Nedugo nakon što je doživjela svoju premijeru, serija „Ted Lasso“ Džejsona Sudejkisa (Jason Sudeikis) je postala kulturni fenomen. Svi su je gledali. I svi su pričali o njoj. Toliko, da je to dovelo do ogromnog priliva novih pretplatnika striming servisu Apple TV+, te brojnih nagrada i nominacija, posebno za Emije, gdje je „Ted Lasso“, te godine kada je izašao, oborio sve rekorde. Rekorde u gledanju, nominacijama, nagradama i ljubavi koja je ujedinila i publiku i kritiku. Ne poznajem osobu koja je gledala „Teda“ i ostala ravnodušna, imuna. Na ljepotu i pozitivnu enrgiju koju njeni likovi šire brzo i nekontrolisano.
Priča „Teda Lasoa“ je istovremeno i poznata i potpuno svježa. Poznata, jer govori o jednoj vrsti zajedništva, odnosno zajednice, koja se, nalazeći se na dnu i u ustaljenim obrascima, postepeno uspostavlja, i na svom putu raste, stvarajući nove prilike i kroz njih novu sebe. Svježa, jer je za mjesto radnje i za kontekst odabrala fudbal, koji, kao sport, i nije toliko popularan na ekranima. Na prste ruku možemo nabrojati filmove koji tematizuju fudbal, dok serija gotovo i da nema. Mada, ruku na srce, „Ted Lasso“ je i više nego dovoljan i ako će to biti jedina serija o najpopularnijem sportu svih vremena, onda je to ta serija. Druga nam ne treba, niti će nam ikada više trebati.
I kada bih je morala uporediti sa nekom drugom serijom… U stvari, ne morala, želim. Želim je uporediti sa drugom serijom, jer su, za mene, to skoro dvije identične serije, iako su toliko različite. U pitanju je naravno „Mladi Papa“ (Young Pope), Paola Sorentina (Paolo Sorrentino), a u vezu ih dovodim, jer su njihovi svjetovi slični, jer su nastali na istim temeljima i principima i jer je njihov centralni lik, lik koji svojim dolaskom, karakterom i energijom mijenja sve, isti lik, lik mesije.
To je onaj arhetipski lik vođe, čija snaga leži u mudrosti, smirenosti, otvorenosti i apsolutnoj, čistoj ljubavi, te jednako apsolutnoj sposobnosti razumijevanja suštinskog bića čovjeka, svakog čovjeka. On je, u nekom prensenom značenju, Isus Hrist, koji svojim primjerom vodi druge do spoznaje o sebi, do prihvatanja sebe i svijeta koji nastanjujemo, vodi do ljubavi. I širi ljubav. Svojom energijom. Svojim mislima. Svojim djelima. Svojim riječima. I načinom komunikacije i interakcije sa drugima. „Isus“ Paola Sorentina i Džejsona Sudejkisa je skoro isti. On dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država u Evropu, u jedno zatvoreno pleme, koje, zbog svojih snažnih principa djelovanja, pa i samog načina funkcionisanja, na momente može djelovati kao hermetički zapakovana sredina, odnosno sredine, toliko, da ne bi bilo strašno pogrešno označiti ih terminom kult, iako to nije najbolja riječ, ali razumjećete kada vam kažem da govorimo o Vatikanu i Premier Ligi. Vojelo bi to itekako razumio. I u tim sredinama, čiji su obrasci ponašanja nepromijenjeni vijekovima, ubaciti lika koji je čisti pank, nevezano za to da li se radi o papi koji je mlad, pije koka-kolu ziro za doručak i nosi rejbanke ili se radi o treneru fudbala koji ne zna apsolutno ništa o fudbalu niti zna šta fudbal jeste, a kamoli šta je ofsajd, je čin koji predstavlja suštinu, okosnicu o koje se narativ vrti. Taj lik, on je narativ. On je stub. On je pokretač dijaloga i radnje. On je sve.
Ted Lasso (Jason Sudeikis), modelovan po liku Neda Flandersa (The Simpsons), je taj lik. On je dobar, on je energetičan i pomjera stvari sa mrtve tačke. Neću vam prepričavati radnju, zato što mislim da nema smisla i da ovu priču morate otkrivati postepeno, kao i svi mi, koji je pratimo od samog početka, ali vam hoću reći da „Tedd Lasso“ nije samo feel-good serija, komedijica koja će vas zabaviti i nasmijati. Poput „Pape“, „Ted Lasso“ je duboka priča o životu, vjeri, smislu i svrsi života, ispričana kroz prizmu važnog pitanja mentalnog zdravlja.
Ocjena: 5/5
