Zavirili smo u svijet filmova i emocija , te se zapitali zašto volimo filmove koji nas rasplaču. Potražili smo odgovor naučnika. Naime, dr. Jeffrei Zacks, profesor psiholoških nauka na Vašingtonskom univerzitetu u St. Louisu i autor knjige “Flicker: Your Brain on Movies” kaže: “Znaš da je to samo film, ali veliki dio našeg mozga ne obrađuje tu razliku. Ovo ima smisla zato što su naši mozgovi evoluirali mnogo prije nego što su izmislili filmove, a naši percepcijski sistemi su u stanju da se suoče sa problemima iz stvarnog sveta. Naši mozgovi nisu evoluirali da gledaju filmove, nego su filmovi evoluirali kako bi iskoristili mozak koji imamo”.
Ove prirodne tjelesne reakcije se događaju u bioskopu, samo pogledaj lica publike. Kada se lik na filmu namršti ili smije, publika će vjerovatno nesvjesno da imitira ove reakcije. Kad likovi na filmu plaču, mi kopiramo izraz i pokreću nam se suzni kanali. Ovaj automatski odgovor je ono što dr. Zacks naziva “pravilo ogledala” ili stari mehanizam preživljavanja. Prema Chartrand-u, profesoru marketinga, psihologije i neuronauke na Univerzitetu Duke, to je dio svakodnevnog života. Ako se osmjehuješ bebi, beba će se smijati; ako zijevaš i tvoj prijatelj bi mogao početi zijevati.
Dobri filmski stvaraoci su prihvatili i iskoristili ovaj evolucioni potez. Mi smo empatični na bol i tugu. Filmovi često izazivaju naglašene emocije. Kino je dizajnirano da napada naša čula. Dijalog, boja, svjetlo, glas, atmosfera, muzika još više stimulišu i pojačavaju naše nesvjesne emocije. Ako nekoga pitaš zašto se odluči gledati tužni film, često će reći da to poboljšava njihovo raspoloženje. Ova ideja, koja je poznata kao paradoks tragedije, zbunila je mislioce od Aristotela do Davida Hume-a: Zašto bi neko tražio negativno iskustvo kako bi se bolje osjećao?
Dokazi sugerišu da je “dobar plač” možda terapeutski. Stručnjaci tvrde da istraživanja pokazuju da 60 do 70% ljudi se osjeća bolje nakon plakanja. Jedno istraživanje je pokazalo da je ispitanicima potrebno 90 minuta da bi se njihovo raspoloženje vratilo nazad, nakon gledanja filmova koji su ih rasplakali. Interesantno je da istraživanje pokazuje da se ljudi porede sa likovima na filmu i pomisle “Moj život i nije tako loš” ili “Sada ću više cijeniti svoju vezu”.
Mi ti predlažemo da filmove koji će te rasplakati gledaš u društvu osoba koje su ti bliske i podržavajuće, i da obezbijediš velike količine kokica.
Izvor: www.mentalfloss.com
