Stigla sam u Guangdong provinciju. Torba mi je još uvijek mirisala na avion, a moj terapeutski dnevnik već je poprimio debljinu male knjige, možda čak romana.
Još dok sam bila u Banja Luci, stigao mi je poziv koji je sve promijenio. Moji prijatelji, koje sam upoznala na svom prvom putovanju po Kini prošlog avgusta, pozvali su me na svoje vjenčanje u Guangzhou, na jug Kine. I ja sam tako sa hladnog sjevera poletjela na jug.
Kao psihoterapeutkinja, navikla sam da me ljudi pozivaju u svoje unutrašnje svjetove, ali biti pozvana na kinesko vjenčanje, za mene je bila ogromna čast.
Već na ulazu u hotel sve je bilo u znaku crvene boje, boje sreće, prosperiteta i zaštite od zla. Gosti predaju mladencima crvenu kovertu sa novcem, takozvani “red pocket”.
U Kini brojevi nose simboliku: šest donosi sreću, osam označava lakoću i prosperitet, dok se broj četiri izbjegava jer zvuči kao riječ “smrt”.
U mojoj koverti bilo je 520 – broj koji ovdje znači jednostavno: “volim te.”
Potom smo se fotkali sa mladencima. Zatim ulazak u salu i ručak za okruglim stolovima.
Ono što me je prvo iznenadilo kada smo ušli u svečanu salu jeste odsustvo muzike. Kod nas se svadba prepoznaje po ritmu, trubi, harmonici, kolu i pjesmama koje odzvanjaju do ranog jutra. Medjutim ovdje u Kini me je dočekala tišina, i ne, to nije bila ona prazna i neprijatna tišina.
Ono što me je dodatno zaintrigiralo, je to da se gosti za vjenčanja ne sređuju. Ovdje sam vidjela goste koji su bili čak u trenerkama. Prvi put sam osjetila stid, jer sam bila “previše sređena”.
U Kini je svjesno sklanjanje pažnje sa nas (gostiju) na njih (mladence). Ovaj čin mi je takođe bio jako dirljiv.
Jer u svijetu gdje svako želi biti viđen, ovi ljudi su došli samo sa jednom namjerom: da vide NJIH. Da poštuju i svjedoče njihovu ljubav.
Došli su da budu prisutni, ne viđeni, prepoznati i upadljivi.
Okrugli stolovi dodatno naglašavaju tu ideju zajedništva. Nema “čela stola”, nema hijerarhije, svi dijele istu hranu i prostor ravnopravno. Na stolovima su se redala tradicionalna jela: dim sum, baozi, poznata Guangdong guska, morski plodovi i rižina vina. Sve se dijelilo među gostima, a jelo se štapićima.
Na stolu su nas čekali i mali poklončići, slatkiši i još jedan “red pocket” sa simboličnim novcem. Kako je vjenčanje bilo tik pred kinesku Novu godinu, mladenci su na taj način svakom gostu poželjeli sreću.
Zamislite, na vašem vjenčanju, vi dijelite poklone.
U mojoj terapijskoj sobi, ovo bih nazvala “cirkularnom zahvalnošću”. Daješ i primaš u istom dahu, dobijaš poravnanje. U Kini je veliki akcenat na PORAVNANJU energije.
Dok smo čekali početak ceremonije, na velikim ekranima prikazivala se priča o njihovoj ljubavi, fotografije iz djetinjstva, trenutci upoznavanja, zajednički put. U isto vrijeme, jedan animator je zabavljao goste dok su mladenci bili odsutni na tradicionalnoj ceremoniji čaja.
Roditelji tada sjede ispred njih. Mladenci se duboko naklone i zahvaljuju se roditeljima što su im darovali život i što su ih odgojili, mladoženja često kaže:
“Tata, mama, pijte ovaj čaj. Hvala vam što ste me odgojili.” (爸爸，妈妈，请喝茶。谢谢爸爸妈妈把我养这么大。)
Zatim i mlada, pred svojim budućim roditeljima, izgovara iste riječi i tada dodaje riječ gaikou (改口) kao promjenu imena. Po prvi put zove njegove roditelje “mama” i “tata“. To je trenutak u kojem dvije porodice prestaju biti “tvoji i moji“. Postaju naši. Potom roditelji daju svoje blagoslove.
U mojoj profesiji, ovo je najdublja radnja, reći “hvala” onima koji su te oblikovali, prije nego što kreneš dalje. To je psihološki most između prošlosti i budućnosti. I mnogi moji klijenti bi, vjerujem, ozdravili kad bi doživjeli ovako nešto.
Nakon toga uslijedio je trenutak koji podsjeća na zapadne ceremonije: roditelji izvode mladu na scenu i predaju je mladoženji. Sala je tada utihnula, dok su mladenci pravili prve korake kao novi par.
A onda, potpuno neočekivano, mladenci su uzeli mikrofone i počeli pjevati karaoke.
Ne profesionalno, niti uvježbano, već spontano i iskreno. Pričali su šale, smijali se sami sebi. Nije bilo nikakve lažne svečanosti, niti savršenog “holdinga“. Samo radost i spontanost.
I u tom smijehu, u tim nesavršenim notama, vidjela sam ljubav koja nije glumljena. I pomislila sam:
Ljubav je u nesavršenosti, jer ona prava radost ne traži savršenstvo, ona ga često razgrađuje.
Ovo vjenčanje nije bilo ništa spektakularno na način na koji smo mi to navikli. Nije bilo glasne muzike ni raskošne pompe. Ali je bilo istinito. Ljudi su jeli, razgovarali, smijali se, i cijela ceremonija imala je jedan tihi, dostojanstveni ritam.
Kada sam kasnije putovala u vozu, u džepu sam pronašla onu malu crvenu kovertu, svoj “red pocket” ili “lucky money”, koju su mi mladenci dali. U njoj je bilo 6 juena i poruka: “Neka ti put bude lagan. Želimo ti sreću.”
U svoj terapeutski dnevnik zapisala sam tada jednu misao:
Tajna zdravih odnosa je: biti prisutan, zahvalan i dovoljno hrabar da pred drugima pokažeš svoju nesavršenost, svoju istinu i ranjivost.
Jer ponekad je najdublji oblik ljubavi upravo onaj tihi naklon koji kaže: “Hvala ti što si tu.”
Autroka teksta: Dobrila Čajević, psihoterapeutkinja pod supervizijom
