Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: The Rings of Power

Gledaj sa Monikom: The Rings of Power

Mtel - Nagradna igra
Mtel - Nagradna igra

Kraj ljeta je svim ljubiteljima epske fantastike na male ekrane donio dvije serije bazirane na epskim knjigama Dž. R.R. Tolkina i Dž. R.R. Martina (koji je svoje ime preuzeo od prvog). I to je već, po sebi, bilo dovoljno. Znati da živimo u vremenu kada se u epsku fantaziju ulaže jer publika postoji, ej. I to u kakvom broju. Srećna sam, jer nas ima tona. Iako, zna se, publika danas, posebno ove niše, jeste zahtjevna. Baš zato, očekivanja su bila previsoka. I, po meni, opravdana. Posebno u slučaju serije „Gospoda Prstenova: Prstenovi moći“ (The Lord of the Rings: The Rings of Power), u produkciji Amazona, jer nastaviti tamo gdje je Džekson (Peter Jackson) stao, nije jednostavno.

Amazon

Sve u „Gospodaru prstenova“ (The Lord of the Rings) bilo je savršeno. Sve. I sada, nakon dvije decenije, kada sjednete da gledate bilo koji dio, kvalitet i dalje dominira. Ovo je besprijekorna trilogija, čime se ne može pohvaliti svako. I zato, između ostalog, očekivanja. Neka su ispunjena, neka ne. I ova druga se uglavnom tiču „Gospodara“, odnosno „Prstenova moći“, jer je „Kuća Zmaja“ (House of the Dragon), o kojoj sam pisala prošle sedmice, nadmašila sva (moja) očekivanja. Međutim, prije nego što uđemo u analizu, važno je da prvo kažem pet stvari, jer, u suprotnom, ona može biti protumačena na različite načine… često pogrešne.

Da odmah bude jasno, da, ja sam jedan od onih fanatika koji:

  1. obožavaju „Gospodara prstenova“;
  2. su pročitali sve knjige (iako ne smatram to nekim uspjehom, ali je važan podatak za kontekst);
  3. su gledali sva tri dijela „Gospodara prstenova“ u bioskopu, a pojedine dijelove i po trinaest puta;
  4. i od tada, već dvadeset godina, gledaju sve filmove bar jednom godišnje. Produženu verziju;
  5. su se jako radovali „Prstenovima moći“, jer Tolkina, kao i Martina, nikad dosta.
Amazon

E sad, kada sve ovo što sam rekla uzmemo u obzir, važno je napomenuti da sam ja onaj tip gledaoca koji svemu daje šansu. Ali bukvalno svemu. Bez razlike. I guram do kraja. Inat. I istrajnost.

„Prstenovi moći“, uprkos svoj mojoj ljubavi prema Tolkinu, „Gospodaru“, prema „Silmarilionu“, prema svijetu koji je Tolkin izgradio i mitologiji koju obožavam, prosto i nažalost nije ispunio niti jedno moje očekivanje. Osim da je „Stranac“ (Daniel Weyman) Gandalf, a Halbrand (Charlie Vickers) Sauron. To sam znala nakon druge epizode. I to jeste jedan od osnovnih problema ove serije. Loš tekst. Predvidivost. Velika šupljina. I potpuno pogrešna karakterizacija likova.

Amazon

Da se takođe razumijemo, ja nisam ona vrsta fana koja će luditi jer se Gandalf u seriji pojavi u vremenu kojem ne pripada, nekoliko hiljada godina prije nego što se pojavio u knjizi, niti sam lik koji će se nervirati što Vilenjaka igra Ismael Kruz Kordova (Ismael Cruz Cordova), iako su Tolkinovi vilenjaci eksplicitno bijele kože, vretenaste građe, eterični. Ne postoji zdepasti, niski, maljavi vilenjak. Po istoj logici, ne postoji vilenjak, a da mu koža nije bijela. Kao što ne postoji ni Targarjen. To ne znači da ne može postojati, to samo znači da u njihovim knjigama i zamislima ne postoje. I jasno je, živimo u periodu raznolikosti. U doba „woke“ kulture i prosto je stvar eksel tabele. Popunjavanja brojki i postotaka. Da li ona ili koliko guši umjetničke slobode i ugrožava autorska prava? Da, jako. I to je tako, jer nameće nove modele koji nisu bili dio originalne zamisli iz prilično jasnih namjera i umjetničkih sloboda da likovi budu ono što jesu zamišljeni. Neke stvari (kao npr. Tolikonovi vilenjaci ili patuljci) nisu pitanje slobodne interpretacije, posebno ne u djelima Dž. R.R. Tolkina koji je vrlo predano i pažljivo gradio svoju mitologiju, svoj svijet, svoje rase i likove. Opisno, u svojim knjigama, dajući nam ne samo likove nego cijele svjetove, mape i jezike.

Amazon

U njegovom svijetu postoji svašta i to svašta je rađeno sa smislom i pažnjom, nije nasumično, nepromišljeno i bezveze. Suvišno je to uopšte objašnjavati. Ali eto, takvo vrijeme. I ako je već do inkluzivnosti i poistovjećivanja, a jeste, mogli smo dobiti maljave vilenjake. A nismo. I znamo zašto je to tako. Opet, ponavljam, ja nisam jedan od onih fanova koji će reći seriji „ne“ zbog Arondira i koji će na to žučati. Mada, hoću primijetiti i hoću razumjeti i jednu i drugu stranu argumenta. Da li sam za Tolkinova autorska prava? Da. Apsolutno. I nadam se da ih niko nikada neće dobiti. Ni pojedinac ni producentska ni televizijska kuća. Barem ne dok sav ovaj haos ne prođe, jer smo posvjedočili šta se desi kada se daju prava za zabilješke, a kamoli za knjigu. Eto, to je moj stav po pitanju svega. On je crno-bijel, a siv. Sa druge strane, Arondir mi je sigurno jedini zanimljiv lik u ovoj priči. Dakle, i to može. Jer problem „Prstenova moći“ nije u boji kože njenih likova.

Amazon

Problem je u njihovoj reprezentaciji.

Arondir, kontroverzni lik koji je predmet čestih rasprava baš zbog boje kože (što je promašena tema!!!), je lik kod kojeg se negdje, nekako „ubolo“. On je, za razliku od većine, jedini koji, koliko-toliko, predstavlja vjernu reprezentaciju vilenjaka iz reda Silvana (Silvan Elf). I to znamo direktno iz Tolikinovog pisanja, što su tvorci serije kod svih drugih likova uspjeli previdjeti. Kako? Nije mi jasno. Ali i Arondir je, poput ostalih likova, skliznuo u jarugu uprkos dobrom početku. Pa kakvi su onda ostali, ako je on, kao najvjerodostojniji, loš? Pa, loši.

Napisani su loše. Dodijeljene su im osobine koje im ne pripadaju. Njihovi likovi su površni. Njihovi odnosi vještački. O odjeći da ne govorim. Ili postupcima (ko je još vidio da u Srednjoj Zemlji izaslanik vilenjačke rase, i to „Elrond the Half-Elven, Vice Regent to High-King Gil-Galad“ ni manje ni više, kuca na vrata princa Durina, predstavnika rase patuljaka, u Kazad-Dumu, Gospode pomiluj! To bi možda imalo smisla u nekom drugom kontekstu, ali ovdje? Nula!). Njihovim likovima nedostaju slojevi iako je motivacija možda tu, ali i ta motivacija uglavnom ostaje na površini. Njegovi dijalozi su jeftini. Riječi koje izgovaraju ne pripadaju tom svijetu (npr. team for resonating ili I am good…). I pune su ekspozicije. Prepune. I nebitno je koliko vi novca uložili u produkciju, ako je temelj na kojem se ta produkcija zasniva klimav. Ako onaj ko piše tekst o nekom konkretnom svijetu taj svijet ne razumije, džaba mu sve. A ovdje govorimo o „najskupljoj seriji svih vremena“ koja je zapravo mogla biti o bilo čemu, umjesto o ovom svijetu, svijetu Srednje Zemlje, i ovom vremenu. Mogla je biti odličan omaž ili „fan-fiction“ umjesto adaptacija. I bilo bi suštinski bolje da je bila to, sa likovima koje volimo, kada su je svakako gradili od nule.

Amazon

Navešću najočigledniji primjer… Vilenjaci u „Prstenovima moći“ su prikazani kao krhka, nježna bića?! Prva scena u kojoj ih vidimo je scena u kojoj se pate, probijajući se kroz snježnu mećavu. Vilenjaci Drugog doba su sve samo ne krhki. Oni su sve suprotno od toga. Oni su eterični da, ali ne krhki. Velika je to razlika. Oni su jaki i otporni, brzi i spretni. Oni trče brže od drugih. Oni se ne umaraju i prepreke prelaze sa lakoćom. Njihova otpornost na svijet oko njih je nevjerovatna. Sjeća li se iko Legolasa (Orlando Bloom)? Sjeća li se iko Legolasa na snijegu, Legolasa u trku, Legolasa na olifantu, Legolasa igdje, ikad? Tvorci „Prstenova moći“ očigledno ne. I nije bilo potrebno zamarati se čitanjem knjige, dovoljno je bilo pogledati svega nekoliko scena filma i bilo bi jasno. I to je dovoljno govori o svemu, jer ne tiče se ovo samo i isključivo vilenjaka. Tiče se i patuljaka i Harfuta i Gandalfa. I svih važnih likova. Na sve se može primijeniti i kod svih je omašeno. Bez izuzetka. Stoga, nije mi problem boja kože ili fizički izgled, problem mi je promašena ukupna suština. Svega. Nerazumijevanje svijeta kojim se baviš.

Pročitaj
ENVIDIOSA serija netflix

Piter Džekson je razumio Tolkinov svijet. Doduše, Piter Džekson je imao tri knjige na raspolaganju i sama početna pozicija mu je bila lakša. Ali, imao ju je i Amazon, u smislu reference za atmosferu i ton. Iz knjiga se to vrlo lako čita, a to je promašeno, zbog čega su i likovi promašeni. Zato su „Gospodar prstenova“ i „Hobit“ (The Hobbit) toliko različiti kada ih stavite rame uz rame, iako ih je radio isti čovjek. Jer taj čovjek je razumio šta je „Hobit“ u svojoj suštini, da je to priča za djecu koja je napisana igrivim, laganim tonom, dok je „Gospodar“ nešto sasvim drugo. I jeste, „Hobitu“ nedostaje svašta i ne mogu se ova dva filma porediti, u smislu kvaliteta, iako oba pripadaju Tolkinu, oni su inherentno njegovi, ali „Prstenovi moći“ je toliko promšena tema da nisam sigurna da li ovu seriju uopšte možemo okarakterisati Tolkinovim djelom. Ikada. Ne. Ne možemo. Nema se tu šta razmišljati. I to ništa ne bi bio problem da je serija, kao što sam rekla, bila svoja, originalna priča, a ne serija koja je „zasnovana na Tolkinu“ i koja je svoj marketing tako koncipirala.

Amazon

Da je glavni lik neka druga žena, odnosno vilenjak, a ne Galadrijela (Morfydd Clark), da su likovi bilo šta dobili svojom zaslugom, a ne da im je tako nasumično sve padalo s neba, da je likove išta motivisalo, ikada, da su njihove žrtve bar u jednom trenutku suštinski bile žrtve… nešto bi nas, bilo šta od ovoga, navelo da u ove likove povjerujemo, da ih zavolimo, da im želimo da uspiju, da prevaziđu svoje strahove, pobijede svoje mane, sami sebe, postanu bolji ljudi, patuljci, Harfuti, Istari ili vilenjaci, da zaplačemo nad njihovom sudbinom, kao što smo plakali za Boromirom (Sean Bean), kao što još uvijek plačemo. Ovako, ništa. Ravna crta.

Koliko god sam željela voljeti „Prstenove“, koliko god sam se oslobodila svih predrasuda i prepustila priči, priča je prosto jeftina, jeftina, jeftina. I jedino što vam mogu reći je da probate, ako niste, jer ima ljudi kojima je ovo sve odlično, samo ja nisam jedna od njih. Nažalost, ja sam iz reda onih koje ovdje ništa nije dirnulo i kojima je tokom gledanja postalo jasno da tvorci „Prstenova moći“ znaju napraviti sjajan spektakl, ali ne znaju ispričati jednostavnu priču.

I zaista, „All that is gold does not glitter“ reče Tolkin, prorok.

Ocjena: 2/5

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum