Scene seksa u “Igri prestola” su uvijek bile one scene o kojima se dugo pričalo, obično sa zgražavanjem. I obično jer su to mahom bile eksplicitne scene silovanja, a u rijetkim trenucima kada nije bilo silovanja, seks je bio grub, prljav i često bez ikakve emocije. Sve do posljednjih sezona, kada se otišlo u drugu krajnost, u patetiku.
Sudeći po četvrtoj epizodi “Kuća Zmaja” (House of the Dragon) je uspjela pronaći balans. Možda mi je zato ovaj seks, u onom trenutku kada se desio, bio čudan, neobičan, stran… u kontekstu Vesterosa. Stran jer je normalan. Previše normalan. A normalno ovdje, u ovom svijetu, nije normalno. To je ono na šta smo naučili gledajući ekranizacije Martinovih djela. To je ono što nam je poznato i na šta smo naviknuti. I u toj novoj normalnosti satkana je srž problema, jer, dok sam gledala ovu scenu, bilo mi je neprijatno i nelagodno zato što se u Vesterosu stvari ne rade tako. Ili se nisu radile. Takva je moć navike. Međutim, jutro poslije, sa relativno malom distancom, uspjela sam svariti sve ono što se sinoć, odnosno danas, desilo. I sada kada sam svarila, moram priznati da mi se način na koje je seksualno buđenje Renire Targarjen (Milly Alcock) prikazano strahovito svidio. A prikazan je u tri koraka, kroz tri jasne situacije koje su odredile ovu epizodu, a sa njom i Renirinu budućnost i, vrlo vjerovatno, njen karakter.
Epizoda počinje potragom za Renirinim budućim suprugom koju sama princeza, svjesna apsurda u kojem se našla, naprasno prekine odlukom da se vrati kući. Na putu ka Kraljevoj Luci, ploveći kući, putevi joj se ukrste sa princom Dejmonom Targarjenom (Matt Smith), koji je, nakon što je porazio Drahara, krunisan za kralja “Stepenica” (Stepstones) i “Uskog mora” (Narrow Sea). Dejmon je takođe na putu kući, čime se to povlačenje paralele između ova dva lika u potrazi za smislom i svojim mjestom, koje traje od prve scene do sada, kontinuirano nastavlja. I to vrlo kontrolisano.
Umjesto borbe sa bratom, Dejmon donosi racionalnu odluku da mu ustupi svoju krunu i svu zemlju koja sa tom “titulom” ide, što na kratko donosi period blagostanja i osmijeh na Viserisovo (Paddy Considine) napaćeno lice. Dejmon nije ljubitelj umjetnosti niti tapiserija, što Viserisa strahovito zabavlja. Ljubav prema bratu i zadovoljstvo što su ponovo skupa je očigledno. Viseris je na sedmom nebu. Ali, Dejmon je Dejmon.
Njegova namjera, odnosno motiv za postupke iz ove epizode do njenog kraja uopšte nije jasna. Nije jasno da li Dejmon želi Reniru ili želi presto ili je sve ovo samo njegova igra kojom želi izluditi svog brata, kralja. Nije čak jasno ni da li je Dejmonu jasno šta tačno želi. Na momente se čini kao da se radi o hladnokrvnom, proračunatom čovjeku, a na momente da je u pitanju infantilni muškarac, dječak skoro, koji na uštrb svega ide za intuicijom i svojim porivima, bez ikakvog filtera kojim se emocije mogu ponekad i malo obuzdati, ako ne u potpunosti iskorijeniti. Ukoliko ste uopšte sposobni za tako nešto. Na primjer, ja nisam, a očigledno nije ni Dejmon, po svemu sudeći. Emocije i želje kojima se ovaj put potpuno predaje su, čini se, isključivo vezane za Reniru. Jasno je od samog početka, od momenta kada joj oko vrata stavi ogrlicu njihovih predaka, da je riječ o odnosu u kojem se nešto dešava. Ogrlicu, na kojoj se kamera s vremena na vrijeme zaustavi. S razlogom.
Kulminacija scene između Dejmona i Renire, koju je izveo van, po noći, kako bi joj pokazao šta život izvan zidina znači i šta jeste, u kontekstu njene vladavine, ali i nje same, desi se pod krovom javne kuće. U napetoj sceni, emotivno i seksualno, Dejmon vodi Reniru na put samospoznaje, o tome ko ona jeste, šta želi i kako do toga može doći. U više navrata, riječima i postupcima, Dejmon joj daje do znanja da je ona buduća kraljica i da je konačno došlo vrijeme da se u skladu sa tim i ponaša. Ali ne na način na koji je Viseris tome uči, ne kao politički igrač kojem bi jedini cilj trebalo da bude jak i stabilan brak, u ekonomskom i političkom smislu, ne kako je mejsteri uče, mada i to. Dejmonova lekcija, u kojoj se Viserisova apsolutno podrazumijeva, jeste ona koja se tiče životnog, koja se tiče nagona i želje, apsolutne slobode da uzme šta god hoće, koga god želi i kad god to želi, što je takva vrsta slobode koja sa pozicijom kraljice nekako prirodno i dolazi. Barem u Vesterosu.
Ekspozicija za vrijeme seksualnih scena je nešto po čemu je “Igra prestola” poznata, međutim, u ovoj sceni ekspozicije uopšte nije bilo, sve se dešavalo u trenutku, spontano kao da pratimo živi život, a ne jednu scenu neke serije. Iako je nisam očekivala sada, očekivala sam je kasnije, kada glumica “poraste”, iako mi je na prvi pogled izgledala malo preduga i malo previše, na drugi pogled sam shvatila da je riječ o sceni koja proleti i u kojoj se, zahvaljujući tome što se odigralo u Vesterosu, ništa loše zapravo ne dešava. Govorim naravno o incestu, kao sastavnom dijelu Martinovih tekstova, prema kojem se naš odnos mijenja u odnosu na likove koji ga konzumiraju. A možda i u odnosu na naše vrijeme provedeno u ovom svijetu. Nisam sigurna. Ali znam da je u ono vrijeme odnos između Džejmija i Sersi dočekan sa gađenjem, dok je onaj između Džona i Deneris opjevavan. Po sličnom principu, budući da je odnos ili omjer rodbinskih titula skoro isti (tetka-nećak, stric-nećakinja), sigurna sam da će i Dejmon i Renira, barem što se incest tiče, kod publike proći bolje. Posebno zbog nevjerovatne hemije među glumcima (Reniru će kasnije promijeniti), ali i zbog načina na koji su napisani njihovi dijalozi i režirani njihovi dodiri, pogledi, osmijesi, zagrljaji, držanje za ruke… O neproživljenom životu na primjer što jeste šlagvort za sve ono što se u epizodi kasnije odigra. Ako iko Reniru zna i zna kako je otvoriti, onda je to Dejmon, a ako iko Dejmona razumije i zna kako ga umiriti, onda je to Renira.
Poput starijeg brata, iako joj je de fakto stric, držeći je za ruku i vodeći je kroz ovaj novi svijet, Dejmon zauvijek mijenja Reniru, dajući joj ne samo uvid u taj svijet ili nova dragocjena iskustva, nego i šaljući joj nedvosmislenu poruku da je ona kraljica koja ne smije da se boji ničega, posebno ne života i da od njega mora uzeti sve, vatrom i krvlju, ako je neophodno. I ako, na primjer, želi svog brata, odnosno strica, onda ga mora i uzeti. Ni Bogovi ni Viseris tu ne mogu ništa. To je prosto u krvi svih Targarjena. Tako smo naučeni, tako on uči nju.
Međutim, prije nego su se stvari otele kontroli, Dejmon se nekako uspio oduprijeti svom nagonu, ostavivši Reniru potpuno samu na nepoznatom mjestu. Samu, ali fundamentalno promijenjenu. Lekcija je jasna, poruka je primljena. Znamo da je to tako, jer već u sljedećoj sceni dolazi do scene seksa o kojoj pišem u uvodu. Ne između Renire i Dejmona, kako bismo mogli očekivati, nego između Renire i Kristona Kola (Fabien Frankel). I ako je u prethodnoj sceni odnos snaga bio takav da je Dejmonova pozicija bila značajno dominatnija, u ovom odnosu ta pozicija pripada Reniri. Od djevojčice koja je Kristonu jednom odlukom omogućila sve do žene koja mu ovim činom to sve može i oduzeti. Da se za njega sazna. Iako, u nekom širem kontekstu, djeluje kao osvetnički seks, scena sa Kristonom je toliko nježna i senzualna i toliko drugačije slikana, što kroz režiju, što kroz muziku, što kroz koeografiju i fotografiju, toliko različita od one prethodne, sa Dejmonom, toliko da ostavlja prostor za interpretaciju, posebno kada u obzir uzmemo Renirine seksulane i emotivne odnose i njihovo pozicioniranje u odnosu na scenu Viserisa i Alisent (Emily Carey). I žrtvu koju Alisent podnosi.
Sljedeće jutro, ni Renira ni Dejmon se više ne nalaze u povlaštenim pozicijama u odnosu na kralja. Nema više smijeha ni radosti. Iz njegove perspektive, bez obzira na učestalost incesta koje teče njihovim venama, Dejmon već ima ženu, a Renira je politički pijun čiji će brak (sa Lenorom Velarionom) učvrstiti kraljevstvo. Suprotstavljen različitim iskazima, gdje Dejmon laže, a Renira govori istinu, što znamo samo mi, publika, kralj konačno shvata da je sve ovo vrijeme bio žrtva svoje Desnice (Rhys Ifans). Rezultat njegovog gnjeva osjetiće Dejmon (koji je vraćen u Dol) i Oto (koji je razriješen funkcije), ali ne i Renira, koja još uvijek, koliko-toliko, uživa povjerenje svog oca, naizgled samo zbog proročanstva o “Obećanom princu” (Prince that was Promised) koji će iz njene loze i izaći, ako je vjerovati Viserisu. Koliko je to povjerenje krhko i koliko joj otac zapravo ne vjeruje, govori nam čaj (namijenjen sprečavanju neželjene trudnoće) koji joj krajem epizode bude serviran.
I s tom scenom sve je savršeno jasno. Figure su poredane u određenu formaciju, na ključne pozicije, u jasno definisane odnose koji će značajno uticati na ishod događaja koji nas čeka u budućnosti.
U prvi mah nisam bila sigurna da mi se epizoda dopada, zbog ritma, atmosfere i najviše zbog tona, te zbog fokusa na vrlo specifičnu situaciju. Međutim, nakon prespavane noći, jasno je da je moralo biti ovako i da je ovaj izbor, da malo usporimo, a zarad građenja dinamike među likovima i slojevitosti koja nam je neophodna kako bismo razumjeli njihovu motivaciju, tačan. Iako epizoda djeluje kao tzv. filer ona to nije. Radije, ovo je epizoda koja se fokusira na jednog lika, poput onih koje smo imali u “Izgubljenima” (Lost), poput onih koje imamo u Martinovim knjigama koje su napisane isključivo iz njegove ili njene perspektive (point of view). I u tom smislu, ovo je najdosljednija epizoda do sada, najdosljednija knjizi. Dakle, desilo se relativno malo radnje, ali to ne umanjuje važnost i značaj svega što se desilo, počevši od Dejmona, preko Harvina (Ryan Corr) na kojeg Renira nabasa u uličici, do Kristona. Svaka ova situacija u sebi nosi gomilu značenja čak i ako toga trenutno nismo ili niste svjesni. I svaka ta scena je politička jer ovo, uprkos svemu, jeste politička serija. Do srži.
Ocjena: 4.5/5
Piše: Monika Bilbija
