Uprkos tome što je anksioznost najčešći mentalni poremećaj u SAD-u (vjerovatno i u svijetu), postoji mnogo mitova i zabluda o simptomima i liječenju anksioznih poremećaja. Mitovi o anksioznosti ne samo da šire dezinformacije, već mogu spriječiti ljude da dobiju pomoć koja im je potrebna. Pa hajde da testiramo koliko zaista znamo o anksioznosti i da istražimo zašto bismo već danas trebali prestati vjerovati u ove mitove.
Anksiozni poremećaji nisu stvarni, jer svi imaju anksioznost
S obzirom na to koliko su stres i anksioznost uobičajeni, neki ljudi mogu vjerovati da anksiozni poremećaji nisu stvarni. Međutim, postoji klinička razlika između normalne svakodnevne brige i anksioznih poremećaja. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalno zdravlje, karakteriše generalizovani anksiozni poremećaj kao pretjeranu anksioznost koja se javlja većinom dana u trajanju od najmanje šest mjeseci. Osobi takođe mora biti teško kontrolisati svoju zabrinutost do te mjere da uzrokuje značajan stres i narušava njenu sposobnost funkcionisanja. Jednostavan način razmišljanja o tome je da je anksioznost način na koji reagujemo na stres.
Anksiozni poremećaji su relativno česti, s preko 40 miliona odraslih koji žive s anksioznim poremećajem u SAD-u. To je 19,1% odrasle populacije. Kod nekih se anksiozni poremećaj pojavljuje spolja i lako ga je uočiti uz fizičke simptome panike, dok kod drugih ljudi simptomi možda neće biti uočljivi.
Socijalna anksioznost je samo stidljivost
Neka ponašanja socijalne anksioznosti mogu izgledati slično stidljivosti. Međutim, oni su veoma različiti.
Stidljivost je osobina ličnosti. Socijalna anksioznost je anksiozni poremećaj obilježen strahom od društvenih situacija uparen s ekstremnom brigom o tome kako djelovati ili se ponašati. Osobe sa socijalnom anksioznošću brinu da će se osramotiti, a da će ljudi oko njih secirati sve što rade, tražeći greške. Socijalna anksioznost može spriječiti našu sposobnost društvenog funkcionisanja.
Oni koji su sramežljivi imaju veću vjerovatnoću da imaju socijalnu anksioznost, ali možemo biti sramežljivi ili rezervisani bez osjećaja pretjerane brige i nagomilavanja panike u društvenim situacijama.
Možeš se riješiti anksioznosti
Postoji mnogo mitova o trajanju i liječenju anksioznosti. Neki na anksioznost gledaju kao na fazu. Ili da će zdrav život pun vježbanja i povrća eliminisati anksioznost. Ovi mitovi su vjerovatno rođeni iz normalnih fluktuacija u svakodnevnim brigama ili trenucima kada neko s anksioznim poremećajem primijeti smanjenje simptoma.
Međutim, klinički anksiozni poremećaji ne nestaju. Simptomi su uporni do liječenja. Ako se ne liječimo, simptomi će se vremenom pogoršavati. Moramo naučiti kako da upravljamo, smanjimo, pa čak i eliminišemo te simptome uz pomoć terapije i tehnika suočavanja.
Promjene u načinu života mogu poboljšati cjelokupno zdravlje i smanjiti anksioznost. Međutim, ove promjene ne rade za svakoga i ne treba ih generalizovati na sve koji imaju anksioznost.
Anksioznost je samo dio života
Osjećaj stresa i zabrinutosti je uobičajen. To je način na koji nas naš mozak upozorava na prijetnje ili opasnosti kako bismo se ponašali na odgovarajući način. Stalni osjećaj brige ili panike nije samo dio života. Oni su simptomi anksioznog poremećaja. I dok mnogi ljudi žive s anksioznim poremećajima, ako se ne liječe, to može značajno uticati na njihovu sposobnost funkcionisanja. Anksioznost je takođe povezana s većim rizikom od razvoja hronične bolesti.
Samo su odrasli anksiozni
Uobičajeni je mit da je anksioznost ograničena na odrasle, koji imaju finansijske, međuljudske i profesionalne probleme o kojima treba brinuti. Međutim, prema Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, oko 9,4% djece između 3 i 17 godina ima anksioznost.
Kada dijete ne savlada očekivane strahove odvojenosti od roditelja ili kuće to ometa njihovu sposobnost da funkcionišu u školi ili da se igraju s drugom djecom, što može ukazati na anksiozni poremećaj.
Anksioznost se može riješiti izbjegavanjem stresnih situacija
Iako je uklanjanje iz stresne situacije način za trenutno smanjenje simptoma, to neće riješiti anksioznost ili njene okidače. Uobičajeni situacijski okidači za anksioznost mogu uključivati:
- Društvene situacije ili velike grupe
- Sukobe u ličnim i poslovnim situacijama
- Javno nastupanje
- Zatvorene prostore
Izbjegavanje situacija nije dugoročna taktika za regulisanje anksioznosti – stresne situacije se ne mogu izbjegavati zauvijek. Povlačenje iz ovih situacija može uticati na našu sposobnost da učestvujemo i funkcionišemo u svakodnevnom životu.
Tretmani anksioznosti poput terapije ili lijekova mogu pomoći da se bolje snađemo u stresnim situacijama i upravljamo simptomima anksioznosti. Terapija anksioznosti će nam pomoći da prepoznamo koji faktori doprinose našoj anksioznosti. Takođe ćemo naučiti kako naša razmišljanja o ovim faktorima ili okidačima doprinose simptomima. U terapiji ćemo biti ohrabreni da pristupimo situacijama koje izazivaju anksioznost kako bismo naučili da je malo vjerovatno da će se desiti ishod kojeg se plašimo.
Lijekovi za anksioznost stvaraju ovisnost
Uobičajeni tipovi lijekova koji se prepisuju za anksioznost su SSRI i SNRI, od kojih nijedan ne izaziva ovisnost. Benzodiazepini se takođe propisuju za umjerenu do tešku anksioznost ili napade panike. Obično se smatraju sigurnim za kratkotrajnu upotrebu; međutim, postoji potencijal za zloupotrebu i ovisnost ako se uzimaju dugoročno.
Čak i lijekovi koji ne izazivaju ovisnost mogu dovesti do prilagođavanja na lijekove, što se događa kada se naše tijelo navikne da ih uzima. Uz prilagođavanje, kada naglo prestanemo da ih uzimamo, poznato i kao prekid, to može dovesti do nelagode. Ako želimo da prestanemo uzimati lijekove protiv anksioznosti, moramo razgovarati sa svojim ljekarom prije nego što ih potpuno prestanemo uzimati.
Za neke ljude, lijekovi su neophodni za život s anksioznošću. Međutim, to nije slučaj sa svima. Možemo upravljati anksioznošću bez uzimanja lijekova. Studije pokazuju da je kognitivna bihejvioralna terapija za mnoge ljude jednako efikasna ili efikasnija od lijekova.
Izvor: cnet.com
