Oskari su ove godine poslali snažnu poruku: Filmovi nisu važni. Znali smo mi to i ranije, nije da nismo, ali sada, konačno, imamo i zvaničnu potvrdu. Ta potvrda je manifestovana na nekoliko načina, u nekoliko vrlo jasnih oblika.
Oskara za najbolji film je dobio rimejk
„CODA“, film koji je ove godine proglašen za pobjednika u kategoriji Najbolji film, je američki rimejk nagrađivanog francuskog filma „Porodica Belije“ (La Famille Belier) iz 2014. godine. Dakle, riječ je o relativno mladom filmu što ovu situaciju čini problematičnijom. Sa druge strane, „CODA“ je prilično prosječan film, o čemu sam pisala, sa zanimljivom postavkom i još zanimljivijom glumačkom postavom, što je najveći kvalitet ovog filma. Pa ipak, to nije to, to nije takozvani oskarovski film, ako pod oskarovskim podrazumijevamo kultna ostvarenja koja se nalaze u samom vrhu kinematografije koja, kako se čini, sa svakom godinom spušta svoje kriterijume. Ne toliko nominacijama, mada i to, koliko samim nagradama. Dakle, „CODA“ nije špic dajaka, povrh toga što je rimejk.
Problem rimejka se preliva i na ostale filmove u ovoj kategoriji jer, vjerovali ili ne, čak četiri filma jesu prerađene verzije drugih ostvarenja. Pored pobjednika, tu su i „Priča sa zapadne strane“ (West Side Story), „Aleja noćnih mora“ (Nightmare Alley) i „Dina“ (Dune). Doduše, ovaj posljednji je adaptacija knjige, a ne rimejk Linčovog (David Lynch) kultnog ludila iz 1980-tih. Ali, svejedno je, jer ovdje govorimo o prirodi reciklaže i nepostojanju svježih, novih ideja. Ne u globalu jer je 2021. godina bila itekako svježa nego u kontekstu nagrada Akademije koje, po ko zna koji put, pokazuju da Akademija najviše voli ići linijom manjeg otpora, vodeći se politikom nezamijeranja što je očigledno problem vremena u kojem živimo. Pobjeda filma „CODA“ je dalja potvrda i refleksija te politike (not great, not terrible) kojoj ovo svakako nije prvi gaf. A ni posljednji. Sjetimo se filmova „Green Book“, „King’s Speech” , „The Artist“, „The Shape of Water“, „Crash“… Sjećate li ih se uopšte?
Etiketiranje animiranog filma
Najavljujući kategoriju za Najbolji animirani film, tri Dizni princeze – Lily James, Halle Bailey, Naomi Scott – su, pored toga što su ovu priliku iskoristile za reklamiranje novog projekta Dizni studija, animirani film svele na oblik umjetnosti u kojem uživaju samo djeca. Drugim riječima, animirani film je sveden na crtić. Nakon njihovog govora uslijedile su brojne reakcije filmskih umjetnika, i onih koji se bave animacijom i onih koji se ne bave… Da stvar bude gora, Dizni studio, koji inače ima apsolutni monopol nad ovom kategorijom i nad načinom na koji će ona biti prezentovana, je iskoristio priliku da dodatno plasira svoje proizvode čineći sve pomalo degutantnim. Šlag na kraju je bila odluka da se kategorija Kratkog animiranog filma izbaci iz živog prenosa.
Izbacivanje kategorija iz same dodjele
Ta vrsta nipodaštavanja i unižavanja svega što nije „glavna stvar“ (igrani film i zvijezde koje su hodajuće reklame) se dalje nastavlja i odlukom da se „nebitne“ kategorije izbace iz direktnog prenosa, te da se ista vrsta poštovanja ne ukaže svim filmskim stvaraocima. U tom smislu, jasno je da se ovdje ravnopravnost ka kojoj se teži ne uzima u obzir jer, prema Akademiji, montažeri (čiji je rad krucijalan) nisu i ne mogu biti ravnopravni rediteljima ili producentima. Očigledno. I to je to. Fragmentarna, sporadična raznolikost koja se dešava prema potrebi, po šablonu i kontrolisanim proračunima. Uostalom, kome je još stalo da gleda govor tamo nekog montažera kad može uživati u Smitovom šamaranju Roka ili u Džejmi Li Kurtis (Jamie Lee Curtis) dok, držeći u naručju psa (?!), ispraća svoje pokojne kolege. I to me dovodi do sljedeće stavke, do degutantnosti svijeta koji živi u nekoj vrsti balona, potpuno odsječen od realnosti…
Vašar licemjerja
Kao još jedan pokazatelj promjena društvenih paradigmi može se uzeti i bizarno osmišljena komemoracija na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Akademije. Ovaj memorijalni dio događaja se tradicionalno svake godine sjeća onih velikana filmske umjetnosti, a članova Akademije, koji su tokom protekle godine preminuli. Ovaj put, međutim, u memorijalni dio je uklopljena i, iako važna i plemenita, ali u ovom kontekstu preko svake mjere neprikladna tema o zaštiti životinja, i to otjelovljena u nesretnom psiću kojeg je na scenu izvela Džejmi Li Kurtis, najavljujući montažnu sekvencu o preminulim umjetnicima. Ovako neukusan i nasilan momenat samo još dodatno prikazuje potpuno izgubljen kompas vrijednosti, koji više ne razlikuje nikakav poredak i vodi se politikom koja gura sve u isti koš, time obezvrjeđujući svoju suštinu, u ovom slučaju vrijeđajući sjećanja na preminule, istovremeno vrijeđajući i ideju zaštite životinja, koristeći se njome ovako kao nekim otrcanim i neiskrenim ukrasom.
I posljednji, ali možda i najznačajniji….
Inicijativa Aperture 2025
Za tri godine, Akademija filmskih umjetnosti i nauka (Academy of Film Arts and Sciences) počeće sprovoditi svoju novu inicijativu Aperture 2025 – sveobuhvatni skup propisa osimišljenih kako bi Holivud učinili pravednijim i raznolikijim. Počevši od 2024. godine, filmski producenti i reditelji će, ukoliko uopšte žele biti nominovani, morati predati napismeno popunjen formular kojim se procjenjuje da li je film ispunio kriterijume koji se odnose na rasu, pol, seksualnu orijentaciju, invaliditet glumaca i članova ekipe njihovog filma. Ukoliko se ne ispune postavljeni uslovi, u pogledu određenog broja koji procentualno zadovoljava zacrtanu statistiku, film će biti diskvalifikovan. Dakle, ukoliko se na njegovoj proizvodnji ne zaposli traženi broj producenata, glumaca, reditelja i drugih članova filmske ekipe različite boje kože, vjeroispovijesti, osoba sa invaliditetom ili osoba koje se identifikuju kao LGBTQ+, film neće biti razmatran za nominaciju.
Po ovome, filmovi poput „Nomadland“, „Godfather“, „Lord of the Rings“, „Amadeus“, „Annie Hall“, „On the Waterfront“…nikada ne bi mogli ponijeti titulu najboljeg. A filmovi poput „Belfast“, „Worst Person in the World“ ili „Licorice Pizza“, ove godine uopšte ne bi mogli biti nominovani. I to je, samo po sebi, zastrašujuće. Jer ovakva vrsta uslovljavanja je, bez obzira na plemenitost ideje i poriva, ništa drugo do cenzura. A cenzura u umjetnosti, pa, vjerujem da već pretpostavljate moj stav.
Ovim i ovakvim odlukama, boreći se za prava, jednakosti i slobode svih ljudi što jeste i mora biti imperativ, dolazimo do kraja umjetnosti. Boreći se za prava na pogrešan, pa čak i agresivan način, pravimo puni krug koji nas vodi u sasvim drugu krajnost gdje se ta ista prava, jednakosti i slobode svih ljudi da ispričaju svoje priče onako kako ih oni žele ispričati, jer to jeste suština umjetnosti (koja oponaša život, ali nije život), cenzurom potiru. Cenzura i bilo kakva vrsta opresije nije i nikada neće biti odgovor niti pravac koji podržavam bez obzira na plemenite porive, na kontekst, na istoriju, bez obzira na sve. Umjetnost, a film jeste umjetnost, mora zadržati svoj integritet, mora zadržati prijeko potrebnu slobodu koju su oni koji je stvaraju do sada uživali. U suprotnom, umjetnost više neće biti umjetnost. Biće ispravno popunjena eksel tabela.
Piše: Monika Bilbija
