Postoji jedna neobična društvena pojava koju vjerovatno prepoznaješ, čak i ako do sada nisi znala kako se zove. Odeš na porodični ručak, sretneš se s prijateljima ili završiš u razgovoru s nekim koga nisi vidjela godinama i, prije nego što stigneš ispričati šta se novo događa u tvom životu, stiže pitanje: „A ljubav? Ima li šta novo?“ Kao da postoji neka nevidljiva rubrika koju svi redovno provjeravaju i u kojoj je tvoj partnerski status jedna od najvažnijih informacija.
Zanimljivo je da se isto pitanje rijetko postavlja s jednakom upornošću kada si u vezi. Tada se razgovor nastavlja drugim temama. Ali ako si singl, odjednom postoji čitav niz potpitanja, savjeta i teorija o tome zašto je tako. Možda previše radiš, možda imaš previsoke kriterijume, možda ne izlaziš dovoljno ili, još bolje, možda si se jednostavno navikla da budeš sama.
Ovaj fenomen ima i svoje ime – single shaming. Njime se opisuje društveno osuđivanje, zadirkivanje i stvaranje pritiska zbog odsustva romantičnog partnera. I dok se na prvi pogled može činiti kao bezazlena tema za razgovor, iza njega se krije mnogo zanimljivija priča o našim očekivanjima, načinu na koji posmatramo ljubav i ideji da bi određeni životni scenario trebalo da bude zajednički svima.
Ljubavni status kao informacija koju svi misle da imaju pravo da traže
Možda je najzanimljivije to što se singl status često tretira kao nešto što zahtijeva dodatni kontekst. Ako nemaš partnera, ljudi žele da znaju je li to tvoj izbor, koliko dugo traje, da li nekoga upoznaješ i šta se dogodilo s prethodnom vezom. U nekim razgovorima gotovo da se očekuje da izložiš kompletnu istoriju svog dejting života, uz kratko obrazloženje trenutne situacije.
Posebno je zanimljivo kako se ista činjenica različito interpretira. Žena koja je u vezi često se pita kada će se udati, ona koja je u braku kada će postati majka, a ona koja je singl zašto još nije pronašla nekoga. U svakom od ovih scenarija postoji nova prekretnica koju okolina očekuje. Kao da privatni život ima unaprijed definisan raspored, a svako odstupanje od njega postaje povod za komentarisanje.
U popularnoj kulturi dugo smo gledali priče u kojima je pronalazak ljubavi predstavljen kao završni čin lične transformacije. Glavna junakinja može imati uspješnu karijeru, prijatelje, zanimljiv život i odličan stan, ali priča nekako uvijek dobije svoj pravi završetak tek kada upozna osobu s kojom će dijeliti budućnost.
Danas su takve predstave mnogo raznovrsnije, ali ideja da je romantična veza centralni dokaz ispunjenosti nije potpuno nestala. Društvene mreže dodatno komplikuju sliku. Fotografije putovanja udvoje, zajedničkih stanova, prosidbi i godišnjica svakodnevno nam nude pažljivo odabrane trenutke tuđih života. Nema ničeg lošeg u tome, ali kada se takav sadržaj neprestano ponavlja, lako je steći utisak da svi negdje pripadaju u paru, osim tebe.
Ipak, stvarni život nije Instagram album, a ni partnerski odnos nije garancija sreće. Postoje veze u kojima ljudi ne pronalaze bliskost, baš kao što postoje samostalni životi ispunjeni prijateljstvima, iskustvima, putovanjima i malim svakodnevnim zadovoljstvima.
Zašto se ženama i dalje broje godine?
Kada se govori o single shamingu, teško je zanemariti dvostruke standarde koji i dalje postoje u načinu na koji posmatramo muškarce i žene. Muškarac koji nije oženjen često se opisuje kao neko ko uživa u slobodi, dok se za ženu mnogo brže pretpostavlja da je previše izbirljiva, da joj je teško pronaći partnera ili da joj vrijeme prolazi.
Godine se u takvim razgovorima pretvaraju u neku vrstu društvenog pokazatelja. Pitanja o braku i djeci postaju učestalija, a želja žene da sama odlučuje o tome kako će izgledati njena budućnost ponekad se tumači kao prevelik zahtjev.
A zapravo, ne postoji univerzalna dob za zaljubljivanje, ozbiljnu vezu ili odluku o zajedničkom životu. Ne postoji ni razlog da neko pristane na odnos koji mu ne odgovara samo zato što je okolina zaključila da je vrijeme za sljedeći korak.
Ljubav DA, ali ne po svaku cijenu
Važno je ne otići ni u drugu krajnost i predstavljati singl život kao neku vrstu obavezne deklaracije nezavisnosti. Neko zaista želi partnera, nedostaje mu bliskost i raduje se ideji da s nekim gradi zajedničku svakodnevicu. U tome nema ničeg slabog niti manje modernog.
Problem nastaje kada se ta želja pretvori u pritisak, a potraga za ljubavlju u zadatak koji mora biti završen do određenog rođendana. Jer između želje da nekoga upoznaš i osjećaja da moraš imati nekoga postoji velika razlika.
Možda je upravo to najvažnija stvar koju single shaming otvara: zašto smo toliko zainteresovani za to ko je s kim, a toliko rijetko se pitamo da li su ljudi zaista zadovoljni odnosima koje imaju? Na kraju, mnogo je važnije kakav život živimo nego kako ga je najlakše objasniti drugima.
Naslovna fotografija: @jasminsarakatariina
