U doba hiperprodukcije, rečenica – „serije su danas tako neoriginalne, nekvalitetne i plitke“ – postaje sveprisutna floskula koja se izgovara u onom trenutku kada drugih argumenata nema. Uopštavanje i generalizacija su sastavni dio takvog stanja.
Ovakva vrsta kritike je neutemeljena i mogu je izgovoriti samo oni ljudi koji nisu u korak sa aktuelnim dešavanjima i koji su serije odavno prestali gledati, jer istina je da danas, u moru serija i hiperprodukcije, postoje, kao što su uvijek i postojale, dobre i loše serije. Dobri i loši filmovi. Dobra i loša muzika. Razlika je samo u tome što danas imamo veći izbor, a sa izborom dolazi i kvalitet. Jer serije nikada nisu bile bolje.
Sa druge strane, kada u obzir uzmemo činjenice i istoriju razvoja ovog medijuma, jasno je da poređenja baš i nema, jer su serije nekih prošlih vremena, prije njihove renesanse koja je počela “Tvin Piksom” (Twin Peaks), „Sopranosima“ (The Sopranos) i “Izgubljenima” (Lost), smatrane početkom ili krajem glumačke karijere, dok su danas one nerijetko njen vrhunac.
Godina iza nas nije iznjedrila toliki broj dobrih serija kao prošla, ali jeste donijela nešto neobično – neke od najboljih sezona do sada. Četiri od šest serija koje ovdje biram su “stare” serije i one su, u pogledu kvaliteta, tokom 2022, što se mene tiče, doživjele svoj vrhunac. Jedna me čak ponovo uvukla u svoj svijet u koji sam mislila da se nikada više neću vratiti. Ostalih šest su nove serije. I to kakve.
Lista je, naravno, kao i svaka lista, subjektivna…redoslijed se sigurno može pomijerati naprijed-nazad i ništa ovdje nije egzaktno. Osim prvog mjesta. Prvo mjesto je egzaktno. Nepromjenjivo. Prvo mjesto je ljubav… Prvo mjesto je sve. I žao mi je, jako mi je žao što je ne gledate. Nemate pojma šta propuštate.
- PACHINKO (APPLE TV+)
Jedina ne-engleska serija na ovoj listi. „Pachinko“ je hronika teškog uspona korejske porodice toko 1970-tih godina, čiji je narativ istovremeno i višegerenacijski ep, imigrantska saga, istorijska lekcija, porodična drama, potret i prikaz kulturne netrpeljivosti, proslava ženske snage i sposobnosti da izdrži sve i uprkos svemu.
- MOON KNIGHT (DISNEY +)
„Moon Knight“ možda nije u samom vrhu televizijskog programa, pogotovo jer nije za svakoga, ali jeste jedno osvježenje u načinu na koji se superherojske teme prenose na male ekrane. Doduše, ni blizu onoga što smo, kada su kvalitet i inovativnost u pitanju, mogli vidjeti prethodnih godina dok smo gledali djela poput serija „Loki“ ili „Watchmen“, koje su, po meni, u špicu dajaka i ozbiljno ozbiljna djela. „Watchmen“ pogotovo, kao jedno od najvećih iznenađenja posljednje decenije. Ali „Moon Knight“ ima ono što nijedna druga serija nema – Oskara Ajzaka (Oscar Isaac). Bez njega, ovo bi bila jedna druga serija, ni blizu kvaliteta ove koju smo dobili i tu se svaki moj argument jednostavno mora završiti.
- THE GOOD FIGHT (HBO)
Posljednja sezona “Dobre borbe” (The Good Fight), najbolja do sada, ako je to uopšte moguće, jer je svaka bila čista genijalnost, došla je neočekivano, brzo i oduvala sve pred sobom. I važno je to izgovoriti budući da je uzak krug ljudi koji ovu seriju prati. Već godinama, od prve emitovane epizode, ja to radim, pa, gotovo religiozno. Jer takva je “Dobra borba”. Uhvati vas i ne pušta.
- STRANGER THINGS (NETFLIX)
U trenutku kada je četvrta sezona izašla, već sam bila odustala od „Stranih stvari” (Stranger Things). Fore su postajale fore, narativ je počeo da se vrti u krug, a likovi su stagnirali u svojim razvojima. Ništa se novo nije dešavalo, ili se barem tako činilo. U nedostatku nekog novog materijala za gledanje, a i iz puke radoznalosti, pustila sam četvrtu sezonu i nakon nekog vremena uhvatila sebe kako gledam epizodu za epizodom bez pauze. Do finala prvog dijela (Volume 01) bila sam navučena. Do pravog finala (Volume 2), koji se desio nakon pet sedmica, već sam pogledala sve sezone ponovo, kako bih osvježila pamćenje. Prva sezona me podsjetila na ljubav koju sam osjetila prema ovoj seriji, jer nostalgija ima tu neku moć nada mnom, a druga i treća sada više nisu bile toliko loše koliko sam smatrala kada sam ih gledala prvi put. Pogotovo u kontekstu četvrte sezone, najkompleksnije, najduže i najbolje sezone do sada.
„Stranger Things“ je jedna od onih serija koju bih svima preporučila, bez izuzetka. Klincima u osnovnoj školi, tinejdžerima i srednjoškolcima, studentima, ljudima odraslim na kulturi 1980-tih koji se sada nalaze u četrdesetim, roditeljima, političarima, japijima, intelektualcima, snobovima, penzionerima, svima. Ne zato što je u pitanju umjetnost, da se razumijemo, „Stranger Things“ nije umjetnost, ona je pop kultura, ali pop kultura u svom najljepšem izdanju, nego zato što „Stranger Things“, za razliku od većine umjetnosti danas, propagira bezuslovnu ljubav i prijateljstvo, propagira najčistije vrijednosti i izaziva najljepše emocije, podsjećajući nas, vrlo eksplicitno, šta znači biti čovjek, šta znači biti prijatelj, za šta je potrebna hrabrost, za šta nije, uči nas kako da budemo bolji, da budemo požrtvovani, lojalni prema onima koje volimo, šta je istinska ljubav, šta istinsko prijateljstvo za koje se sve daje, šta znači riječ zajedništvo… Drugim riječima, uči nas smislu života. A ako to nije umjetnost, onda ne znam šta je.
- HOUSE OF THE DRAGON (HBO)
„Kuća zmaja“ (House of the Dragon) je nepravedno doživjela spočitavanje jednog dijela publika iz jednako nepravednog poređenja sa „Igrom prestola“ (Game of Thrones) na čijim temeljima je nastala. U principu, „Kuća zmaja“ je prolog „Igre“ i dešava se u istom svijetu i to im je otprilike jedina zajednička stvar. Odluka da im to bude jedina spona je, po meni, najbolja odluka budući da je „Igra prestola“ epska fantazija, dok je „Kuća zmaja“ politička drama. Politička drama koja tokom svoje prve sezone prati raspon od neke dvije decenije unutar kojih se postavljaju figure za najkrvaviji rat koji je ovaj svijet ikada poznavao – Ples Zmajeva.
Sve u ovoj seriji je taman. Od izbora glumaca, do izbora načina na koji će priča biti postavljena i ispričana, preko tema koje istražuje do finalne epizode koja je maestralno zatvorila prvi od četiri ciklusa koliko će ih na kraju biti. Voljela sam „Igru prestola“, jako, a posebno njenu prvu i treću sezonu. „Kuća zmaja“ me podsjeća na to zlatno doba „Igre“. Uživala sam u svakom kadru, u svakoj replici i izgovorenoj riječi, u svakom kostimu, svakom pogledu, svakom dodiru, svakom prostoru, špici koja me lukavo uvukla u svoj svijet i u Dejmonu. U njemu najviše. Uvijek. I svuda. Kako u knjizi, tako i u seriji. Siva boja je, očigledno, moja omiljena boja. Kao i Martinovi sivi likovi koji uvijek kroče po oštrici noža. Dejmon. Džejmi. Pseto. Tirion. Bron. Tormund. Davos.
- BETTER CALL SAUL (NETFLIX/AMC)
Iako i ptice na grani znaju da „Čista hemija“ (Breaking Bad) nije moja serija, „Bolje zovi Sola“ (Better Call Saul) je nešto što ne mogu zaobići praveći godišnju listu najboljih. Prosto ne bi bilo moralno niti normalno da to uradim. Kao i kada je riječ o drugim serijama na ovoj listi koje već godinama pratimo i „Sol“, odnosno njegova šesta i posljednja sezona je vjerovatno najbolja do sada. U pitanju je serija, koja je poput „Kuće zmaja“ pokazala da „nastavak“ (tj. spinoff) može biti jednako kvalitetan kao i original, pa možda ga čak i u određenim aspektima nadjačati, ako ne i u svim.
- ANDOR (DISNEY+)
Kao dijete, koje je, podrazumijeva se, obožavalo ovaj svijet, a i dalje ga voli istim žarom i energijom, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću i u svojim četrdesetim godinama i dalje pratiti priče koje se, direktno i indirektno, tiču porodice Skajvoker. Neke od tih priča su bolje, poput na primjer „Mandalorijana“, a neke su gore, poput na primjer „Soloa“. Andor je, međutim, najbolji među njima.
I ako je „sloboda ili smrt“ dominantna tema, a jeste, lična žrtva je tema koja je u stopu prati. Na šta smo sve spremni i čega smo se sve spremni odreći da bi došli do slobode? Ovo je samo jedno u nizu pitanja sa kojima se likovi “Andora” svakodnevno suočavaju i bore. I sva ta pitanja o životu i slobodi, o odlukama i uvjerenjima, o prioritetima i htjenjima, ljubavi i strahu, su sublimirana u tri govora, tri velika glumačka imena. Tri barda. Subverzivnost je jedna od ključnih riječi ovdje, a ljubav prema onome što radite, onome što doživljavate svojim pozivom, a ne poslom, se reflektuje kroz fantastičan odabir umjetnika koji priču nose s lakoćom i na slikovit način prikazuju razliku između živog i uspavanog života.
- THE BEAR (FX/HULU)
Ako volite “Teda” (Ted Lasso), a ne postoji osoba koja ne voli, samo ona koja “Teda” možda nije gledala, onda ćete voljeti i seriju “The Bear”, iako je riječ o dvije potpuno različite serije. “Ted Lasso” je serija relativno usporenog ritma, dok je “The Bear” potpuno mahnita. Gledajući je stičete utisak da je živite, da ste usred akcije, a akcija se dešava u jednoj kuhinji jednog čikaškog restorana. Izrazito klaustrofobična, “The Bear”, pored toga što možda bude okidač anksioznosti brojnim kuvarima koji, za razliku od mene, znaju šta život u kuhinji restorana znači, je jedna od onih serija koje uspijevaju ilustrovati izazov pravljenja ovakve vrste serije čiji je zadatak uhvatiti srž – haos restoranske kuhinje sa jedne i porodičnu dinamiku sa druge strane.
- SEVERANCE (APPLE TV+)
Iako podsjeća na filmove Čarlija Kaufmana (Charlie Kaufman) i romane Franca Kafke i Orvela, na seriju “Devs” i još tonu ovog i ovakvog materijala, “Severance” je neodoljivo svoja i impresivno idiosinkratična. U pitanju je (nepretenciozna) serija koja istražuje svijet u kom je, za razliku od ovog našeg, moguće vrlo jasno odvojiti privatni od poslovnog života. Činom brisanja sjećanja. A kako drugo?
Pogledala sam zaista puno serija ove godine, ali “Severance” je jedna od onih rijetkih koja se, svojom aktuelnošću, stilom, pričom i onim što nastoji reći, što nastoji prenijeti publici, tako snažno izdvojila iz gomile. Da nije protkana tako suptilnim i dobrim humorom nisam sigurna da bih je preživjela.
- THE BOYS (AMAZON)
U jednom od svojih prethodnih tekstova, u kojima sam hvalila „Dječake“ (The Boys), u nastojanju da ovo remek djelo svedem na jednu riječ došla sam do termina „trol“. On sumblimira sve ono što “Dječaci“ jesu. Ali ne u pogrdnom smislu. Nikad. Ne, jer „Dječaci“ su, po meni, nešto najbolje što se već nekoliko godina dešava na malim ekranima. Najbolje, najsmješnije, najpametnije, najaktuelnije i najhrabrije. Za „Dječake“ je potrebna ozbiljna, ozbiljna petlja, a Erik Kripke je bez sumnje ima. I više od toga. Kudos!
U pitanju je serija koja je, sa tri sezone iza sebe, već nebrojeno puta dokazala da ima taj jedinstveni talenat, moć, sposobnost premošćavanja ekstremnog kontrasta šokantnih trenutaka sa jedne i istinske emocije i razvoja, kako likova tako i same radnje, sa druge strane. Taj zadatak nije lak u najprizemnijim postavkama, a kamoli ovdje gdje je sve izvrnuto naopačke, od likova, preko teksta i replika koje ti likovi izgovaraju, do same odluke da se sve, pa i najbizarnije scene, prikaže bez laži i ikakvog uljepšavanja.
Taj dašak istine, necenzurisane istine, je ono što je napravilo razliku, odvajajući „Dječake“ od onoga što smatramo mejnstrim superherojima ili samo herojima, jer njeni superheroji i heroji uglavnom nisu ni jedno ni drugo, a opet često se zna desiti da jesu i jedno i drugo. Dakle, ovaj svijet, poput onog kojeg je izgradio Martin (George R.R. Martin), nije crno-bijeli, on je obojen mojom omiljenom bojom, što je samo jedan od razloga zašto je skoro cijela planeta čitala ili gledala „Igru prestola“. U svijetu koji je označen i obilježen politikom čiji su čelni ljudi više obmanjivači narodne mase nego što su njene vođe, gdje je laž postala naša svakodnevica i mahom instrument političkih kampanja i okršaja, živi sve veći i veći broj ljudi obogaćen nasušnom potrebom za istinom, za djelima i govorom bez ikakvog pakovanja, pa često i bez ikakve cenzure. I ako postoji serija koja to radi, onda su to “Dječaci”, koji su tu da nam ispune sve želje. Direktno. Iskreno. Istinito. Brutalno. Bez pardona.
Ostalih deset: Our Flags Mean Death, What We Do in the Shaddows, Derry Girls, Conversations With Friends, Reservation Dogs, We Own the City, Mayor of Kingstown, Umbrella Academy, Afterlife, Black Bird
