U trenutku kada filmsku ponudu oblikuju algoritmi, franšize i sigurni recepti za gledanost, rijetko se pojavi naslov koji izazove iskrenu znatiželju još prije nego što stigne u kina. Bugonia, novi film Yorgosa Lanthimosa s Emmom Stone u glavnoj ulozi, upravo je takav slučaj. O njemu se ne govori zbog marketinga, već zbog nelagode, pitanja i osjećaja da nas očekuje nešto što se ne može lako svrstati u poznate ladice.
Lanthimos se ni ovaj put ne udaljava od teritorije koja ga zanima – ljudske psihe, kolektivnih strahova i granice između racionalnog i apsurdnog. Iako je film inspirisan korejskim kultnim naslovom Save the Green Planet!, Bugonia nije klasična adaptacija, već slobodna, autorska reinterpretacija koja koristi osnovnu ideju kako bi ispričala priču duboko ukorijenjenu u današnje vrijeme. U središtu radnje nalazi se moćna žena iz svijeta farmaceutske industrije, čiji identitet postaje predmet opsesije dvojice muškaraca uvjerenih da iza njezine hladne vanjštine stoji prijetnja koja nadilazi ljudsko porijeklo.
Emma Stone u ovoj ulozi ne traži simpatije publike. Njena interpretacija istovremeno je distancirana i hipnotična, lišena očiglednih emocionalnih signala, ali prepuna unutrašnje napetosti. Upravo u toj neuhvatljivosti leži snaga njene glume, koja dodatno potvrđuje zašto je saradnja Stone i Lanthimosa jedna od najzanimljivijih u savremenom filmu.
Posebnu težinu filmu daje Jesse Plemons, čiji lik utjelovljuje kolektivnu paranoju modernog društva. Njegova interpretacija ne oslanja se na karikaturu teorija zavjere, već ih prikazuje kao simptom duboko ukorijenjenog straha od gubitka kontrole. Odnos između njegovog lika i lika Emme Stone ne razvija se kroz klasični sukob dobra i zla, već kroz složenu igru moći, uvjerenja i percepcije stvarnosti.
Vizualno, Bugonia je precizna i hladna, ali nikada prazna. Minimalizam kadrova, kontrolirana paleta boja i zvuk koji djeluje gotovo fizički stvaraju atmosferu stalne nelagode. Motiv pčela i zujanja, koji se provlači kroz film, nije tek estetski dodatak, već podsjetnik na kolektiv, na prijetnju koja se ne vidi, ali se osjeća. To je film koji se gleda s pojačanom pažnjom, jer nijedan detalj nije slučajan.
Ono što film čini posebno intrigantnom nije samo priča, već hrabrost da publici ne ponudi jasne odgovore. Lanthimos ne smiruje gledaoca, ne zatvara značenja i ne nudi utješne zaključke. Umjesto toga, ostavlja prostor za raspravu, nelagodu i preispitivanje – kako likova na ekranu, tako i vlastitih strahova.
U godini u kojoj se većina filmova konzumira i zaboravlja gotovo istom brzinom, Bugonia se izdvaja kao naslov koji traži vrijeme, razmišljanje i povratak. Ne zato što želi biti „film godine“, već zato što odbija biti bilo što manje od autentičnog autorskog djela. Upravo zbog toga, mnogi već sada u njemu vide jedan od najupečatljivijih filmskih trenutaka 2025. godine.
Prati nas
