Bliskost u doba ekrana: Zašto nam je društveni život važniji nego ikad?
Možemo biti dostupni jedni drugima 24 sata dnevno. Možemo poslati poruku, fotografiju, glasovnu ili reakciju za nekoliko sekundi. Znamo gdje su nam prijatelji, šta rade i kako im je izgledao dan. Ipak, sve češće čujemo isto pitanje: Kada ćemo se zapravo vidjeti?
Čini se da smo u vremenu u kojem nikada nije bilo lakše ostati u kontaktu, ali nam je istovremeno postalo teže održavati stvarnu bliskost.
Biti u kontaktu nije isto što i biti blizak
Online komunikacija nam je olakšala život. Omogućila nam je da održavamo odnose na daljinu, upoznajemo nove ljude i ostanemo povezani čak i kada nemamo vremena za druženje. Problem nastaje kada poruke postanu zamjena za odnos, a ne njegov nastavak.Kada želimo ispričati šta nam se dogodilo, želimo vidjeti nečiju reakciju. Želimo čuti smijeh, primijetiti pogled, napraviti pauzu bez potrebe da je popunimo novom porukom. Želimo onu vrstu razgovora u kojem telefon negdje sa strane prestane biti važan.
Psihologija društvene povezanosti upravo zato razlikuje broj kontakata od osjećaja bliskosti. Možemo imati veliki broj ljudi u svom digitalnom krugu, a ipak se osjećati usamljeno ako nemamo odnose u kojima postoji stvarna podrška, prisutnost i osjećaj pripadanja.
Zašto nam ljudi trebaju i kada mislimo da nam ne trebaju?
Kada smo zauzeti, najlakše je otkazati kafu. Kada smo umorni, ostati kod kuće. Kada nam je lakše poslati „čujemo se“, nego pronaći termin za viđanje, biramo praktičniju opciju. I tako se malo-pomalo stvara društveni život koji postoji uglavnom na ekranu.
Problem je što bliskost zahtijeva vrijeme. Ne nastaje samo iz velikih razgovora, već iz svih onih malih trenutaka koji se ponavljaju – zajedničke kafe, šetnje, spontanih odlazaka negdje, razgovora koji traju duže nego što smo planirali. Zato druženje nije samo način da se zabavimo. Odnosi su dio načina na koji regulišemo stres, dobijamo podršku i osjećamo da pripadamo nečemu većem od sebe.
Možda zato ponovo želimo sporiji život
Popularnost slow livinga može se posmatrati i kroz ovu potrebu. Ne znači nužno pobjeći od tehnologije i živjeti bez telefona. Više govori o tome da želimo ponovo imati kontrolu nad svojom pažnjom. Kafa koja traje dva sata. Večera tokom koje niko ne provjerava telefon. Šetnja bez potrebe da je dokumentujemo. Upoznavanje nekoga bez prethodnog pregledanja njegovog profila. To su naizgled obične stvari, ali upravo njih sve više počinjemo doživljavati kao vrijedne.
Ne trebaju nam manje ljudi, već stvarniji odnosi
Ne moramo izbrisati društvene mreže niti prestati odgovarati na poruke. One su postale dio našeg svakodnevnog života i imaju svoje mjesto u našim odnosima. Ali možda bismo mogli češće napraviti ono što stalno odgađamo. Umjesto „moramo nekad na kafu“, zaista dogovoriti kafu. Umjesto još jedne glasovne poruke, nazvati. Umjesto da nekome samo lajkujemo fotografiju, pitati ga kako je.
Jer na kraju dana možda ne pamtimo koliko smo poruka poslali, ali pamtimo razgovore koji su nam nešto promijenili. U svijetu u kojem smo stalno online, stvarna bliskost možda postaje jedan od najvrjednijih oblika luksuza.
Autorka: Tamara Petković
