Za manje od dvije sedmice, 12. marta 2023. godine, očekuje nas 95. izdanje dodjele nagrada Akademije, kolokvijalno poznato kao dodjela Oskara. U kategoriji Najboljeg filma nominovani su „All Quiet on the Western Front“ (Malte Grunert), „Avatar: The Way of the Water“ (James Cameron, Jon Landau), „The Banshees of Inisherin“ (Graham Broadbent, Peter Czernin, Martin McDonagh), „Elvis“ (Baz Luhrman, Catherine Martin, Gail Berman, Patrick McCormick, Schuyler Weiss), „Everything Everywhere All at Once“ (Daniel Kwan, Daniel Scheinert, Jonathan Wang), „The Fabelmans“ (Kristie Macosko Krieger, Steven Spielberg, Tony Kushner), „Tar“ (Todd Field, Alexandra Milchan, Scott Lambert), „Top Gun: Maverick“ (Tom Cruise, Christopher McQuarrie, David Ellison, Jerry Bruckheimer), „Triangle of Sadness“ (Erik Hemmendorff, Philippe Bober), „Women Talking“ (Dede Gardner, Jeremy Kleiner, Frances Mc Dormand).
Pet od deset smo već prošli, tako da ćemo u naredne dvije sedmice proći ostalih pet. Danas su nam na repertoaru „Avatar: The Way of the Water“ i „Tar“, dok ćemo „The Fabelmans“, „All Quiet on the Western Front“ i „Women Talking“ ostaviti za posljednju sedmicu.
AVATAR: THE WAY OF THE WATER (3/5)
Prvi dio „Avatara“, za koji sam se nadala da će biti i posljednji, sam gledala u nekom kasnom terminu, oko ponoći, u bioskopu, te davne zime 2009. godine. Bila je to 3D projekcija i vjerovatno moje prvo iskustvo te vrste. Iako sam bila fascinirana tehnologijom i produkcijom djela za koje važi da je jedno od najskupljih filmskih djela (budžet se kretao oko 300 miliona američkih dolara), sama priča, atmosfera, te uopšte vizuelni identitet, me nije ostavio ravnodušnom, da bar, nego me čak nervirao.
Bila je to već toliko puta prežvakana priča, a nedovoljno prilagođena i obrađena sadašnjem trenutku, priča čiji su vizuelni kodovi graničili sa kičem. Svega mi je bilo previše i sve mi je bilo prosječno, osim, kažem, same produkcije za koju ne možemo reći ništa loše, jer ako je iko, uz Kjubrika (Stanley Kubrick), Spilberga (Steven Spielberg), Skota (Ridley Scott) i Vilneva (Denis Villeneuve), pogurao ovaj žanr naprijed, onda je to bio Kameron (James Cameron). Dovoljno je samo reći „Terminator“, posebno njegov drugi dio, i tu se sva priča završava. Da je samo to uradio, bilo bi dovoljno.
Veliki, ambiciozni i zahtjevni projekti nisu nepoznanica Džejmsu Kameronu. To je čak, može se reći, njegov modus operandi, njegov forte. Iako ih nije režirao mnogo – „Aliens“, „Terminator“, „Titanic“, „Avatar“ – sve su to filmovi ozbiljnih razmjera i budžeta, koji su mu, na kraju krajeva, i donijeli kultni status, te brojne nagrade i ogroman uspjeh na kino blagajnama.
Tako da, o Džejmsu Kameronu sve najbolje, ali o „Avataru“, na žalost ne.
Kao i u prethodnom dijelu, i ovdje govorimo o filmu čiji su tehnički dometi dobri, izvanredni, zbog čega vjerovatno i zaslužuje sve nagrade u tom domenu, mada i tu imam određenu vrstu zadrške, više se moj odnos svodi na razumijevanje koliko truda, radnih sati, talenta i odricanja je bilo potrebno da bi se ovakav gigantski projekat priveo kraju.
Ali, realno, kada uporedim tehnička dostignuća „Avatara“ sa onim što je Vilnev, na primjer, uradio sa „Dinom“ (Dune), u pogledu slike, fotografije, te uopšte kompletnog vizuelnog identiteta, a posebno šta je uradio u pogledu zvuka, poređenja i takmičenja nema. Jer džaba sav napredak i svo svjetlo i glamur ovog svijeta, ako ne postoji stil, a posebno ako ne postoji suština, što se ovdje ipak ponovo desilo. Samo dramatičnije. A suština svake umjetnosti je ispričati priču. Priča filma „Avatar: The Way of the Water“ je još besmislenija od priče koja joj je prethodila. Jasno je zašto je film nominovan, a opet sa druge strane, uopšte nije i to je zapravo usud savremenog vremena koje, htjeli mi to priznati ili ne, moramo prihvatiti. Prosjek isplivava na površinu. U svakoj pori društva. Apsolutno. I to je prosto tako.
TAR (4.5/5)
Šesnaest godina je prošlo od posljednjeg filma Toda Filda „Little Children“ koji je, poput „Tar“, takođe bio u utrci za nagrade Akademije. I, ako bismo govorili samo sa aspekta uloge koju je Kejt Blančet (Cate Blanchett), vođena svojim rediteljem, iznijela tako suptilno, a snažno i maestralno, mogli bismo reći da je itekako vrijedilo čekati sve ove godine.
U pitanju je film nijansi koji se uhvatio ukoštac sa okrutnim svijetom umjetnosti i umjetnika, koji, često, znaju biti okrutniji i beskrupulozniji od, pa, od bilo koga ko vam uopšte može pasti na pamet.
Od svijeta sujete, taštine, ega, emocija, kreativnosti, pa samim tim i ogromne hrabrosti da budeš sve to i da se, pri tom, ogoliš do kraja, da daš sebe svog, sebi i svima oko sebe, strancima, ali i bliskima i poznatima, ni ne očekujemo ništa drugo. Uz to, „Tar“ je pedantan film koji je istovremeno i vrlo predano istraživačko djelo i vrlo zanimljivo umjetničko djelo, čije mi se poigravanje sa zvukom, kao zvukom, ali i kao metaforom za svu kakofoniju i distrakciju na koju nailazimo svakodnevno, koja nas zaglušuje i onesposobljava, itekako dopada.
Analogija koju Fild izvodi ne može biti tačnija i preciznija. Posebno u kontekstu umjetnosti za koju je itekako potreban fokus i potpuna posvećenost i predanost. Lidija Tar (Cate Blanchett) je toga svjesna, kao što je svjesna i svoje pozicije i izgrađenog autoriteta i talenta koji su je, na kraju krajeva, do te pozicije i doveli. I u tom smislu, kako sam naziv filma sugeriše, ovo jeste priča o njoj. O njoj i o svijetu iz kojeg je, u kojem je ponikla.
Očigledno pitanje koje ovaj film vrlo vješto istražuje, odnosno njegovo težište, koje se oslanja upravo na njen lik, tiče se prevashodno pitanja eksploatacije u umjetnosti danas, to jeste pitanja eksploatacije uticaja i autoriteta i korištenja položaja moći kako bi se kontinuirano, pa nerijetko i vrlo sistematski provodilo zlostavljanje nezaštićenih ili manje zaštićenih ljudi ovog miljea. Takva vrsta zloupotrebe pozicije moći nije prisutna samo u svijetu umjetnosti, štaviše, ona je sveprisutna, u politici, u medicini, u državnoj službi, ali umjetnost… umjetnost je negdje najplodnije tlo za razvijanje i njegovanje ovakve vrste dinamike, a posebno tamo gdje postoje veliki autoriteti, jednako velikog talenta i posebnosti čija je cijena nemjerljiva, autoriteti poput producenata, reditelja, dirigenata.., koji, kako se sve češće ispostavlja i otkriva, često lako pokleknu, pred svojim egom i sujetom najčešće.
Nakon sabiranja utisaka, gdje je najjači onaj glumački, ono što mi je kod filma „Tar“ posebno zanimljivo jeste da je u pitanju čisti takozvani „mamac za Oskare“ (film koji se pravi po šablonu i u određeno vrijeme kako bi ušao u sezonu nagrada), dok je istovremeno i istinski umjetnički film, čija je glavna glumica, Kejt Blančet, po ko zna koji put dokazala da je najbolja među najboljima.
