Skoro tri i po godine su prošle od mog literarnog družbovanja sa fantastičnim svijetom Džordža Martina (George R. R. Martin), od trenutka kada je prikazana posljednja sezona „Igre prestola“ (Game of Thrones), jedinstvene serije koja je udružila, ali i podijelila svijet. Kako tada, svih tih godina, tako i sada, prolaziću sa vama kroz Vesteros ne toliko kao kritičar, mada i to, nego više kao komentator.
Za razliku od „Igre prestola“, koja je bazirana na pet tomova nezavršene knjige (još uvijek čekamo posljednja dva dijela), „House of the Dragon“ (Kuća Zmaja) bazirana je na samo jednoj Martinovoj knjizi, završenoj knjizi, što je značajan podatak, knjizi „Vatra i krv“ (Fire and Blood) iz 2018. Uz to, riječ je o prologu čija je radnja smještena 172 godine prije Deneris Targarjen, tako da već sada znamo šta će se desiti, kako i na koji način. Već ova dva podatka, po sebi, ulijevaju nadu da nas ne čeka fijasko iz 2019. godine. Kada tu još u obzir uzmemo da je „Vatra i krv“, za razliku od „Plesa Zmajeva“ (Dance of the Dragons), otvorena za interpretaciju jer je ispričana iz ugla jednog čovjeka koji dokumentuje vrijeme, te da tu interpretaciju za televiziju vrši sam Martin lično, možemo odahnuti. A možemo odahnuti i zato što znamo da su skoro svi kreativni tvorci serije isti, sa izuzetkom glumaca, što je logično, i pisaca, za koje će vam većina reći da su isključivi krivci pomenutog fijaska. Dakle, stvari za sada izgledaju solidno. Kao, uostalom, i prva epizoda koju smo sinoć, odnosno večeras gledali. Pa ipak, postoje tu i određeni problemi i njima bih i počela današnju analizu, prije nego što pređem na sve ono što je i više nego dobro.
Scena otvaranja je urađena na sličan način na koji je svojevremeno otvoren „Gospodar prstenova“ (The Lord of the Rings), pričom koja bi trebalo da nas, uz malo istorijskog konteksta, smjesti u sadašnji trenutak. Ova priča je dobra, jer je koncizna i radi posao, međutim, ono što nedugo nakon nje uslijedi je vjerovatno najslabiji dio epizode.
Govorimo svakako o prvom susretu Kraljevog Savjeta, o upoznavanju sa, za ovaj trenutak u vremenu, najvažnijim likovima priče. Jasno je da se ton, nakon što kralj Viseris I (Paddy Considine) doživi ličnu tragediju, u posljednjem činu epizode, dramatično promijeni, ne samo u ponašanju kralja, nego i generalno u atmosferi u gradu i na dvoru, pa i uopšte u seriji. Taj obrt je svjesna kreativna odluka koju pozdravljam. Međutim, ekspozicija koja je integralni dio scene Savjeta i način na koji su likovi uvedeni u priču, pa na kraju i ton koji sve to prati nije najsrećnije rješenje. Ne samo zato što je nespretno, trapavo, nego i zato jer je prilično nesigurno, budući da pretpostavlja da publika nije u stanju zapamtiti bazične likove i povezati odnose između njih isključivo na osnovu informacija koje prima sa ekrana. Jeste, riječ je o slojevitom, kompleksnom djelu, bogatom brojnim likovima, nijansiranim odnosima i skrivenim značenjima, ali kada je to ikada bio problem za publiku? Kao da se zaboravlja da je ovdje riječ o relativno poznatom materijalu i potpuno poznatom svijetu, te da se radi o izverziranoj publici, vičnoj svemu što se tiče Vesterosa, posebno likova, odnosa i njihovih neobičnih imena. A i ako nisam u pravu, dvije-tri epizode kasnije, svima će biti jasno ko je Viseris I, ko Dejmon (Matt Smith), ko Oto (Rhys Ifans), a ko je Velarion (Steve Toussaint). Kao što će im biti jasna i razlika između Reneris (Eve Best) Targarjen i Renire (Emma D’Arcy) Targarjen, uprkos sličnosti u imenu. Ekspozicija, kao takva, nikada nije poželjna, nije prirodna, kao što nije prirodno oslovljavati ljude po imenu i prezimenu u razgovorima, što je mehanizam kojim se služilo tokom ove scene i samog početka. Međutim, to je mala zamjerka, jer kako vrijeme počne odmicati, a radnja zakuvavati, tako i serija uhvati ritam i negdje već do polovine epizode dešava se dramatična promjena na bolje, koja eksponencijalno raste kako se primičemo njenom vrlo dobrom kraju.
U kratkim crtama, epizoda nas uvodi u priču o Kralju Viserisu i Kraljici Emi Arin (Sian Brooke) i njihovoj borbi za muškog nasljednika. Iako kralj i kraljica imaju kćerku, Reniru, patrijarhalni običaji u Vesterosu ne podržavaju ženu na prestolu, čime je i Renis, devet godina ranije, uskraćena za krunu kada je na velikom skupu u Harenholu za Džaherisovog novog nasljednika proglašen upravo Viseris, što i vidimo u uvodnoj sceni, odnosno prologu epizode. Dakle, u pitanju je ista, identična priča kao iz prologa, koja se sada ponavlja, samo u drugom vremenu, devet godina kasnije. Da li je to toliki problem? Nije. Da li je originalno? Nije ni to.
Epizoda je podijeljena na dvije priče, odnosno narativa, uslovno rečeno, jedan kojem je cilj predstaviti likove i uspostaviti dinamiku između njih, i drugom koji zapravo postavlja ključni problem u prvi plan, problem nasljedstva, gradeći tako zaplet.
Do polovine epizode kraljica je Viserisova jedina nada. U posljednjim danima trudnoće, oči Vesterosa su uprte u nju, u nadi da će ovaj put roditi ne samo muškog nasljednika, nego da će dijete poživjeti. Ema to želi više nego Viseris, što postane očigledno u odlično napisanom dijalogu koji na slikovit način opisuje položaj žene u ovom svijetu. Sa nekoliko spontanih pobačaja, nekoliko mrtvorođene djece i jednim čija je smrt nastupila neposredno po rođenju, strahovi Vesterosa su, možemo reći, opravdani, jer ako kraljica ne rodi dječaka i ako Renira, kao žena, ne može naslijediti presto, Viseris će biti primoran imenovati svog brata Dejmona (Smith), što, uzevši u obzir njegovu narav i karakter, većini ne ide u korist, a posebno ne kraljevoj desnici Otou Hajtaueru (Ifans). I to je to. To je priča.
Postoji nekoliko trenutaka koji su za mene obilježili ovu epizodu i dali mi nadu da je pred nama još jedna velika serija. Prvi se tiče Eme, njene dužnosti prema kraljevstvu, kao žene i kao kraljice, njene rečenice da je porođaj njeno bojno polje i na kraju njenog poroda koji je montažom preklopljen sa borbom muškaraca na turniru. Nisam sigurna kako će ko doživjeti ovu scenu i odluku da se u montaži ove dvije scene preklapaju jer su njena čitanja, sigurna sam, raznovrsna, posebno u odnosu na lično iskustvo, ali ja sam je pročitala u odnosu na način na koji je Ema definisala svoju poziciju žene i kraljice, kao ženu koja je spemna ostati sedam puta trudna, uprkos gubicima, ne bi li spriječila rat za prevlast. Dodatnu težinu ovoj ionako teškoj i bolnoj sceni dalo mi je lično iskustvo i trauma poroda koji je tekao, pa, prilično slično. Ishod je, zahvaljujući savremenoj medicini, bio značajno drugačiji. To mi je dodatno otežalo gledanje ove mučne, ali presudne scene koja me podsjetila i na Toranj smrti i Džonovo rođenje.
Postoji čitav niz ovakavih scena, referenci koje se odnose na original (Dejmon na Tronu poput Džejmija Lanistera, Dragonpit u svoj svojoj slavi kao prostor gdje će se priča i završiti, rane koje ne zacjeljuju, ambiciozni očevi i tako dalje) i koje nam govore da se istorija samo ponavlja, ali i scene koje suptilno nagovještavaju budućnost, poput scene na turniru kada Ser Harold Vesterling (Graham McTavish) princezi Reniri objašnjava ko je Ser Kriston Kol (Fabien Frankel), ili kada joj Dejmon kači ogrlicu oko vrata ispred Gvozdenog prestola. Sve to će, za koju epizodu, dobiti potpuno novo značenje. A tu je i jedna novina za koju će mnogi reći da ruši kanon iako ja nisam sigurna da je to tako. Riječ je o “tajni” koju Viseris prenese Reniri, o “Pjesmi leda i vatre”, i strašnoj Zimi koja dolazi sa Sjevera. I ovo je, po meni, sigurno najinteresantniji trenutak epizode. Iz više razloga.
Pod broj jedan, Viseris Egonov osvajački pohod na Vesteros slika u mnogo pozitivnijem svjetlu jer mu daje opravdanje, pored želje za životom nakon Valirije (Doom of Valirya) koju takođe možemo shvatiti jednom vrstom opravdanja. Kao što znate, priča kaže da je nakon pada Valirije Egon “Osvajač” došao u Vesteros, pokorio sve njegove kraljeve i ujednio zemlju pod vladavinom Targarjena u ono što znamo kao “Sedam kraljevstava”. Do sada, do ovog trenutka u posljednjim minutama prve epizode, nikada niko nije spomenuo, a kamoli ovako slikovito ispričao priču o Egonovom proročkom snu o Zimi, Bijelim šetačima i Kralju Noći, te da će Vesteros, samo ujedinjen, pod vođstvom Targarjena, uspjeti spasiti čovječanstvo od potpunog uništenja. To Kuću Targarijen slika u potpuno novom svjetlu, prikazujući ih kao vladare uzvišenih, plemenitih ciljeva, gdje ti ciljevi (s pravom) opravdavaju sva sredstva.
CR: Ollie Upton/HBO
Takođe, niko nije govorio ne samo o snu, nego ni o predanju koje kraljevi loze Targarjen prenose s koljena na koljeno. To naravno, ne znači da se nešto tako nije desilo, samo da je to predanje vremenom izgubljeno (moja teorija je svojevremeno bila da su baš to radili kraljevi kuće Stark i Čuvari Sjevera i da je to predanje izgubljeno smrću Rikarda i Brendona Starka, a potencijalno i Nedovom smrću). Prvi koji je govorio o “Pjesmi leda i vatre” bio je Regar Targarjen (brat Deneris Targarjen i otac Džona Starka) koji je nakon ovog saznanja odlučio da postane ratnik. Regar je nedugo potom ubijen na Trozupcu, a sa njim i predanje. Tako da je sve moguće.
Ono što je, pored promjene konteksta, dodatno zanimljivo jeste bodež koji Viseris nosi oko pasa i koji grčevito steže dok priča ovu priču. Oni koji imaju sklonost da obraćaju pažnju na detalje su sigurno odmah shvatili da je u pitanju “Catspaw”. To je isti onaj bodež koji se pojavio u prvoj sezoni kada je pokušan atentat na Brena Starka (od strane Džofrija Barateona). Ketlin Stark ga donese u prestonicu gdje ga, nakon napada na Neda, Bejliš konfiskuje, da bi ga kasnije, tokom sedme sezone, poklonio Brenu, Bren Arji, a Arja ga iskoristila da ubije Kralja Noći. Za mene je ovo bio vrlo poetičan trenutak. I kontekstualno vrlo značajan.
Glumci su, svi redom, jako dobri. Posebno Ris (Rhys Ifans), Pedi (Paddy Considine) i Met (Matt Smith) koji apolutno dominiraju svakom scenom i svakim kadrom u kom se pojave. Najveće iznenađenje je sigurno Met Smit, nekadašnji Doktor (Doctor Who), koji nikada ne bi bio prvi izbor za lukavog, opasnog i okrutnog Demona Targarjena. Nemojte me pogrešno shvatiti, Smit je odličan glumac koji je talenat višestruko demonstrirao (dovoljno je da pogledate “The Crown”), ali njegov fizički izgled, a mislim prije svega na konstituciju i njegovu štrebersku personu (pišem ovo s velikom ljubavlju), nije baš slao takvu vrstu vibracija. Pa ipak, glumački zadatak je transformacija, što je zadatak koji je Smit zakucao. Svaka scena u kojoj se pojavi, svaka, ostavlja bez daha.
Migel Sapočnik (Miguel Sapochnik), veteran “Igre prestola” (Hardhome, Battle of the Bastards, The Long Night) je režirao ovu epizodu i zajedno sa Raminom Džavadijem (Ramin Djawadi), koji ponovo potpisuje muziku, uspostavio ovaj novi, a isti svijet, dok je, uz Džordža Martina, pisac i tvorac serije Rajan Kondal (Ryan Condal). Kondal nema bogzna kako zavidnu karijeru, ali ima dobar početak, iz prostog razloga jer se Rajan Kondal ne zove ni D. B. Vajs (D.B. Weiss) ni Dejvid Beniof (David Benioff). I to je sasvim dovoljno. Za sada.
Politička previranja, zamke i spletke, a u cilju postavljanja nasljednika na presto (dobro nam poznat stari problem), kao sastavni dio ove epizode, dolaze ovdje do maksimalnog izražaja, u seriji koja će, stiče se utisak, biti više serija enterijera i značajnih dijaloga, poput prve sezone “Igre prestola”, što itekako pozdravljam. Međutim, upravo tu postoji jedna zamka, u tim sličnostima i razlikama između nastavka i originala – koliko originalna “Zmajeva kuća” želi biti, a koliko se želi koristiti nasljeđem “Igre prestola”? To je, naravno, mač sa dvije oštrice. A “House of the Dragon”, barem za sada, hoda po obje oštrice ravnopravno, potpuno nesigurna u svoj izbor i odluku kakva serija želi biti.
“Igra prestola” je ostavila veliki, neizbrisiv trag u popularnoj kulturi. Bila je to serija obožavana od strane svih, sve do jednom, kada više nije bila obožavana, kada joj je leđa okrenula skoro većina ove velike zajednice. Popuniti prazninu koja je ostala, ne napraviti iste greške, a ostati vjeran motivaciji i karakterizaciji svojih likova, pri tom biti dovoljno prepoznatljiv, dovolljno blizak, a opet dovoljno različit, odnosno biti ili ostati originalan, zahtjevan je zadatak koji neće biti lako ispuniti, iako početak obećava.
