Ultra Popularno

Gledaj sa Monikom: “Licorice Pizza” je studija ljubavi

PICA OD SLADIĆA dir. Paul Thomas Anderson, MGM, UAR, Universal Pictures

Kada je umjetnost u pitanju, posebno ona zasnovana na tekstu, loša tema, odnosno predmet radnje, ne postoji. Postoje teme koje vam bolje leže ili vam uopšte ne sjedaju. Koje su vam privlačne, one koje to nisu i one između. Teme su razne, ali nijedna od njih nije i ne može biti okarakterisana kao tema koja ne zaslužuje pažnju, jer svaka se tema, na ovaj ili onaj način, bavi i tiče čovjeka. Tiče života. I kao takva će neminovno doprijeti do nekoga od nas. Pol Tomas Anderson (Paul Thomas Anderson) to zna. Zna bolje od većine današnjih reditelja. Da ne zna, „Licorice Pizza“ nikada ne bi bila ni napisana ni snimljena. Kao, uostalom, ni „Magnolia“, ni „Punch-drunk Love“, ni „The Master“.

Posljednja dva – „Punch-drunk love“ i „The Master“ – su moji omiljeni filmovi Pola Tomasa Andersona, mog, vjerovatno, omiljenog živućeg reditelja.

„Licorice Pizza“, njegovo posljednje ostvarenje, je negdje u sredini, a pri samom vrhu liste mojih omiljenih filmova Pola Tomasa Andersona (iako su mi svi, svaki na svoj način, omiljeni). Posebno jer je riječ o filmu koji u mnogo čemu duguje i u velikoj mjeri se oslanja na nasljeđe (anti)romantične komedije „Punch-drunk love“ sa Adamom Sendlerom (Adam Sandler) i Emili Votson (Emilly Watson) u glavnim ulogama. Dvoje atipičnih glumaca u atipičnim ulogama atipičnog filma atipičnog ritma su samo neke u nizu podudarnosti između ova dva neposredna, iskrena i topla djela.

I ako su odnosi, muzika i ritam, pa i mjesto, nešto što povezuje „Punch-drunk Love“ i „Licorice Pizza“, onda su mjesto i vrijeme radnje, uključujući i stil, ono što se podudara sa „Boogie Nights“, hektičnim filmom koji ga je proslavio i čiji je haos odslikavao Andersonove godine (27) što je djelimično korišteno kao metoda i ovdje, ali ne da odslika godine reditelja, nego njegovih likova.

Mjesto je naravno Dolina, mjesto u kojem je Pol odrastao i koje često u svojim filmovima opjevava, a vrijeme su 1970-te kada je, barem u Americi, sve bilo puno neke nove sirove energije, blentavo i moguće. Taj optimizam, prikazan kroz nostalgiju, ta haotičnost jednog vremena, je glavna odrednica filma koji sve svoje elemente gradi i pozicionira u odnosu na ovu ideju, na ovaj početni impuls, a posebno svoja dva centralna lika – Alanu (Alana Haim) i Gerija (Cooper Hoffman). Oni su izvor svega. I haosa. I ljubavi. I razigranosti. I rastrojstva. I iskrenosti. I topline. I urlika. I povremene neprilagođenosti… I osjećaja da je sve, bez obzira na te snažne kontraste, baš onako kakvo bi trebalo biti…usklađeno, prirodno, životno.

film licorice pizza
Foto: Distractify

Riječ „životno“ je vjerovatno ključna riječ kada govorimo o filmovima Pola Tomasa Andersona, ovog vjerovatno više nego bilo kog drugog. I kada kažem životno, mislim na onu vrstu filma koja je opipljiva, koja se može osjetiti, dodirnuti, udahnuti, pomirisati, okusiti. Ne govorim o atmosferi, iako i na to mislim dok ovo pišem, nego radije o, a zaista mi ovdje nedostaje prava riječ, o teksturi.

Teksturi svijeta koji je Anderson tako vješto i vjerno izgradio. Teksturi svog djetinjstva i ljudi u njemu. Znate onaj osjećaj kada dodirnete fasadu neke zgrade ili materijal nekog dobro ukrojenog kaputa. Prirodni materijali su ono što pravi razliku. Nije isto dodirnuti drvo i inoks. Kao što nije isto dodirnuti poliester i vunu. I džaba vam sve, i boja kaputa i kroj i aktuelnost dizajna, ako je kaput skrojen od lošeg materijala. Materijali kojima Anderson gradi svoje svjetove su 100% prirodni i to je ono što njegovim filmovima udiše život, a publici osjećaj da su dio te zavjere u dvoje.

Lakoća sa kojom vas Anderson uvuče u taj svijet se može pripisati i harizmi njegovih zvijezda, Kupera Hofmana, sina pokojnog Filipa Simura Hofmana (Phillip Seymour Hoffman), koji je bio Andersonov  čest saradnik, i Alane Haim, frontmena indi grupe Haim za koju Anderson režira spotove. I kada sad pročitam da sam napisala „može se pripisati“ shvatam da ja time zapravo unižavam doprinos koji je ovo dvoje glumaca dalo filmu. Bez njih ova ludost nikada ne bi mogla funkcionisati. U to sam apsolutno sigurna. Oni predstavljaju usidrenje, vezivno tkivo koje sve drži u jednoj snažno kompaktnoj cjelini.

Foto: Art Review

On, Geri Valentajn, je petnaestogodišnji čovjek-dijete, a ona, Alana, je dvadesetpetogodišnja žena-djevojčica. Film, kojii predstavlja Alaninu, a ne Gerijevu, coming-off-age priču, počinje njihovim upoznavanjem u Gerijevoj srednjoj školi gdje se Alana obre kao asistent fotografa za školski godišnjak. Geri je očaran, oboren s nogu na prvi pogled, a Alana uhvaćena nespremna, iznenađena Gerijevim vokabularom, držanjem i nastupom, što je u velikoj mjeri rezultat njegovog dotadašnjeg načina života. Jer Geri je, vidite, dijete glumac, dijete koje je odraslo pod svjetlima holivudskih reflektora, u svijetu odraslih koji ga, svi redom, tretiraju kao jednog od njih, ravnopravno.

Postavljajući Gerija u ovaj kontekst je najpametnija stvar koju je Anderson mogao uraditi, jer je na taj način ublažio kontroverznost, ali i dao priči sloj istinitosti i autentičnosti koje ovaj odnos čine realističnim, iako realističnost nikada nije bila, niti će ikada biti parametar koji određuje kvalitet nekog filma, ali to je sada druga priča.

Odnos između Gerija i Alane je, kao što sam rekla, nit koja sve povezuje, to je fokus filma iako se, zbog načina na koji Anderson plete svoju priču (kao i u filmovima „Magnolia“, „Boogie Nights“ ili „Punch-drunk Love“, sučeljavajući i sudarajući epizode, epizodne priče i epizodne likove), često čini da fokusa u ovom pop-poetskom ludilu nema. Kompletan film se gradi i zavisi od njihovog odnosa i osjećaja ljubavi koja postoji, ali ne bi trebalo da se desi. Zbog godina. U odnosu na to Geri i Alana se sudaraju, spajaju i razdvajaju haotično i naizgled bez pravca, kao loptice u fliperu što, bez da otkrijem išta, ima itekakvu narativnu vrijednost. I to sudaranje jeste formula po kojoj se film postepeno gradi dozvoljavajući brojnim likovima da u njega uđu istom onom brzinom kojom i izađu.

film licorice pizza
Foto: The New Yorker

Jedan od tih likova je i Džon Piters (Bradley Cooper), filmski producent, bivši frizer i momak Barbare StrajSAND (Barbara Streisand). Bredli Kuper je veličanstven, a sama scena, koja traje nekih desetak minuta, izgleda kao da je snimljena u jednom kadru, iako nije, ali takav osjećaj stvara. Negdje na njenoj sredini, nakon niza peripetija i ludosti koje se ne mogu ni prepričati, Piters uđe u kamion sa Gerijem i Alanom i započne razgovor koji se, naravno, tiče njihovog odnosa. „Koliko dugo ste zajedno?“  – „Nismo zajedno“, odgovaraju u glas. „Niste?“, začuđeno pita Piters, već spreman da nasrne na Alanu. „Zašto?“ Svi se to pitaju, ne samo Piters. Uključujući i same protagoniste.

I to traje, ta agonija, taj kovitlac, od početka pa do samog kraja filma. Kovitlac mladalačke ljubavi koja se ne dešava u pravom trenutku, u pravo vrijeme. I samo ljudi koji su se istinski našli u takvoj vrsti odnosa mogu da cijene ovakvu vrstu fokusa koju je Anderson na njega usmjerio i ljubav koju je utkao u svoje nastojanje da ga vjerno prenese na ekran. Pitam se ko je djevojka i šta je tačno iskustvo koje je od Andersona stvorilo eksperta za najtačniji prikaz kompleksnih ljubavnih odnosa i emocija koji sam u skorije vrijeme imala priliku gledati na platnu. To je ona životnost i tekstura o kojoj sam govorila.

A ona je postignuta neizmjernim, natprosječnim talentom njenog režisera, ali i njegovom tačnošću, u zanatskom, tehničkom smislu. To izbija iz svakog kadra. Ne mislim iz većine, nego bukvalno – iz svakog kadra. Znate one serijale „Anatomija scene“, gdje reditelji objašnjavaju scene koje su režirali? Obično su to specifične, karakteristične scene, najvještije izrežirane, gdje zanatsko majstorstvo reditelja izbija u prvi plan. Svaka scena filma „Licorice Pizza“ je scena koja bi se vrlo lako mogla naći u „Anatomiji scene“. Svaka. Vožnja kamionom po brdima Doline. Susret Gerija i Alane ispred policijske stanice. Njihov prvi susret. Otvaranje „Debelog Bernija“. Svaka.

film licorice pizza
Foto: NY Post

Iako se većina negativnih komentara i kritika ovog filma koje sam vidjela svode na probleme scenarija, scenario je, za mene, pogodio i tačno prenio svaku misao i emociju koju je Anderson želio prenijeti. Iz ugla odnosa koji slika, scenario je tačan, ali ne samo tačan nego i živ, dijalozi su živi, prirodni i opipljivi. U konekstu ovoga što govorim, scenario je zapravo bespijekoran, ne samo zato što je sve ovo što sam već pobrojala ili što je djelimično baziran na istinitim događajima, i to onim najluđim, zbog kojih možda možete pomisliti da priča nije realistična (a jeste jer je utemeljena u realnosti), nego zato i što je intiman, neposredan i pomalo blesav, što je neminovno, budući da je on odraz topline koja se rađa između glavnih likova, snage njihovog sudbonosnog odnosa, očigledno zapisanog u zvijezdama, i ludačke energije i života koji se živi samo onda kad imaš 15, odnosno 25 godina.

I na kraju, ono što intimno kod scenarija cijenim i volim jeste način na koji je Anderson u vezu doveo oca (Filipa Simura Hofmana) i sina (Kupera Hofmana), jukstaponiranjem njihovih likova i njihove fascinacije prema ležajevima, opsesije čak. Za Gerija su to vodeni kreveti (što je jedna od istinitih priča, jer Geri Gecman (Gary Goetzman), po kojem je napisan lik Gerija Valentajna, je bio dijete-glumac koji je pokrenuo posao sa vodenim krevetima), za Dina Trambela (Matrass Man, lik iz filma „Punch-drunk Love“) su to madraci. U pitanju je detalj, možda čak i nehotičan, ali za mene, taj detalj je važan, jer spona koju kreativne autorske ekipe stvore radeći zajedno je neraskidiva spona. Nešto poput druge porodice koju za života osnujemo. Ako smo rođeni pod srećnom zvijezdom.

film licorice pizza
Foto: GQ

Montaža, upotpunjena muzikom Džonija Grinvuda (Jonny Greenwood), ali i Nine Simon, Čaka Berija, Dorsa, Dejvida Bouvija… je takođe element filma koji bih pohvalila, jer nas vodi kroz različite scene, epizode u životima ovih mladih ljudi, a bez puno opterećenja i sa vrlo jasnim fokusom na ono što je bitno – njihov odnos, ponoviću. On je bitan za film, bitan je za nas, bitan je za Gerija i Alanu. To je sva filozofija. I Anderson se prema tome jasno odredio, nudeći nam samo one epizode, ključne epizode, kojima se do odredišta, kroz ovu priču, kroči. Ni manje ni više. Tačno onoliko koliko je potrebno, ostajući konstantno vjeran vremenu koje slika.

To naravno ne znači da film nije kompleksan i da ne postavlja pitanja. On je sav satkan iz pitanja, iz dilema. Jedna od njih je ključna dilema koja preispituje pitanje velike razlike u godinama između Alane i Gerija. Svi likovi kojima Pol Tomas Anderson daje prostor imaju istu dilemu, jer je to dilema kojom se Anderson ovdje na kraju krajeva i bavi, kao uostalom i u većini svojih filmova koji preispituju pitanje etike, morala i granica, koju Anderson, a ovo mi je važno da kažem i podvučem, nijednom nije prešao.

Tu dilemu ima i Alana. I ta dilema se ogleda u predivnom dijalogu koji se desi negdje u sredini filma, a koji ide ovako:

-You think it is weird I hang out with Gary and his friends?

-No.

-I think it is weird I hang out with Gary and his fifteen year old friends.

-It is whatever you think it is.

U ovom dijalogu je satkana sva ljepota filma „Licorice Pizza“. Jer „Licorice Pizza“ je, kako to kaže Pol Tomas Anderson i kako to kaže Kermode, tačno ono što vi mislite da jeste. I od toga će zavisiti i vaš odnos prema njemu.

film licorice pizza
Foto: cdn

Za mene, „Licorice Pizza“ je ljubav. Ljubav Pola Tomasa Andersona. Proizvod njegove ljubavi, takozvani labour of love… Ljubav prema mjestu gdje je odrastao, prema vremenu, u kojem su djeca odrasli koji pokreću razne poslove, a odrasli djeca koja se ne mogu snaći u vremenu i prostoru, pa tako lutaju i tumaraju u potrazi za sobom…. Ljubav prema zemlji iz koje potiče i njenoj kulturi, koja je toliko toga dozvolila, stvorila, dala i promijenila… nekada na bolje, a nekada i ne baš. Ljubav prema filmu kao umjetnosti i poslu kojim se bavi, prema Altmanu, Ešbiju, Ejmi Hekerling, Džordžu Lukasu… Ljubav prema mentalitetu, prema ljudima… prema Filipu Simuru Hofmanu, u prvom redu… a zatim i prema njegovom sinu Kuperu Hofmanu, prema Alani Haim, njenim sestrama Danijeli i Este, čija ga je muzika proganjala i njihovoj majci koja je bila njegova učiteljica u osnovnoj školi i, naposlijetku, ljubav prema Geriju Gecmanu, njegovom prijatelju.

Stoga, ovo je njegov najličniji film, jer govori o njegovim ličnim iskustvima kroz ljude koji su njegovi prijatelji. I zato je „Licorice Pizza“ ljubav. Personifikacija ljubavi. Oda ljubavi. Studija ljubavi. Ljubav, u najčistijem njenom obliku.

Ocjena: 5/5

Piše: Monika Bilbija

Slični članci

Beyoncé ponovo vlada internetom sa upečatljivim omotom novog albuma

Ultra magazin

Kompletiran je program 10. izdanja Fresh Wave Festivala!

Ultra magazin

Gledaj sa Monikom: The Umbrella Academy

Ultra magazin