Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: “Aftersun” ide na listu najboljih debitantskih filmova

Gledaj sa Monikom: “Aftersun” ide na listu najboljih debitantskih filmova

L'Occitane
L'Occitane

Kada bih pravila listu najboljih debitantskih filmova, film Šarlot Vels (Charlotte Wells) “Aftersun” bi se sigurno na njoj našao. Možda ne rame uz rame sa Trifoovim (Francoise Truffaut) “400 udaraca” (400 blows), Tarantinovim (Quentin Tarantino) “Uličnim psima” (Reservoir Dogs), Velsovim (Orson Welles) “Građaninom Kejnom” (Citizen Kane) ili Rezneovim (Alain Resnais) “Hirošima, ljubavi moja” (Hiroshima mon amour), ali bi na listi bio. Sasvim sigurno. Negdje. Gdje? To bih znala bolje jednom kada bi mi se slegli utisci koji su trenutno strahovito snažni. Dugo me jedan film nije na takav način pomjerio.

 

Poput Alis Rorvaher (Alice Rohrwacher) ili Kantemira Balagova (Kantemir Balagov), mladih reditelja čiji filmovi odaju utisak iskustva starih duša, Šarlot Vels je svojim debijem pokazala ne samo iskustvo i razumijevanje ljudske emocije, mentalnog zdravlja i načina na koji se memorija obrađuje, te šta uopšte znači, nego i ozbiljno, ozbiljno znanje, da ne kažem talenat, jer talenat je tu najmanje važan, ako se na njemu ne radi i ako se ne razvija.

Foto: Moviemaker

U konceptu zamišljen kao memorija, kao prikaz sjećanja, film prati oca (Paul Mescal) i kćerku (Frankie Corio) na ljetovanju u Turskoj. Kalum je razveden. Sofi živi sa majkom. Takva dinamika već u samom početku postavlja odnose i daje ton i atmosferu cijelom filmu, jer ovo je uspomena jedne djevojčice koja se, nekih dvadeset godina kasnije, kroz maglu, prisjeća svog oca i rijetko provedenog vremena s njim. Odrasla Sofi (Celia Rowlson Hall) je približno istih godina kao njen otac tog ljeta i sama je roditelj što je, čini mi se vrlo važno u kontekstu razumijevanja priče, jer “Aftersun” je prikaz sjećanja koje je u retrospektivi, kao i svako sjećanje, nepostojano. Krhko. Varljivo. Lično. Posebno kada mu se vraćamo i kada ga istražujemo iz dvije različite pozicije: pozicije kćerke i pozicije roditelja.

aftersun
Foto: The Projector

Upravo zato mi se čini da označiti ga kao “coming-of-age” priču ne bi bilo tačno, iako Sofi jeste u toj dobi, u toj značajnoj fazi. U prvom redu, jer ovo je više priča o Kalumu i njegovom mentalnom zdravlju, njegovoj depresiji, u drugom jer ovo je priča o načinu na koji se dijete sjeća svojih roditelja dok je bilo dijete. Preklapanje ove dvije slike, slike imaginarnog, zamišljenog, koje izlazi iz našeg unutrašnjeg, iz naše ljubavi, topline i sigurnosti koju osjećamo kada smo u sigurnim rukama, takvi krhki i ranjivi, i slike realnog, onoga što istina de fakto jeste, bez obzira na naš lični osjećaj i percepciju stvarnosti, je suština filma. Njegova poenta. Njegov zadatak.

aftersun
Foto: Mubi

Taj zadatak je upotpunjen fotografijom Gregorija Ouka (Gregory Oke), bez koje bi ovo bio neki sasvim drugi film, jer Ouk različitim metodama uspijeva podcrtati osjećaj nostalgije, koji nastaje preklapanjem prikaza ljetne izmaglice, one jake sunčeve svjetlosti koju volimo i njenog blještavog odsjaja, refleksije u vodi, memorije, čiji se obrisi samo naziru i snimaka sa video kamere, snimljenih te neke 1993, ako je suditi po Makareni i modi. Upravo će ti snimci, kao jedini opipljivi dokaz vremena provedenog u Turskoj sa ocem poslužiti Sofi da proviri nazad u prošlost i da je, iz ove nove pozicije, doživi na posve novi, daleko sumorniji način.

Pročitaj

Foto: Mubi

Koliko daleko su roditelji spremni otići kako bi nam obezbijedili srećno djetinjstvo? Na šta su sve spremni? Kako i na koji način, uprkos svemu, uspijevaju zadržati osmijeh na licu zarad nas, njihove djece? Koliko sebe su spremni dati? Koliko od sebe? I kada previše zaista postane previše? Neizdrživo. Postoji li uopšte taj trenutak, ta tačka preloma, kada ni djeca više nisu dovoljna? Sve su to pitanja koja odrasloj Sofi sigurno prolaze kroz glavu, iako niti jednom nisu eksplicitno izgovorena. Kao u svakom dobrom filmu, većina misli ostaje između redova, nikada naglas izgovorena. Kao, uostalom, i u životu.

aftersun
Foto: The Michigan Daily

Pol Meskal, kojeg znate iz serije “Normalni ljudi” (Normal People), je na visini zadatka, međutim Frenki Korio je nešto sasvim drugo. Neočekivano. Šarm, harizma i potpuno nadopunjavanje kad su u paru. U pitanju su dva imena koja ćemo, tako mi djeluje, dugo, dugo gledati. I na tome sam jako zahvalna. Kao što sam zahvalna i na posljednjoj sceni plesa, koja me gurnula u ponor. U ponor emocije. I da je trajala samo još sekund duže, nisam sigurna da bih bila u stanju preživjeti je.

Ocjena: 5/5

© 2022 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum