Ljepota svakodnevnih rituala i jedan intimni ogled o melanholiji – to je ono što čitaoce čeka na stranicama nove zbirke pjesama Emine Elezović „Srce zapušteno kao malinjak“, objavljene u izdanju Imprimatura u avgustu ove godine. Nakon sjajno prihvaćene prve zbirke „Iza vrata“, objavljene 2020. godine, nova knjiga donosi sad već dobro poznat stil autorke i prepoznatljivo pjesničko uobličavanje motiva iz svakodnevnog života.
Polja suncokreta, sigurnost ličnog prostora, slonovi o kojima se ne priča, istorija pretraživača i tegle džema koje niko ne jede – zbirka pjesama „Srce zapušteno kao malinjak” ispunjena je tugom i ljepotom koje se iščitavaju iz svakodnevnih rituala. Već od prve strane ove knjige, čitalac se poziva u lirski svijet u kojem se lično i intimno prepliću sa opštim i univerzalnim, svijet koji se gotovo uvijek lagano njiše tamo negdje između utješnosti i melanholije. Poezija Emine Elezović ne bježi od nježnosti i jezičke svedenosti, ona svim silama teži ogoljenju i razotkrivanju koje prethodi razumijevanju sebe i svega oko sebe. Svijetu kojem surovost nije strana potrebna je upravo poezija koja svjedoči o ljepoti koja se, uprkos svemu, nastanjuje na mjestima tuge.
Emina Elezović rođena je 6. aprila 1992. godine u Sarajevu. Dobila je ime po Šantićevoj Emini. Diplomirala je međunarodne i javne odnose na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Svoju prvu pjesmu napisala je sa šest godina, nakon čega je pisala i kratke priče i predstave, od kojih su neke bile izvođene i nagrađivane, a priče objavljivane u domaćim i stranim časopisima. Živi u Helsinkiju i radi u marketinškoj i kreativnoj industriji. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama: „Iza vrataˮ (2020) i „Srce zapušteno kao malinjak” (2022).
Izbor iz zbirke:
RAD NA SEBI
Kad se vratim s posla zalupim vratima za sobom
Perem ruke i brišem ih o farmerke u žurbi
Nikad ne nosim trenerku
Malo jedem i onda ležim i gledam u korijen sijalice
Pitam se zašto radim i kako je pravedno da se odmara samo četiri sedmice
Zar je to normalno
Naravno da nije
Radim puno radno vrijeme pa se vratim kući da radim na sebi
Tako su pričali da treba
Jedna čaša vina i bore ispod očiju nestaju
Dvije čaše vina palim muziku za ples
Tri čaše vina pravim master plan
za potpunu dezintegraciju i rekonstrukciju života
Mogu sve što hoću
Plešem dok sipam još jednu
U daljini bljeskaju zaboravljeni božićni ukrasi
Sretna Nova godina
Njišem se s njima ili oni sa mnom
Vani je odjednom jun
Vrijeme brzo prolazi kad ne znaš gdje ideš
Umorna sam već devedeset godina
Nikad ne zaboravim da operem zube
Ribam pregrubo pa mi se povlače desni
Navodno čak i škripim zubima
Moram poraditi na tome
Ujutro se budim i dok na raskrsnici na Trgu heroja
čekam zeleno za skretanje ulijevo
Pitam se šta je uopšte herojstvo i
postoji li uopšte sloboda
