspori. Unutra su ljudi nagnuti nad papir, bez ekrana ispred sebe, sa šoljom kafe ili čaja, potpuno uronjeni u misao. Zidovi su ispunjeni nišama, po jedna za svaki dan u godini, i u njima stotine zapečaćenih koverti koje čekaju svoj trenutak.
Cijena nije zapravo cijena poštarine. Plaćaš čekanje. Plaćaš odgodu. Plaćaš ono rijetko zadovoljstvo da nešto ne dobiješ odmah. Za 15 eura dobiješ sav pribor, piće i sigurno čuvanje pisma do godinu dana. Za duže periode cijena raste, ali i simbolika postaje snažnija. To više nije poruka, to je obećanje koje šalješ kroz vrijeme.
Posebno je zanimljivo pisati sebi. Tu nema velikih fraza, bar ne onih koje izgovaraš drugima. Pišeš o tome gdje si sada, šta te muči, čemu se nadaš. Pišeš iskreno, jer znaš da će to čitati neko ko te poznaje bolje od svih. Ti, ali malo starija verzija tebe.
U tom činu postoji i blagi rizik. Hoće li pismo stići. Hoće liš ti biti ista osoba kada ga otvoriš. Hoće li te riječi pogoditi ili će ti biti čudno čitati ih. Ali upravo taj rizik daje pismu snagu.
Café Pli nije samo kafić. To je i mali kreativni centar. Ovdje se organizuju radionice kreativnog pisanja, kaligrafije, linoreza i akvarela. Sve se vrti oko ruku, papira i procesa. Oko onoga što ostaje.
U svijetu u kojem sve traži brzu reakciju, Café Pli nudi spor odgovor. Podsjeća te da nije sve u trenutku. Neke riječi vrijede tek kasnije. Neke misli treba zatvoriti u kovertu i pustiti ih da sazriju.
Ako se ikada zatekneš u Parizu, obrati pažnju na ovo mjesto. Možda ćeš baš tu napisati pismo koje će te jednog dana dočekati i podsjetiti ko si bila, šta si željela i koliko si daleko stigla.
