Gledajući “Sve svuda odjednom” (Everything Everywhere All at Once), novi film Danijela Kvona (Daniel Kwan) i Danijela Šajnerta (Scheinert), koje poznajemo pod kreativnim kolektivnim imenom “Daniels”, imala sam strašan poriv da ovaj osvrt svedem na jedan pasus, možda čak i rečenicu: “Ne znam šta sam pogledala, ali je fantastično!” Nakon prespavane noći i sumiranih utisaka, nisam sigurna da ima potrebe da govorim nešto puno više od toga, ali hoću, iako će ovo, vjerovatno, biti moja najkaća recenzija. Mada, ne garantujem vam ništa.
Fabulu filma “Sve svuda odjednom” nije jednostavno prepričati. Štaviše. Otud i prvi javno predstavljeni sinopsis – “Žena pokušava da plati porez” – koji istovremeno niti može biti dalji od istine niti joj biti bliži. Žena je Evelin Vong (Michelle Yeoh), jedna sasvim prosječna žena koja je, poput svih nas ostalih prosječnih ljudi, uhvaćena u nemilosrdni ciklus jednoličnog života, mrzeći svoj posao, prostor u kojem živi, život kojim živi, razvod kroz koji prolazi i želeći da na neki način uspostavi odnos sa kćerkom Džoj (Stephanie Hsu), čije odluke, poput tetovaža ili izbora partnera, ne razumije.
Film, manje-više, počinje njenim sastankom vezanim za gore pomenute poreze koje u dogovoru sa Didrom Bobirdre (Jamie Lee Curtis) pokušava regulisati. U pratnji supruga Vejmonda (Ke Huy Quan) i oca Gong Gonga (James Hong), Evelin počinje iskušavati različite nepravilnosti koje bi inače u realnom životu vrlo vjerovatno bile označene kao neka vrsta psihoze ili psihičke bolesti. Ali, ovo nije realni svijet nego samo jedan u nizu multiverzuma o čijem postojanju će Evelin naučiti sve i to ozbiljno ubrzanim kursom, jer, kao u svakoj priči koja uključuje natprirodno i više različitih svjetova, vrijeme je od krucijalne važnosti, veliko zlo je stiglo, a naša junakinja je TA, izabrana da zlo pobijedi i savlada. Kliše, da. Već viđena postavka, da i to. Međutim, tu se svaka sličnost i završava, sa naizgled poznatom postavkom, koju će film, kako bude uzimao zamah, korak po korak, razložiti i prepakovati do neprepoznatljivosti, dajući nam nešto što ne liči ni na jednu drugu priču ovog tipa koju smo do sada gledali.
I u tome leži posebnost filma “Sve svuda odjednom”, koji prkosi svim zakonima ovog žanra, da ne kažem zakonima uvjerljivosti i koherentnosti. Ništa u ovom filmu nije logično, nije u sihornizaciji, ništa ne teče pravolinijski, a sve je potpuno logično, sve je u sinhronizaciji, sve teče. Stoga, prepričati ga je, kao što sam rekla u svom drugom pasusu, nemoguće. Bukvalno. Bez preuveličavanja. To jednostavno morate doživjeti i iskusiti. I dok to radite morate biti otvoreni, otvoreni bez zadrške i spremni na neočekivano, na pomalo uvrnuto, na potpuno drugačije. A isto.
Kažem isto, jer se “Sve svuda odjednom”, poput svih drugih dobrih filmova, bavi pitanjem ljudskog stanja, bavi pitanjem čovjeka, njegovih odluka, smislom života i nihilizmom u koji svako od nas povremeno uđe. Kako ko, kako kad i kako koliko. U tom smislu, Evelin je savršen primjer lika, odnosno čovjeka na kojem se ovakva vrsta eksperimenta može testirati. Evelin je majka, supruga, izbjeglica, migrant, manjina… a opet većina, jer je u SAD došla kako bi, poput svih, ostvarila svoj američki san. Posmatranje svih njenih puteva i odluka koje su je, u različitim multiverzumima, dovodile do različitih ishoda je jedan od važnijih aspekata filma čiji fokus, tematski, između ostalog, jeste baš to. Živimo li život kojim želimo živjeti, o kojem smo maštali, da li taj život zavisi samo od nas i naših odluka ili je sve stvar sudbine, koliko spoljni faktori imaju uticaja, ako ga imaju uopšte i kako možemo prepoznati trenutak promjene, posebno one koja nas vodi ka boljem, te da li možemo? Kako pobijediti strah od promjene i nepoznatog? Kako skočiti ka onome ili u ono što želimo? I znamo li uopšte šta je to, šta želimo, šta je to što nas u konačnici može učiniti srećnim? Da li je to porodica, majčinstvo, karijera, novac, fizička spremnost, talenat… Sve to? Ništa od toga?
Film se vrlo spretno poigrava pitanjem sudbine, nasuprot svjesnih životnih odluka, uplićući u njegovo tkivo sve moguće i nemoguće reference pop kulture, protkane pokojom jeftinom replikom na granici dobrog ukusa. Ali sve to, sav taj haos i kakofonija, pa čak i banalne riječi, kojih je zaista malo, odiše svježinom i igrivom, toplom atmosferom koja je sve vrijeme ništa drugo do čista zabava. Da, zabavićete se. Zabavićete se jako. Iako ćete nakon filma razmišljati o svom životu i svim mogućim putevima koje ste mogli ili trebali izabrati. Šta bi bilo kad bi bilo?
To pitanje na kraju ne ostaje otvoreno, barem ga nisam tako doživjela, budući da se ulazak u “Crni đevrek ništavila” (The Bagel, u pitanju je crna rupa u obliku đevreka, u kojoj nestaje život, ne pitajte!), zapravo bavi pitanjem nihilizma naših glavnih likova, poručujući nam svima da je stvaranje značenja, stvaranje smisla od života koji nam je dat, koji vodimo, koji živimo, nešto što je isključivo u našim rukama. Mi smo tvorci sopstvene sudbine. Mi donosimo odluke. Odgovornost je na nama. I bez petlje ništa. Džaba sve. Džaba Đevrek. Džaba Bog. Džaba milijardu multiverzuma u kojima smo bolje ili gore verzije sebe… tamo gdje smo filmske dive ili tamo gdje su nam prsti u obliku hrenovki, a klavir sviramo nogama. Svejedno je da li smo operska zvijezda ili kamen odličnog pogleda na pejzaž koji puca u nedogled, džaba sve ako nismo bili dovoljno hrabri da osvijestimo sebe, sopstvene potrebe i htjenja i da drugima damo slobodu koju i sebi želimo.
Ocjena: 5/5
