Nedavno sam čitala rezultate jednog zanimljivog istraživanja na temu naše ljubavi prema „Igri prestola“ (Game of Thrones), gdje je ljubav zapravo izuzetno blaga riječ za ono što smo svi mi, ovako kolektivno, ali i kao pojedinci, osjećali prema ovoj seriji. Bilo je tu svega.
Odustajanja, doduše, najmanje.
Gledali smo je i kada smo je voljeli i kada nas je frustrirala i kada nam je sve živce čupala i bila nam najveća opsesija. Gledali smo je uvijek. Mi koji smo je gledali. Oni koji nisu, nikada ni nisu. To jeste, većina, jer bilo je i onih koji su na kraju pokleknuli i predali joj se cijeli.
Ne pripadam ni prvima ni drugima. Tip sam one osobe koja ne voli da se kreće u gomili i inadžija sam, što je potpuno infantilno sa moje strane, jer mi se tako često znalo desiti da propuštam fantastične stvari. A „Igra prestola“ je fantastična. I ako vam iko kaže suprotno, posvađajte se s njim. Znam da ja hoću. No dobro, svakom njegovo. Ali da, i ja sam nekada davno bila „nevjernik“. Stoga, jasno vam je da se prvi talas planetarnog oduševljenja „Igrom prestola“ odbio o moju apsolutnu ravnodušnost. Potpuno. Ništa što mi je od informacija dolazilo sa strane me nije navodilo da joj dam šansu. Da pustim pilot epizodu i vidim o čemu se tu zapravo radi. Ni Boromir (Šon Bin), ni relističnost prikaza ovog svijeta, ni odlični dijalozi, ni politika. Ništa. Ništa, jer mi niko nije objašnjavao suštinu… zašto se „Igra prestola“ voli.
I onda, jednog dana tako iznebuha, kako to kod mene obično i biva, jer ja se na sve primim tek nakon što mi se slegne i posloži, kad dobije kakav-takav smisao, samo meni važan, u svom studentskom sobičku, na proljeće 2012. godine, ne znajući šta da gledam, pustim „Winter is Coming“ i ukačim se već na prologu, na Šetačima (The Others/White Walkers), jer – epska fantazija i misterija…
Ali trajna ljubav, vječna ljubav, ona za uvijek i svuda, se desila u posljednjim sekundama epizode, u onom trenutku kada Džejmi Lanister gurne Brena Starka kroz prozor, izgovarajući sada već kultne riječi: „The things I do for love“ (Stvari koje radim zbog ljubavi).
I ništa to ne bi bilo posebno značajno niti posebno dramatično da Džejmi Lanister nije vođa Kraljeve garde, da Bren Stark nije sin domaćina kuće u kojoj se radnja odvija, sin Upravnika provincije i buduće Kraljeve ruke, da Džejmi nije čovjek, a Bren dječak, da ljubav koju Džejmi osjeća nije ljubav koju osjeća prema svojoj sestri bliznakinji, inače Kraljici, ženi supruga za kojeg se zakleo da čuva i štiti, te da je čin zbog kojeg je nevino dijete zaslužilo smrt seksualni čin incesta kojem je posvjedočilo. I to je to.
To što će dva od tri aktera ove scene postati moji omiljeni likovi već tokom prve sezone, ali i samih knjiga, je ujedno osnovni razlog zašto smo voljeli „Igru prestola“, prema istraživanju koje spominjem na početku teksta. Ali i osnovni razlog zašto sam ja zavoljela i voljela „Igru prestola“. Ovakvi odnosi, oni koji se nalaze u sivoj zoni, umjesto da su crni ili bijeli, su životni odnosi, oni na koje možemo naletiti i koji nam se mogu desiti, i dešavaju nam se često u životu, su odnosi vrijedni pažnje i opsesije. Odnosi koji se mijenju i rastu, ljudi koji se mijenjaju i rastu, vođeni motivacijom koja često proizilazi iz ljubavi i straha, kao naših osnovnih pokretačkih sila. U njima i njihovim odlukama vidimo sebe, prepoznajemo sebe. Sa njima se možemo poistovijetiti. Sa tim odnosima i tim likovima. Sve ostalo je pozadina. I Šetači i zmajevi i magija i misterija. Likovi, odnosno njihova složenost i slojevitost, njihova motivacija, koju otkrivamo postepeno, njihova unutrašnja vrenja i previranja, slabosti i vrline, rast i pad, snaga i nemoć, su razlog zašto je toliki broj nas nepovratno uplovio u ovu priču i u njoj ostao do kraja, bez obzira na sve nelogičnosti koje će kasnije uslijediti. Činjenica da se možemo poistovijetiti sa njima. To, i ništa drugo, je osnovni razlog.
Istina, bilo je tu intrige, krvi i seksa, neočekivanog, nepredvidivog, sjajnih vizuelnih efekata, romantike, politike, dobre muzike, još boljih dijaloga, ali likovi i njihova kompleksnost, oslikana kroz puteve kojima kroče i na kojima se mijenjaju i transformišu iz jednog u drugo u treće, to je ono što nam je držalo pažnju i uvlačilo nas sve dublje i dublje u Martinov fantastični savijet. Naša želja da ih otkrijemo, da ih spoznamo i razumijemo. Što, uostalom, radimo i u svakodnevnom životu u kojem su ljudi sa kojima se na svom putu srećemo čudnovata kompleksna bića beskonačno željna ljubavi, topline i razumijevanja. Baš kao i mi sami.
Ta vrsta poistovjećivanja i prepoznavanja nije nešto čemu smo pridavali toliko pažnje dok smo priču pratili, ali jeste važna odrednica koja nas je u nju uvukla. Dovoljno je samo da se zapitate ko vam je omiljeni lik i odgovori će doći sami, kao u nekoj vrsti eksperimenta. U slučaju mene, to bi, prije svega, bili Džejmi, Bren, Džon i Veris, a zatim Davos i Tormund. Doduše, ponekad volim i Brona.
I kada bih sad ušla u intimno, emotivno raščlanjivanje sebe vama, što ću i uraditi, ne zamjerite, rekla bih da volim Džejmija, jer je, prije svega, hrabar, a zatim i jer je u stanju uraditi moralno uptine i odvratne stvari kako bi zaštitio ljude koje voli. Džejmi je nemilosrdan i ne preza. Otuda i rečenica „stvari koje radim iz ljubavi“, kao moja glavna odrednica serije, jer ljubav jeste glavni pokretač, većine nas i većine njih.
Ova rečenica se najčešće pominje u kontekstu Džejimija Lanistera, jer ju je on izgovorio, ali ona se odnosi i na Neda Starka, na njegovu laž kojom je želio spasiti Džona, a u ime obećanja datog sestri na samrti. Ona se odnosi i na Džona, koji je zarad Igrite i Divljana, ljubavi prema njima, napravio nekoliko poteza koji su ga koštali života i doveli do vaskrsnuća. To se odnosi i na Arju koja je, u nastojanju da osveti majku i brata, Volderove sinove zakuvala u pitu. Na Bejliša. Na Sersi. Na Oberina. I tako dalje. Svaka akcija bila je reakcija iz ljubavi i stvari koje smo spremni uraditi iz ljubavi, pa čak i onda kada je osoba koju volimo nepodnošljiva i moralno vrlo, vrlo siva, ako ne i skoro potpuno crna.
I zato volim Džejmija, jer se kod njega to najčistije čita. Volim Džejmija i jer je samouvjeren, ponekad čak i arogantan, jer je svjestan svojih vrijednosti, ali i svojih nedostataka. Zato što zna da je bez desne ruke ništa. Pa uprkos tome, srlja u smrt, iz ljubavi. Volim Džejmija baš zato, jer je, paradoksalno, čojstven. Što je isti razlog zbog kojeg volim i Džona. I zbog kojeg volim Davosa. Jer su ljudi od riječi, koji idu do kraja, uprkos i po cijenu svega. Pa i sebe. Na njih se čovjek može osloniti. Oni idu naprijed uprkos konktestu u kojem se nađu i koji sa sobom nosi opasnost da potpuno uprlja i unizi njihova djela vođena najljepšim porivima, poput ubistva Erisa zarad spašavanja populacije Kraljeve Luke. Volim ih jer su spremni preuzeti odgovornost i nositi svoj krst, šta god on na kraju bio… Kraljeubica, Vitez od luka ili Kopile. Svejedno je.
Verisa volim iz posve drugih razloga. Zato što je lukav i pametan, mudar i strpljiv, sve što ja nisam, a voljela bih biti. Volim Verisa, jer okreće svaku situaciju u svoju korist, ali ne sebe kao sebe, nego sebe u jednoj široj slici, slici društva u kojem želi živjeti, kojem želi doprinijeti i čiji dio želi biti. Od svih likova željela bih biti Veris najviše. Osoba koja uvijek vidi širu sliku i sve njoj podređuje. Tormunda, Davosa i Brena volim, jer su samotnjaci, sami sebi dovoljni, jer su prebacili i furaju svoju priču, jer su lojalni ideji umjesto čovjeku, a ako postoji čovjek kojem su lojalni onda je to samo jedan čovjek, onaj koji u sebi objedinjuje sve osobine vođe. Neko koga pratiš, ne zato što moraš nego zato što to želiš i svjesno biraš da to radiš.
Kada bismo sada pokrenuli neku vrstu istraživanja i zapitali se koga volimo i zašto, sigurna sam da bi svako od vas izabrao različito. Naravno, većina nas voli Džona, iz posve očiglednih razloga, ali postoje i ljudi koji vole Sersi, Stanisa, Deneris ili čak Džofrija ili Bejliša. Niko, međutim, ne voli Slinta. U to sam sigurna. Stoga, koga vi volite? Zašto? I šta to govori o vama? Nešto potpuno kul, sigurna sam, jer takva je „Igra prestola“. I ako vam iko kaže drugačije, posvađajte se s njim. Znam da ja hoću.
