Početak ljeta 2022. godine obilježili su nastavci tri serije, tri najbolje serije o superherojima, koje trenutno možete gledati na TV-u: „Stranger Things“, „The Umbrella Academy“ i „The Boys“. Nijedna, doduše, nije superherojska u smislu žanra, budući da je „Stranger Things“ tinejdžerska horor fantastika čiji je glavni lik obdaren natprirodnim moćima, a „The Boys“, koja priča priču o superherojima, zapravo to radi jednim posve drugim jezikom koji nije svojstven ovom žanru. „The Umbrella Academy“ je najpribližnija onome što možemo okarakterisati kao superherojsku seriju, međutim, njeni superheroji su sve samo ne superheroji.
Istina jeste da svi članovi porodice Hargrivs imaju nadljudske moći (Dijego (2) manipuliše kretanje i putanju stvari, Klaus (4) komunicira sa mrtvima, Luter (1) je nadprosječno snažan, Pet (5) prolazi kroz prostor i vrijeme, Ben (6) je čovjek/hobotnica, Viktor (7) pretvara zvuk u razarajuću silu, a Alison (3) može bilo koga da natjera da uradi bilo šta). Međutim, da li je to jedino što ih čini superherojima? Kako stvari stoje, to je osnovno pitanje kojim se ova fantastična serija i bavi.
Za one koji nisu do sada gledali „The Umbrella Academy“, u pitanju je priča bazirana na stripu, koja prati jednu duboko disfunkcionalno-funkcionalnu i beskrajno šarmantnu porodicu sedmoro djece, rođenih na isti dan, koje je usvojio ekscentrični bogataš Redžinald Hargrivs (Colm Feore) i od njih napravio školu/porodicu poznatu kao Akademija Kišobran (The Umbrella Academy).
Na prvi pogled, priča je savim obična, ali ono što je čini neobičnom jeste način na koji su ta djeca došla na ovaj svijet. Naime, njihove majke su u jednom danu i ostale u drugom stanju i rodile, bez začeća. Kako je do toga došlo, saznaćete tokom treće sezone, ali to je prva informacija koju dobijete. To, i da svako dijete ima svoju specifičnu sposobnost.
Nakon što se Pet (fantastični Aidan Gallagher), jedan od njih sedam, kao dijete, izgubi i nestane u vremenu, a Ben (Justin H. Min) pogine pod misterioznim okolnostima, kompletna porodica se raspadne. Godinama kasnije, Redžinald izvrši samoubistvo, što djecu vrati u njihov stari porodični dom, čime priča ove serije i počne. Dvije apokalipse kasnije, vraćamo se u sadašnje vrijeme, doduše drastično izmijenjeno.
(Mali kuriozitet: sva djeca su označena brojevima od jedan do sedam i svi uz brojeve imaju i imena, osim broja Pet, kojem je to zvanično ime).
Ako niste gledali prethodne sezone, sugerišem vam da prestanete sa čitanjem, jer nemoguće je govoriti o novoj sezoni, a da se ne otkrije ono što bi vam moglo pokvariti užitak otkrivanja ovog dragulja.
Zahvaljujući posljednjoj apokalipsi i događajima iz prethodne sezone, ovo izdanje je iznjedrilo šest novih članova porodice Hargrivs (od kojih je jedino simpatična Sloun (Genesis Rodriguez)), ali i novu verziju Bena koji je sada živ. I potpuno nepodnošljiv. Njihov naziv više nije Kišobran nego Vrabac (The Sparrow Academy) i oni su sve ono što naši junaci nikada nisu uspjeli postati – oni su istinski superheroji. Događaji iz 1963. bili su presudni za ovakav rasplet, odnosno zaplet, jer je Redžinald, nakon što je svoju originalnu djecu upoznao u prošlosti, iz očaja i razočarenja, odlučio da uči na svojiim greškama i u budućnosti usvoji posve novu djecu (Bena je usvojio ponovo, ali Bena nije ni upoznao 1963).
Međutim, kako se ispostavi, sve i da je htio usvojiti istu djecu, to bi bilo nemoguće, jer je X ubio sve njihove majke prije nego što su oni uopšte bili rođeni, čime je stvoren takozvani „grandfather paradox“ (ovdje se postavlja pitanje zašto je samo Benova majka preživjela). Sa paradoksom došao je i Kugelblic, odnosno nezaustavljiva sila koja nastoji poravnati vremenske linije. I to je suštinski priča ove sezone. Odnos između dvije Hargrivs frakcije, odnosi unutar naše frakcije i pitanje kako zaustaviti novu nadolazeću apokalipsu, te ima li to više uopšte smisla?
U odnosu na prethodne dvije, ova sezona je najhumanija do sada, a potencijalno i najsmirenija, jer svoj fokus stavlja više na međuljudske odnose, na razvoj likova, a manje na akciju, što je dobrodošla promjena i u neku ruku osvježenje. Ono što nikako nije osvježenje, a riječ je o istom narativnom mehanizmu koji zamjeram i seriji „Ozark“, je ponavljanje priče, odnosno varijacije na temu koje nakon nekog vremena postanu zamorne.
Riječ je, naravno, o strukturi koja se iz sezone u sezonu vrti oko apokalipse koju prouzrokuje jedan od članova Akademije da bi je potom svi, zajedničkim naporom, u posljednjim trenucima zaustavili, resetovali vrijeme, napravili još veći haos i onda počeli sve ispočetka. Postavka za četvrtu sezonu, koja je došla sa finalom treće, nagovještava promjenu, ali ne postoji nikakva garancija da se priča neće razviti po istoj formuli. I to je, vjerovatno, jedina zamjerka koju imam. Kada nju stavim po strani, dolazim do zaključka da mi je treća sezona najbolja sezona do sada.
A ovo su razlozi…
FUTLUZ
Scena kojom počinje nova sezona je prvi susret i konfrontacija dvije Hargrivs frakcije – Vrabaca sa jedne i Kišobrana sa druge strane. Iako halucinacija, scena u kojoj se ovaj epski, istorijski okršaj manifestuje plesnom tačkom uz naslovnu numeru Kenija Loginsa iz fima „Footloose“ je scena za koju biste vrlo lako mogli pomisliti da je realna, jer u seriji poput „The Umbrella Academy“, gdje su likovi majmun i čovjek koji umjesto glave ima akvarijum, a majka robot, je serija u kojoj je sve moguće i ništa nije iznenađujuće. To je ta normalnost koju volimo i u kojoj uživamo. A plesna tačka, odnosno okršaj, u kojoj Luter (Tom Hopper) brani čast porodice koreografijom je njen nedjeljivi dio. To je integralni dio njenog šarma.
RASPJEVANI LUTER
Kada smo već kod Lutera, njegova transformacija je božanstvena. Poslednje dvije sezone smo navikli na Lutera samotnjaka, Lutera koji uvijek izvuče deblji kraj, skrajnutog Lutera, nesrećnog Lutera, nasamarenog, depresivnog i često sporog. Novi Luter je novi. Novi Luter je, zahvaljujći novoj šansi u vidu nove ljubavi, potpuno novi čovjek koji je raskrstio sa prošlošću otvorivši se, u potpunosti, novim izazovima.
Poput pravljenja liste romantičnih pjesama (koje govore o tome kako se osjeća) za svoju odabranicu, poput plesanja i pjevanja (karaoke scena je suvo zlato) ili naprasnog vjenčanja na kom mu je kum Vanja (Ellen Page), odnosno Viktor (Elliot Page), što je ime koje je Vanja uzela nakon što je postala muškarac, kako u realnom životu tako i u seriji… (gledajući mreže vidim da je mnogo negativnih komentara na ovu promjenu, međutim, meni ova promjena ne smeta jer nekako pripada seriji, zbog tematike serije i cijelog konteksta i nije iznešena agresivno, a nedostatak agresivnosti uvijek pozdravljam).
KLAUS-REDŽINALD TANDEM
Istina je da sam ja hodajući kliše koji pada na kliše. Jedan od njih je i takozvani „iconic duo“, koji funkcioniše na tragu onoga što u komediji zovemo „double act“. U pitanju su sparivanja likova čiji je jedan od zadataka da rasterete radnju svojim odnosom koji često ima i komični karakter. Najpoznatiji double act u savremenoj televiziji su Bron i Tirion, Bron i Džejmi ili Džon i Tormund (Game of Thrones), zatim Stiv i Dastin (Stranger Things), Malder i Skali (The X Files), Hurli i Sojer (Lost) ili Astrid i Volter (Fringe). Ova lista je naravno, beskonačna. A Redžinald i Klaus (Robert Sheehan) joj se komotno mogu priključiti. Redžinald i Klaus su, nakon treće sezone, posebno nakon montažne sekvence u kojoj pratimo evoluciju Klausovih moći, rame uz rame sa svim ovim, sada već kultnim, ikoničnim likovima. Nevjerovatan i krajnje neočekivan par.
KLAUSOVE NOV MOĆI
Razvoj Klausovog lika je jedna od onih stvari zbog kojih volite ovu seriju. U trenutku kada ga prvi put upoznamo, Klaus izlazi sa rehabilitacije, potpuno neizliječen. Klaus je ovisnik o svemu i svačemu, Klaus je pun trauma, nesređen i u konstantnoj potrebi za očinskom ljubavi, što je suptilno i lijepo naglašeno njegovim plesom sa Redžinaldovom urnom u prvoj epizodi prve sezone. Klaus je istovremeno i pun kontradiktornosti koje se postepeno počnu usaglašavati i nivelisati kako serija odmiče. Od tog Klausa, do Klausa kog smo imali prilike vidjeti u posljednjoj sezoni prošlo je dosta vremena, dosta događaja, izazova, iskustava i jedan kult.
Klaus je danas, poput Lutera, novi, bolji Klaus. Čak doslovno, jer je on sada besmrtan, što njegov nesebičan karakter samo dodatno naglašava. Klaus je lik kojeg prosto ne možete da ne volite. Upravo zato njegovo zbližavanje sa Redžijem, sa tatom, nakon ponovnog gubitka Bena, tokom 1960-tih, jeste vrhunac serije u montažnoj sekvenci učenja besmrtnosti, što je, po meni, najbolji trenutak ne ove sezone, nego cijele serije.
I PET, ZAUVIJEK
Pet, daleko najpametniji član ove porodice, je, uz Klausa, pretpostavljate, moj omiljeni lik.
Pedesetosmogodišnjak zarobljen u tijelu trinaestogodišnjaka, iznerviran, rezigniran i umoran od ljudi, života i apokalipsi, a dijete. Ima li išta zabavnije na malim ekranima od toga trenutno? Što se mene tiče, nema.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
