U doba hiperprodukcije, rečenica – „serije su danas tako neoriginalne, nekvalitetne i plitke“ – postaje sveprisutna floskula koja se izgovara u onom trenutku kada drugih argumenata nema. Uopštavanje i generalizacija su sastavni dio takvog stanja. A jedna od posljedica je da se u takvom trenutku često pribjegava nostalgiji, romantičnom slikanju prošlog svijeta u kom smo odrasli i u kom je, sasvim logično, sve bilo bolje, kvalitetnije, produhovljenije, inteligentnije, originalnije, dublje…
Ovakva vrsta nostalgije je neutemeljena, jer istina je da danas, u moru serija i hiperprodukcije, postoje, kao što su uvijek i postojale, dobre i loše serije. Dobri i loši filmovi. Dobra i loša muzika. Razlika je samo u tome što danas imamo veći izbor, a sa izborom dolazi i kvalitet. Sa druge strane, kada u obzir uzmemo činjenice i istoriju razvoja ovog medijuma, jasno je da poređenja baš i nema, jer su serije nekih prošlih vremena, prije njihove zlatne renesanse koja je počela sa „Sopranosima“, smatrane početkom ili krajem glumačke karijere, dok su danas one nerijetko njen vrhunac.
„Stranger Things“ je serija koja se poigrava ovim idejama i podacima, jer „Stranger Things“ je istinska serija novog doba, serija koja pripada i tom talasu hiperprodukcije i toj renesansi i koja je potpuno, ali potpuno zasnovana na nostalgiji… prema periodu 1980-tih, kada se njena radnja i odvija. I to je, pored toga što je paradoks, ujedno i jedan od njenih najvećih kvaliteta, ali ne i najveći (o njemu govorim u posljednja dva paragrafa).
Opšte je poznato da je premisa serije „Stranger Things“ ukorijenjena u metodi kopiranja i recikliranja pop kulture 1980-tih. To je njen modus operandi. Ona crpi svoj vizuelni, ali i svaki drugi identitet iz mejnstrim zabave decenije koja je otjelotvorena kroz romane Stivena Kinga ili kroz filmove poput „Poltergeist“, „The Lost Boys“, „E.T“, „Stand by Me“, „A Nightmare on Elm Street“… I u tom smislu, ne bi uopšte bilo pogrešno reći da smo „Stranger Things“ gledali prije nego je „Stranger Things“ uopšte postojala. Jer, u izvjesnoj mjeri jesmo, pod uslovom naravno da smo čitali Kingove knjige i gledali filmove koje sam nabrojala, a koje „Stranger Things“ posuđuje i nanovo izvodi. Ponekad čak doslovno.
Pa, uprkos tome, „Stranger Things“ nije plagijat, niti za nju možemo reći da je neoriginalna, nekvalitetna ili plitka. Naprotiv. Njen metod je takav, pa je takav, što je, pod broj jedan, legitmno i, pod broj dva, itekako pitanje kreativne odluke koja u ovom kontekstu u potpunosti ima smisla, posebno kada u obzir uzmemo istorijski trenutak u kojem je ta odluka nastala, trenutak tzv. „oživljavanja“ (eng. revival). Neko bi mogao reći da je baš to problematično i da je baš to dokaz da živimo u neoriginalnom svijetu kopija i beskonačnih nastavaka. I to je u jednu ruku tačno. Međutim, da li nešto nastalo kroz proces oživljavanja možemo automatski okarakterisati kao neoriginalno – nisam sigurna. Pitanje originalnosti je u ovom slučaju dosta kompleksnije i na kraju se ipak svodi na pitanje individualnih talenata i vještina… Kao, uostalom, uvijek i u svemu.
A individualni talenti i vještine braće Dafer (Duffer) neosporno postoje. To smo vidjeli tokom sjajne prve sezone, gdje ti fragmenti popularne kulture, u suptilnim tragovima, ali i očigledno, izbijaju na površinu u jednom novom djelu koje je nastalo aproprijacijom, reciklažom i miksanjem. Način na koji je to urađeno, što razdvaja kvalitet od nekvaliteta, je ono što je prvu sezonu na kraju i učinilo tako popularnom i zanimljivom. Što ju je učinilo globalnim fenomenom. I što ju je, na kraju krajeva, učinilo i originalnom. Druga i treća sezona su posustale, ali je zato četvrta sve nadoknadila. Višestruko.
U trenutku kada je četvrta sezona izašla, već sam bila odustala od „Stranger Things“. Fore su postajale fore, narativ je počeo da se vrti u krug, a likovi su stagnirali u svojim razvojima. Ništa se novo nije dešavalo, ili se barem tako činilo. U nedostatku nekog novog materijala za gledanje, a i iz puke radoznalosti, pustila sam četvrtu sezonu i nakon nekog vremena uhvatila sebe kako gledam epizodu za epizodom bez pauze. Do finala prvog dijela (Volume 01) bila sam navučena. Do pravog finala (Volume 2), koji se desio nakon pet sedmica, već sam pogledala sve sezone ponovo, kako bih osvježila pamćenje. Prva sezona me je podsjetila na ljubav koju sam osjetila prema ovoj seriji, jer nostalgija ima tu neku moć nada mnom, a druga i treća sada više nisu bile toliko loše koliko sam smatrala kada sam ih gledala prvi put. Pogotovo u kontekstu četvrte sezone, najkompleksnije, najduže i najbolje sezone do sada.
Epiteti najkompleksnija i najduža ne idu u prilog kvalitetu i to je jedna od osnovnih zamjerki na novu sezonu, koliko sam uspjela primijetiti. Nisam od onih ljudi kojima smeta dužina trajanja serije ili epizode, ali jesam ako to nema puno smisla i ako ne postoji dobar razlog za to. Gledajući finale „Stranger Things“ (koje traje skoro 4 sata!!!) jasno je da se sve ono što se željelo reći nije moglo reći u manje vremena, posebno kada u obzir uzmemo strukturu finala koja likove, po grupama i misijama, razdvaja u nekoliko fragmenata. Na samom početku finala, ali i od početka pa tokom čitave sezone, imamo tri grupe. Jedna se nalazi u Kaliforniji (Eleven, Majk, Vil, Džonatan, Argajl), jedna u Hokinsu (Stiv, Nensi, Robin, Maks, Lukas, Dastin, Edi, Erika), a jedna u Rusiji (Hoper, Džojs, Mari, Enco i Juri). Prva i treća grupa skoro do samog kraja ostaju u Kaliforniji, odnosno Rusiji dok se druga grupa u finalu ponovo dijeli na frakcije, tri frakcije, a u odnosu na plan kako uništiti Veknu, glavnog negativca ove sezone.
Ovakva struktura je zahtjevna, jer je svaka od tih grupa tretirana kao zasebna cjelina koja traži svoju specifičnu dramaturgiju, koja opet traži vrijeme kako bi se razvila, kako bi razvila svoju logiku, svoj narativ, svoje likove i odnose među njima. Da je moglo kraće, vjerovatno jeste, ali ne značajno, tako da se eventualnim skraćenjem od pola sata-sat ništa ne bi dobilo. Samo bi se izgubilo.
Da li su se epizode mogle sjeći na takav način da se u konačnici dobije 10-12 epizoda umjesto 9, koliko ih ima, ni to nisam sigurna, jer bi se različitim rezovima prekinula emotivna nabijenost koja se osjeća u svakoj minuti serije, a posebno finala. I ta emocija koja se provlači kroz svaku poru serije, kroz sve njene likove i njihove odnose je samo jedan od razloga zašto smatram da je četvrta sezona vrhunac serije „Stranger Things“. Idemo redom…
Prva, ali ne i najvažnija stvar, priča je konačno počela da se uvezuje sa događajima koje smo pratili prethodnih sezona, čime sama serija konačno počinje da izgleda i djeluje kao cjelina koja ima jasan početak i jasan kraj. Djeca više nisu djeca nego tinejdžeri, čime je priča dobila na izvjesnoj težini. Atmosfera je postala mračnija i ulozi su postali dramatičniji. Ovakva promjena je omogućila i, na kraju krajeva, dovela do dvije-tri ikonične scene koje su već sada ušle u anale pop kulture gdje će i ostati, zauvijek. Jedna od njih se svakako tiče muzike, odnosno genijalne odluke da se muzikom može izboriti protiv zla paralelnog svijeta (Upside Down).
Ovakva vrsta mitologije iznjedrila je dvije scene koje su za sve nas, ljubitelje ovog vremena, nostalgičare, ali i za sve nove generacije koje nisu odrastale tokom 1980-tih, dragocjene. Dragocjene jer su, u duhu oživljavanja, oživjele dvije kultne pjesme ekstremno kvalitetnih i popularnih izvođača tog vremena: Metalike i Kejt Buš. Prvu, Master of Puppets, izvodi Edi (Joseph Quinn), na svojoj električnoj gitari, u jednom od ključnih trenutaka finala, a druga, mnogo važnija, Running Up That Hill, je poslužila kao narativni mehanizam koji je spasio Maks (Sadie Sink) od prerane smrti, a Kejt Buš vinuo u nebesa svih svjetskih top lista. Neću puno govoriti o datoj sceni sa Maks (najboljoj sceni od kad serija postoji), ali ću reći da je zahvaljući njoj i popularnosti serije „Stranger Things“ (koja je srušila Netfliks 01. jula) pjesma Running Up That Hill nakon skoro 40 godina ponovo postala svjetski hit (već nekoliko sedmica se nalazi na broju jedan), a Kejt Buš koja ju je napisala, producirala i izvela i jedini je njen vlasnik, na sedmičnom nivou trenutno zarađuje oko milion američkih dolara… milion dolara na pjesmi iz 1985!!! Bravo za Kejt. Ka-čing.
Uz činjenicu da je riječ o seriji koja ne poznaje starosne granice, ono što je meni čini posebno lijepom je i taj fanovski pristup datom materijalu sa kojim se mogu poistovijetiti, jer sam i sama po prirodi fan. Tu su čitave generacije novih klinaca koje otkrivaju Kejt Buš po prvi put, tu je odlična muzika, tu su reference (ekipa u Hokinsu tokom finala obučena kao Frog boys je vjerovatno omiljena), tu su mimovi, razne igre riječima i sintagme koje postaju sastavni dio savremnog (pop) kulturnog pejzaža, tu je i Džozef Kvin koji je preko noći, zahvaljujući vrlinama svog lika Edija Mansona, postao planetarna zvijezda, kao uostalom i većina glumaca, odnosno likova serije. I tu dolazim do posljednje i najvažnije stvari…
Svi likovi ove serije, sa izuzetkom čudovišta i bića iz paralelnog svijeta i po kojeg sporednog čovjeka (Anđela ti si mi na pameti!), su simpatični. Čak i Rusi. Posebno Rusi, što je nezamislivo u američkim ostvarenjima koja tematizuju period Hladnog rata, a posebno u doba takozvanih tvrdih tijela i propagandne, usiljene kulturne politike koju je SAD za vrijeme Regana forsirala. Odluka da dva glavna ruska lika, pri tom sa ozbiljnom minutažom, igraju Džaken Hagar (Tom Wlaschiha) i Gojko Sisa (Nikola Đuričko), vjerovatno najharizmatičniji ljudi na planeti, po meni, uopšte nije slučajna. Ili da Stiv (Joe Keery) doživi transformaciju kakvu je doživio, pretvarajući se iz klasičnog nasilnika u dadilju šestoro djece za koje je spreman ne samo dadiljati ih, vozati po žurkama, davati im savjete o ljubavi i koječemu ili bdjeti nad njima, nego i život dati u bilo koje doba dana ili noći. Bukvalno. Dastin (Gaten Matarazzo) koji se vraća nazad po Edija, Lukas (Caleb McLaughlin) koji će smoći snage, posljednje atome energije izvući iz sebe kako bi spasio Maksin.
Majk (Finn Wolfhard), Vil (Noah Schnapp), Hoper (Daavid Harbour), Džojs (Winona Rayder) ili Mari (Brett Gelman), svako sa svojim posebnim trenucima, talentima i vrlinama. Lista je beskonačna. Ništa to nije slučajno kao što nije slučajno da su djevojčice i žene ovdje posebno hrabre. Neustrašive. Nensi Viler (Natalia Dyer) sa svojim pištoljima i puškama, Robin (Maya Hawke) sa vještinama dekodiranja i posvećenoti, Eleven (Millie Bobbie Brown) sa pravim superherojskim moćima i neprevaziđena Mad Max sa odlukom da skine slušalice sa ušiju, prestane slušati Kejt Buš i tako postane mamac jer zna da je to jedini način za nju i njene prijatelje, pa i cijeli svijet, da izađu iz pakla u kojem su se našli. Dakle, svi likovi su simpatični. I svi su dobri ljudi. Ekstremno, nadljudski dobri, plemeniti, požrtvovani, lojalni, predani, hrabri, neustrašivi. Ljubav koju osjećaju jedni za druge i te vrline koje preovladavaju bukvalno zrače iz njihovih očiju, iz njihovih tijela, što atmosferu čini nemoguće pozitivnom, uprkos činjenici da ovdje ipak govorimo o jednoj vrsti horora.
Upravo zato, „Stranger Things“ je jedna od onih serija koju bih svima preporučila, bez izuzetka. Klincima u osnovnoj školi, tinejdžerima i srednjoškolcima, studentima, ljudima odraslim na kulturi 1980-tih koji se sada nalaze u četrdesetim, roditeljima, političarima, mladim japijima, intelektualcima, snobovima, penzionerima, svima. Ne zato što je u pitanju umjetnost, da se razumijemo, „Stranger Things“ nije umjetnost, ona je pop kultura, ali pop kultura u svom najljepšem izdanju, nego zato što „Stranger Things“, za razliku od većine umjetnosti danas, propagira bezuslovnu ljubav i prijateljstvo, propagira najčistije vrijednosti i izaziva najljepše emocije, podsjećajući nas, vrlo eksplicitno, šta znači biti čovjek, šta znači biti prijatelj, za šta je potrebna hrabrost, za šta nije, uči nas kako da budemo bolji, da budemo požrtvovani, lojalni prema onima koje volimo, šta je istinska ljubav, šta istinsko prijateljstvo za koje se sve daje, šta znači riječ zajedništvo… Drugim riječima, uči nas smislu života. A ako to nije umjetnost, onda ne znam šta je. Stoga, od mene deset bodova za ovaj čisti doping sreće i radosti.
Ocjena: 5/5
Piše: Monika Bilbija
