Ultra Popularno

Gledaj sa Monikom: The Sandman

Bingo
Bingo

„The Sandman“, poput tekstova kao što su „Dune“ ili „Silmarillion“, važi za onu vrstu materijala koji je nemoguće adaptirati za ekran, mali ili veliki, nebitno je. Vilnev (Denis Villeneuve) je dokazao da u slučaju „Dune“ to apsolutno nije tačno, „Silmarillion“ još uvijek niko nije dohvatio, pod pretpostavkom da niko ne želi da se s tim uhvati u koštac, dok je „The Sandman“ Nila Gejmana (Neil Gaiman) prvi put prikazan prije nekoliko dana na Netlifksu. Koliko je ova ekranizacija uspješna nije još uvijek jasno, jer su kritike, što je čest slučaj u situacijama kada se adapatiraju tekstualna remek djela i kultne priče, a grafička novela „The Sandman“ to jeste, strahovito podijeljene.

Foto: Sandman Netflix

Za one koji ne znaju, priča prati glavnog lika (The Sandman) koji je zapravo jedan od Beskonačnih (The Endless), porodice koju čini sedam manifestacija čovjeka, odnosno sedam oličenja prirodnih sila: San (Dream), Smrt (Death), Sudbina (Destiny), Očaj (Despair), Delirijum (Delirium), Uništenje (Destruction), Strast (Desire). The Sandman (Tom Sturrige) je San, poznat i pod imenom Morfijus, između ostalih. On je kralj Snova, u smislu njegovog carstva (The Dreaming), ali i u smislu doslovnih snova koje ljudi imaju dok spavaju (dreams), i kao takav u stanju je upravljati snovima i ljudima u njima, što se često može reflektovati i na takozvani Budni svijet (Waking world), nad kojim San nema direktnu kontrolu.

Nakon što ga u okultnom ritualnom obredu 1916. godine uhvati i zarobi izvjesni Roderik Burdžes (Charles Dance), San provede 106 godina u zarobljeništvu (u grafičkoj noveli je to 70 godina). Po oslobađanju, simbolično 2022. godine, San kreće na put obnavljanja svog carstva koje je, usljed njegovog odsustva, pretrpilo katastrofalna oštećenja. I to je suštinski zaplet.

Foto: Time

Poput „Good Omens“, čiju smo ekranizaciju imali priliku gledati 2019. godine, jezik kojim se Gejman koristi je jako nezahvalan za ekranizaciju (otud i mišljenje da je ekranizacija nemoguća, između ostalog), pa ne čudi što se jeste, može ili je moglo vrlo lako skliznuti u manir, u karikaturu (kako pitate kojeg kritičara), ili samo u nekom pojedinačnom nivou ovog naizgled jednostavnog i pitkog, ali suštinski izuzetno kompleksnog narativa.

U originalu, koji se bavi raznoraznim temama koje u svojoj osnovi imaju čovjeka i njegovo bivstvovanje na ovom svijetu, priča je dosta mračnija i bizarnija, pa tako i sama atmosfera. Atmosfera u seriji ne odslikava strip, to jeste ne odslikava ga u tolikoj mjeri, jer je odluka očigledno bila dovesti do izvjesnog pripitomljavanja originala, a kako ćete to shvatiti ili doživjeti je, čini mi se, stvar ličnog ukusa, jer koliko god pokušala da racionalno sagledam sve elemente serije i donesem konačni sud, meni to ne polazi za rukom. Postoje elementi koji su mi se jako dopali i elementi koji mi uopšte nisu legli. U odnosu na to, odlučila sam da, umjesto klasičnog teksta, iznesem spisak onoga što mi se u “The Sandman” nije svidjelo i onoga što jeste.

Foto: Hob The Envoy Web

STRUKTURA 

Stuktura priče je možda i najveći problem koji imam sa ovom adaptacijom, jer je ona sastavljena iz dvije različite, a međusobno isprepletene priče, povezane jednom epizodom (The Sound of Her Wings) koja ima funkciju takozvanog umetka (filler). Serija prije ove epizode i serija nakon ove epizode kao da nije ista serija.

Prvi njen dio, koji se bavi Džonom Dijem (David Thewlis) i prikupljanjem alata koje je San tokom zatočeništva izgubio (pijesak, kaciga, rubin), je mračan, bajkovit i nadrealan, on svoje uporište u potpunosti pronalazi u fantastičnom. Drugi dio, koji se bavi pričom o vorteksu i Rouz Volker (Kyo Ra), je dosta lepršaviji i izgleda kao neka nadrealna realnost, nešto poput spota „Black Hole Sun“ benda Soundgarden, kao neki linčijanski san (za siromašne) u koji smo igrom slučaja zalutali. Ton je potpuno drugačiji. To odgovara kontekstu narativa, budući da se većina priče i odvija u snovima. I u tom smislu, serija je vjerna stripu i dosljedna je, što je za svaku pohvalu, međutim, ovo je ipak serija i tako bismo je morali posmatrati, a njenu prvu sezonu kao jednu cjelinu.

Foto: Game Rant

Odluka da se u prvoj sezoni obrade dvije knjige (volumes), odnosno kolekcije brojeva (collections) – Preludes & Nocturnes i The Doll’s House – koje su tematski različite, pa možda čak i u izrazu, je hrabra odluka, koju fanovi grafičke novele svesrdno pozdravljaju, ali gledajući sa distance, ne uzimajući tekstualni predložak u obzir tokom analize, odsijecajući se od emocije i sentimenta, jasno je da ovo nije bila najbolja odluka, jer je stvorila neujednačenu sezonu koja, kakve god mi argumente upotrijebili, izgleda kao dvije različite sezone spojene u jednu. Za mene je to problem.

Imamo dva različita narativa, doduše povezana pričama o Korintijanu (Boyd Hobrook) i Juniti (Sandra James-Young), ali ipak dva različita narativa. Oni su toliko različiti i toliko odvojeni jedan od drugog, uprkos ovoj sponi, da je u jednom trenutku bilo potrebno podsjećanje, u vidu montažne sekvence, koje će nam objasniti ko je uopšte Juniti i zašto je ona važna. Dodatna objašnjenja kroz ekspoziciju ove ili one vrste nikada nije nešto što bih mogla pozdraviti.

Foto: EW

Stoga, mišljenja sam da bi prva sezona bolje funkcionisala da je fokus stavljen samo na prvu knjigu ili da je sezona, ovakva kakva tenutno jeste, marketinški drugačije plasirana. Odnosno, da je puštena u dijelovima u različitim terminima. Prvi dio koji se završi okršajem Džona Dija i Sna, sa eventualnim epilogom o Hobu ili specijalom koji bi bio plasiran kao zasebna epizoda ili u potpunosti izbačen (što nikada ne bih poželjela, budući da je to moja omiljena epizoda koja toliko daje na trodimenzionanosti našeg protgoniste) i drugi dio koji se bavi samo vorteksom.

To bi dalo malo prostora seriji da prodiše, seriji koja, za one koji nisu čitali novelu, ima toliko likova i toliko različitih prostora, što je čini izuzetno teškom za razumijevanje na prvi pogled. Ne mislim da je priča nerazumljiva, naprotiv, ali mislim da je teško ubaciti se u priču ako već nisi njen fan, ako već ne poznaješ likove, situacije i motivacije, da je teško shvatiti ko je ko, ko šta želi, kako i na koji način. Na ovaj način, ostali likovi bi dobili prostor za rast i ne bi bili svedeni na dvodimenzionalne pokretače priče jer to nisu.

Foto: Pollygon

Eto, to je moja osnovna zamjerka uz povremenu, ali konstantnu neujednačenost u načinu na koji su likovi predstavljeni i igrani (ovdje najviše mislim na Lucienne (Vivienne Acheampong), mada, moram priznati nisam ogroman fan ni Unity ni Lucifera (Gwendoline Christie)). Ponekad mi se činilo da gledam adaptaciju najobožavanijeg stripa na svijetu, ponekad da gledam dječiju bajku, a ponekad romantičnu komediju. I iako „The Sandman“ jeste eklektičan, i iako to itekako funkcioniše u stripu, televizija je, a to je neophodno uzeti u obzir, sasvim drugi medijum. Malo ravnoteže u tonu je sve što je potrebno, barem kada sam ja u pitanju.

DIZAJN

Dizajn, to jeste scenski dizajn, a ovdje mislim na dizajn svega što se u kadru vidi, od scenografije, preko kostima i šminke, do svjetla, je skoro pa savršen što možete vidjeti iz fotografija kadrova ili iz trejlera ili iz same epizode. Svijet je izgrađen do savršenstva. A kažem skoro, jer imam zamjerki, opet na drugi dio. I opet govorim o tonu, ali ne samo tonu, nego i prostorima poput, na primjer, kuće u Snu u kojoj se Hektor (Lloyd Everitt) i Lajta (Razane Jammal) sakriju. Dizajn te kuće je jeziv, ružan, generičan i prepotentan, on priliči studentima arhitekture, i to na prvim godinama, a nikako profesionalnim arhitektama, osim ako oni nisu Frenk O. Geri, kojem se može.

Foto: We got this coveered

MORFIJUS, DŽON DI, KORINTIJAN

Prvo sam željela da pišem o ulogama, a onda sam shvatila da će biti isto kao i u slučaju dizajna, pa sam odustala jer nisu sve uloge besprijekorno podijeljene. Ali Morfijus, Morfijus je predivan. Jedina stvar koja mu nedostaje je malo impozantnosti, jer San je neko ko bi trebalo da ispuni sobu svojom pojavom, neko ko uliva strahopoštovanje i to je ono što Sturidžu nedostaje, ali se može nadoknaditi. Sa druge strane, Džon Di i Korintijan su besprijekorni. I Metju (Patton Oswalt) i Gilbert (Fidler’s Green), ali Stiven Fraj (Stephen Fry) je uvijek najbolji, gdje god da se pojavi, bilo to u Gosford Parku (Gosford Park) ili u Hobitu (Hobbit), kao Oskar Vajld ili kao narator u Pocoyo. Posebno ovo posljednje.

The Sandman. Gwendoline Christie as Lucifer Morningstar in episode 104 of The Sandman. Cr. Courtesy Of Netflix © 2022

ŠESTA EPIZODA: THE SOUND OF HER WINGS

Šesta epizoda sezone – The Sound of Her Wings – je ujedno i moja omiljena epizoda i najbolja uz petu, pod nazivom 24/7, što su dvije najbolje epizode ove godine na televiziji. U njoj, San, tokom prologa, provodi vrijeme sa sestrom Smrt (Kirby Howell-Baptiste) obilazeći razne ljude koji u tim trenucima njihovih posjeta umiru. Svaka od tih pojedinačnih scena je dirljiva i dragocjena. Nakon prologa, ulazimo u njegova sjećanja, tačnije u godinu 1389. u trenutak u kom San upoznaje Hoba Gadlinga (Ferdinand Kingsley) čovjeka koji je odlučan u svojoj namjeri da ne umre.

U jednoj vrsti eksperimenta sa bratom, Smrt odlučuje da Hobu ispuni želju, dajući mu da živi dok god on to istinski želi. Dok god. Tako nastaje slavno prijateljstvo koje će se, svakih stotinu godina susreta na istom mjestu, jer Hob želi živjeti vječno, razvijati vijekovima između jednog besmrtnog čovjeka i jednog kralja snova. Ako to nije najljepša priča o prijateljstvu, evo ne znam.

Foto: Fiction Horizon

I za kraj, mislim da je jako važno da dam neki opšti sud jer se iz dijela o strukturi može steći utisak da mi se „The Sandman“ ne dopada ili da nisam uživala što nije istina. Istina je da smo ušli u moju savršenu eru televizije, eru epske fantazije, superherojskog i natprirodnog, eru u kojoj štreberi konačno postaju kul. „The Boys“, „Umbrella Academy“, „Lord of the Rings“, „Stranger Things“, „Game of Thrones“, „House of the Dragon“, „Dark“, „Witcher“, „Fringe“, „Leftovers“, „Watchmen“, samo su neke od serija u kojima smo uživali ili ćemo uživati. Većina ovih serija su moje serije života.

„The Sandman“ ih prati u stopu, od nekih je bolja, od nekih je gora, ali joj nedostaje univerzalnost koju imaju „Game of Thrones“ ili „Dark“, pa čak možda i „The Boys“. Stoga, pitanje nije da li je „The Sandman“ dobra, da li je loša, da li je remek djelo ili ne, pitanje je samo da li ste fan. Možete li se povezati i hoćete li. A ja vam preporučujem da pokušate.

Ocjena: 4.5/5

 

Piše: Monika Bilbija 

Slični članci

Gledaj sa Monikom: House of the Dragon – Driftmark

Ultra magazin

10 žena koje su svojom ljepotom obilježile 90-te godine

Ultra magazin

Two Lives – Nova španska serija sa strastvenom pričom

Ultra magazin