„Conversations with Friends“ je nova adaptacija djela književnice Sali Runi (Sally Rooney). Druga po redu. Prva je bila „Normal People“. I za razliku od prve, ovu su kritičari doslovno razapeli. Međutim, ja nisam, niti ću biti taj kritičar. Ne želim, a i ne mogu, jer „Conversations with Friends“ je jedna od onih serija koje su baš po mojoj mjeri.
To, naravno, ne znači da je serija bez problema, nije. Niti znači da je bolja ili ravnopravna svom prethodniku, jer nije. Ali jeste dobra, ne, odlična.
Ako ste voljeli „Normal People“, ne mora značiti da ćete voljeti „Conversations with Friends“, ali mora da ćete prepoznati svijet u kom se radnja odvija, jer ove dvije serije dijele isti DNK. U načinu na koji je serija režirana, u načinu na koji je montirana, na koji koristi muziku, i kakvu muziku koristi, po fotografiji, po melanholičnoj atmosferi, sumornim prizorima i scenografskoj upotrebi Irske i Dablina, te, u kontrastu, sočnog, blještavog Mediterana okupanog suncem u kojem vrijeme kao da stoji… ali, a ovo je vjerovatno presudno, najviše po nevjerovatno živim i životnim likovima, sa kojima se, bez ikakvog napora, možete poistovijetiti i načinu na koji se analiziraju i seciraju emocije i odnosi između mladih ljudi, što je, uostalom, i jedan od ključnih razloga zbog kojih volimo Sali Runi i zbog kojih smo voljeli „Normal People“.
Kao što vjerovatno znate, „Normal People“, njen drugi roman, ali prva adaptacija, nas je uveo u živote i kompleksne odnose između Merijen (Daisy Edgar-Jones) i Konela (Paul Mescal), čiji razvoj pratimo skoro deceniju. Na sličan način, „Conversations with Friends“ svoj fokus takođe usmjerava na odnos dva lika, na Fransis (Alison Oliver) i Nika (Joe Alwyn), međutim, u priču uvodi još dva, Bobi (Sasha Lane) i Melisu (Jemima Kirke). Ta promjena dinamike je ključna, jer se konflikt, između ostalog, na toj dinamici i zasniva. A konflikt je sljedeći.
Melisa i Nikolas, književnica i glumac, su supružnici u svojim ranim tridesetim, Bobi i Fransis, studentkinje, su bivše ljubavnice u svojim ranim dvadesetim. Na samom početku prve epizode ova dva neobična para se sreću, igrom slučaja, te započinju prijateljstvo koje iniciraju Melisa i Bobi, dva ekstroverta u ovom odnosu. Nasuprot njima, opet u kontrastu, nalaze se Fransis i Nik, koji, uhvaćeni u taj vrtlog novog prijateljstva njihovih partnera, pokušavaju da pronađu siguran put i način kako da se održe iznad površine vode, a da ne potonu na dno. Nik i Fransis imaju dosta toga zajedničkog, studije književnosti, ljubav prema pozorištu i poeziji, sličan smisao za humor i tako dalje. Ovo se naravno, odnosi na njihova interesovanja, na ono što se nalazi na površini.
Međutim, ako zagrebemo samo malo dublje i počnemo govoriti o njihovim karakterima onda dosta prerasta u gotovo sve. Oni su introverti, ali ekstremni introverti, iskreni u tome, jer oni to jesu ne zato što je to trenutno kul, nego zato što to fakat jeste tako. Introverti, ne nešto posebno zabavni ili zanimljivi, koji se ne uspijevaju najbolje snaći u društvu i ustaljenim, prihvatljivim društvenim normama. Oni su zatvoreni, povučeni u sebe, nespretni u iskazivanju i verbalizovanju svojih emocija i misli, sa drugima, ali i sami sa sobom i između sebe. Oni su samotnjaci poljuljanog samopouzdanja, skloni depresijama i samopovređivanju. Ništa kod njih nije lažno, nije na silu i sve je protkano snažnim emocijama koje teško uspijevaju da prodru van. Oni su dva ista bića čiji se susret ili, bolje rečeno, sudar, desio u prelomnom trenutku, životno važnom za oboje. Otud i takva vrsta odnosa u kojem je sve jednostavno i lako, a sve tako teško i komplikovano. I u toj dinamici je satkana sva priča i konflikti kojima svjedočimo. Kao i problem ove adaptacije koju su kritičari prozvali „dosadnom“, „sporom“, u kojoj se, ironično, „sve dešava osim razgovora iz naslova“ i tako dalje i tako dalje.
Međutim, to nije problem koji sam ja uočila, serija mi ni u jednom trenutku nije bila dosadna ili spora, niti mi je taj nedostatak dijaloga bio problematičan. Dijalog je takav kakav je, istrzan, zatvoren, ponekad nedorečen, jer su likovi koji ga dominantno nose, takvi. Istrzani, zatvoreni i nedorečeni. Atmosfera i ritam serije odslikavaju likove koje prati, a čiji odnos seciramo. To što je taj odnos takav, spor, nekima čudan, dosadan, nekima interesantan, malo drugačiji od onoga na šta smo navikli, je stvar teksta i stvar rediteljskog koncepta. Da li nam to prija ili ne je stvar ukusa.
Kao što je možda i stvar ukusa hemija koja se među likovima, a i glumcima odvija. Ako bismo poredili Nika i Fransis sa Konelom i Merijen, jasno je da ovi prvi gube jer hemija između Pola Meskala i Dejzi Edgar-Džouns je hemija kakva se rijetko kada desi. Ona je nestvarna. Ona je toliko snažna da vam se na momente učini da ste voajer jer ste dobili uvid u jedan odnos čija je stvarnost opipljiva. Rijetke su to situacije. To ne znači da hemija među Džoom i Alison ne postoji. Ona je tu, samo je drugačija. Intenzivna, ali na drugom kraju te intenzivnosti koja nije eksplicitna jer oni nisu eksplicitni. Ali i zato što to nije fokus ni tema priče kojoj se ovom serijom pristupa. Do toga se dolazi postepeno i sporo, a publika se sa kompletnim kontekstom, gdje mentalno zdravlje postaje težište, upoznaje tek pred sami kraj… Takva vrsta okreta je u redu jer je dramaturški opravdana iako, za pojedine, dođe možda prekasno budući da do tog trenutka nemamo nikakav uvid u Nikove unutrašnje misli i previranja. Da li je to problem za priču, nisam sigurna posebno jer je to stvar svjesne odluke kao u slučaju radova Tenesija Vilijamsa, što u jednoj od ranijih epizoda postane predmet rasprave. Voljela bih vjerovati da je to učinjeno s ciljem i predumišljajem.
Dakle, meni, lično, ništa o ovoga nije bio problem. Ono što mi je možda nedostajalo je način na koji je Nikov lik tretiran. Za razliku od „Normal People“, čija je priča ispričana iz dvije pozicije, ravnopravno, ovdje je priča ispričana isključivo iz pozicije žene, iz pozicije Fransis, što je Nika, odnosno Džoa Alvina, koji je oštro kritikovan i označen kao pogrešan odabir glumca za ovu ulogu, sa čim se ne slažem, stavilo u nezahvalnu poziciju. Kao što sam već rekla, sve do skoro samog kraja serije mi ne znamo ništa o Niku, što i sama Fransis u nekom trenutku izgovori, ne znamo ništa o njegovom životu, o razlozima za nesnađenost i prilično naglašenu nedorečenost, o uzrocima njegove ekstremne „patološke pasivnosti“. To neznanje nas dovodi u poziciju da Nika doživljavamo kao takvog jer je takvog karaktera, pasivnog i nesnađenog, nedorečenog, indiferentnog, što je pogrešno navođenje, budući da se u jednoj od posljednjih epizoda otkriva njegova priča koja kompletnu seriju boji u drugom svjetlu.
Upravo zato je „Normal People“ bolje prošla među kritičarima jer je dozvolila ravnopravnost likovima u odnosu i publici dala dvije strane priče, dvije strane konflikta, što je i ovdje možda bilo poželjno, ali ne i neophodno, jer priča i bez toga funkcioniše sasvim dobro. Zaslugu za to svakako nose glumci, a posebno glavni par, u interpretaciji Džoa i Alison. On je već uveliko poznato lice kojeg se možda sjećate iz Lantimosovog filma „The Favourite“ ili iz „Marry, Queen of Scotts“ ili iz „The Last Letter from your Lover“, dok je ona glumica koju vidite prvi put. Poput Pola Meskala, i Alison Oliver će biti zapamćena, po ekspresijama, mimici, izražajnim očima, po toj unurašnjoj borbi koja izvire konstantno u tragovima, silovito… Po držanju i tijelu koje više nije u stanju ponijeti teret situacija u kojima se nalazi, teret okoline, porodičnog nasljeđa i sebe. Začaureno tijelo, a mlado, puno života i nade. Tijelo koje izgara i želi da pripada drugom, i pripada, često više nego samom sebi.
Kao i „Normal People“, „Conversations with Friends“ je u svojoj suštini priča o ljubavi, ali onoj ljubavi koja nas zauvijek određuje, koja jeste suština života. Ta priča o ljubavi je istovremeno i melanholična karakterna studija, ljudi uhvaćenih u procesu zaljubljivanja, dominantno zainteresovana za riječi, izgovorene naglas, riječi prećutane. Za ove druge značajno više.
Ne znam za vas, ali volim „Conversations with Friends“ i iskreno se nadam da ćete je i vi voljeti. Da vam neće biti dosadna i pretenciozna, kao što nije bila ni meni. Pogledala sam je u komadu isti dan kada je izašla. Nisam se odvajala od ekrana. Nisam se javljala na telefon. Nisam ništa. Pogledala sam je u dahu. Progutala sam je. Možda je to zapravo jedino što je trebalo ovdje da napišem.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
