Mudrosti koje sam pokupila u Aziji, a koje su me vratile na to šta psihoterapija zaista jeste.
Što više putujem kroz Kinu i Aziju, sve više imam osjećaj da smo mi na Balkanu zaboravili kako to zapravo izgleda živjeti bez preživljavanja, bez one stalne unutrašnje borbe i stalne žurbe.
U Aziji prvi put svejdočim ljudima koji ne pokušavaju da iskontrolišu i predvide svaki ishod, koji ne požuruju život i ne mjere svoju vrijednost količinom produktivnosti tog dana. Ljude koji umiju da sjede u tišini bez potrebe da je odmah ispune bukom, obavezama, radom…
I možda zvuči neobično, ali mnoge od tih istočnjačkih mudrosti podsjetile su me upravo na psihoterapijski proces. Na ono što često pokušavam da objasnim svojim klijentima kada dođu na terapiju umorni od života.
Jedna od prvih mudrosti koju sam zapisala bila је:
„Wu wei” — ne djelovati protiv prirodnog toka stvari.
Koliko mi zapravo u životu pokušavamo da forsiramo odnose koji nisu spremni, odluke za koje još nemamo snagu ili verziju sebe koja još nije sazrela ili prosto nema dovoljno kapaciteta da se nosimo sa nečim? Koliko puta iz straha požurujemo neke procese, odluke, ishode samo zato što nam je teško da budemo u neizvjesnosti?
Psihoterapija nas uči da neke promjene ne nastaju silom. Ne nastaju onda kada sebe tjeramo da „što prije budemo dobro“. Neke stvari sazrijevaju tek onda kada sebi damo dovoljno prostora da ih osjetimo, razumijemo i prihvatimo.
Druga misao koja me je dugo pratila je, kada mi je prijateljica po odlasku iz Kine, rekla:
„You shi you dé”, što znači da ništa nije potpuni gubitak.
Mi često živimo uvjereni da nas gubici trajno osiromašuju i oštete. Gubitak partnera, posla, prijateljstva, sigurnosti, voljene osobe, verzije života koju smo imali… I naravno da svi gubici jako bole. Psihoterapija ne negira bol i ne pokušava da je uljepša, nego nas polako uči da svaki završetak istovremeno otvara i prostor za nešto novo.
U našem jeziku mi imamo nešto slično: “Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore.” Samo što u kineskoj poslovici dok nešto odlazi iz našeg života, nešto drugo se istovremeno rađa i dolazi. I taj dolazak može da traje, ne znamo koliko dugo ćemo biti u tom prostoru između.
Zapravo je taj prostor između i najteži, kada lutamo po hodnicima čekajući da se druga vrata otvore. I baš tu, u međuprostoru, u neizvjesnosti, u nepredvidivosti, kada vjerujemo da smo ni tu ni tamo, “ni na nebu ni na zemlji”, se dešava najveći rast. Tada stičemo rezilijentnost, jer se oslanjamo na svoje kapacitete i mehanizme.
A ponekad nam je čak potrebno da nešto ne uspije, jer tek kada nešto ode, postanemo svjesni koliko smo dugo živjeli mimo sebe. Koliko smo se dugo prilagođavali, ćutali, preživljavali ili ostajali na mjestima koja smo prerasli i koja nas crpe. I tako stvaramo prostor za drugačiji odnos prema sebi.
Treća mudrost koju nosim sa sobom glasi:
„Lai rì fang cháng” — ne mora sve odmah i nije sve suđeno da se desi sada.
Možda je upravo ovo rečenica koju bi mnogi danas najviše trebalo da čuju. Zaista živimo u vremenu brzih rješenja, rezultata, odgovora i stalnog poređenja sa drugima. Ako nešto ne uspije odmah, odmah nam se budi uvjerenje da zaostajemo ili kasnimo. Ako još uvijek nismo „riješili ili pronašli sebe“, vjerujemo da sa nama nešto nije u redu.
I možda najljepša od svih mudrosti bi bila:
„Shì huăn zé quấn” — kada usporimo, stvari se lakše poslože.
Ponekad je mnogo bolji potez dati stvarima vremena i prostorada se dese. Pustiti ih da se odvijaju prirodnim tokom. U psihoterapiji iscjeljenje dolazi sporo, polako, ali sigurno. To je proces u kojem učimo da ne moramo stalno tragati za potvrdama drugih, trčati da bismo bili vrijedni ljubavi, mira ili pripadanja. Proces u kojem učimo da ne radimo nista na silu i uvijek u skladu sa sobom.
I za kraj, najveća mudrost koju sam donijela sa svojih putovanja zapravo je vrlo jednostavna:
Život nije nešto što treba stalno gurati. Neke stvari treba samo dovoljno dugo i nježno držati kako bi one procvjetale.
Autorka teksta: Dobrila Čajević, psihoterapeutkinja pod supervizijom
