Akademski slikar Renato Rakić pripada prvoj generaciji slikara obrazovanih na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, osnovanoj 1998. godine. Svoju karijeru gradi u postratnom kontekstu BiH, a već više od 25 godina aktivno doprinosi umjetničkoj sceni. Njegov opus uvijek je bio vezan za čovjeka, njegove emocije i unutrašnja stanja, pa je tako izložbom “Iskra”, koju je predstavio u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, zakoračio u sferu introspektivnog i subjektivnog, oslobođenog figuracije…
Nakon Banjaluke, izložba stiže i u Beograd, u Ruski dom. Ljubitelji ove vrste umjetnosti će, navodi Rakić, doživjeti iskustvo jednako snažno, ali u nešto drugačijem vizuelnom obliku.
Inače u djelima Renata Rakića nema naslova, nema unaprijed zadatih okvira ni objašnjenja. Postoje samo boje, kompozicije i energije koje otkrivaju unutrašnji svijet umjetnika. Njegovo slikarstvo pulsira između haotičnog i mirnog, između ekspresivne snage i infantilne nježnosti, ostavljajući posmatrača bez sigurnih odgovora, ali s osjećajem da je dotakao nešto univerzalno.
Dok čekamo izložbu “Iskra”u Beogradu koja će biti otvorena 25.09.2025. godine u Ruskom domu, porazgovarali smo sa Renatom o istoj.
Šta je novo što beogradska publika može očekivati u postavci u Ruskom domu za razliku od izložbe u Banjaluci?
“Beogradska publika za razliku od prošle izložbe, vidjeće vizuelno drugačiju, ali energetski isto iskustvo. Izložba Human (Čovjek) je koncept koji prikazuje čovjeka kao antropološko-ekscentričnog jer se čovjek kao osoba može razumjeti i izvan granica puke prisutnosti svog Ega, ali je prisutan i kritički psihološki osvrt na cjelovitost bića, od emotivne strukture do stanja svijesti. Odbačena je religijska i bilo koja druga odrednica, rasna i polna. Na crtežu je čovjek, onakav kakav jeste, dobar i loš, na kraju uplašen od smrti s vjerom u dalje. Crteži su upozorenje na kratak životni vijek. Taj koncept je prikazan crtački i gestikulativno. Izložba pod nazivom Iskra predstavlja unutrašnji svijet, energetski bez figuracije. Svi naši ožiljci, emocije, sve komponente koje nas sastavljaju u jednu ličnost a osjećamo samo mi. Publika će vidjeti kako haotične i impulsivne kompozicije tako i mirne, infantilne atmosfere koje je teško verbalizovati. Slikarstvo koje egzistira samo za sebe i nema vremensku ili trendovsku omeđenost”.
Tvoja djela često nose intenzivne emocije i otvaraju prostor za ličnu interpretaciju posmatrača. Kako zamišljaš reakciju beogradske publike, u odnosu na onu u Banjaluci?
“Svako podneblje, grad ili metropola reaguje drugačije. Teško je očekivati reakciju sličnu onoj iz februara, ali ljepota likovne pismenosti i jeste u jeziku koji se iščitava jednako na svim meridijanima i paralelama. Beograd ima tradiciju iskovanu velikanima i nasljeđe koje ne počiva samo na broju stanovnika, već i na novim talentima koji prate, osjećaju, ipak njedre publiku i održavaju taj puls umjetnosti. Radujem se i mentorima, kolegama i starim prijateljima, jer ovakve društvene forme spajaju lica koja opominju da talenat ima svoj smisao, što i daje motiv za kontinuitet”.
Koliko je za tebe lično važno predstavljanje u Beogradu, s obzirom na kulturnu tradiciju i značaj ovog grada za umjetničku scenu regiona?
“Bitno je naglasiti da su ovo iskoraci u saradnji ministarstva kao korak u gradnji scene. Dugi niz godina sam pokušavao, zajedno sa kolegama, da stavimo na radar umjetnike – formiranjem udruženja, mnogobrojnim pregovorima, animacijom mladih, javnim panelima sa institucijama. Nekoliko godina unazad formirani su i budžeti za otkup, podrška putem konkursa, a sada i međunarodna saradnja. Muzej savremene umjetnosti aktivniji je nego ikada, tako da i likovna scena počinje da dobija novo lice. Sigurno je da je to neophodno jer akademije u RS imaju nove mlade ljude koje treba podržati. Beograd ili neki drugi grad, Budva i Novi Grad u RS – u okviru tri mjeseca ovo je treća izložba. Važnost samog poziva na učešće je pokazatelj da se prati aktivna scena. U Beogradu izlažem dio, tj. samo koloristički segment iz ciklusa Iskra. Selektor je kustos Isidora Banjac, dok drugi dio izlažem u istom mjesecu, ali samo crtež, u Novom Gradu”.
Kako se pripremaš kada izlažeš van svoje matične sredine? Da li se prilagođavaš očekivanjima nove publike ili ostaješ dosljedan svom izrazu bez obzira na kontekst?
“Moje slikarstvo je prije svega moja potreba. Ne razmišljam o tome ko i na koji način ga doživljava i da li se tehnički trebam opredijeliti za posmatrača. Dok stvaram… stvaram. Imam još mnogo toga za pokazati, tako da, Srbija, Japan ili Mars – sasvim je svejedno. Slikaću i kada postanemo ne samo digitalni, virtuelni, jer slikar je kompozitor, izvođač i prvi konzument. Nije upitna vjerodostojnost, već ruka kao alat, direktno u kontaktu sa medijumom i idejom. Otkucaj na ekranu i uživo nije isti. Vještina je vidna, a publika… slikao bih i da je nema. Radi se o potrebi prije svega, a dužnost nagrađenog talentom je da ga njeguje”.
S obzirom na tvoje iskustvo i rad s mladima, šta bi volio da mladi umjetnici iz Beograda prepoznaju kada budu gledali „Iskru“?
“Mogućnost brzog djelovanja, ne čekanje zlatnih uslova, reakcija i velika produkcija. U razgovoru i vođenju želim da shvate koliko je bitan okret svakih nekoliko mjeseci, jer već sutra treba da počnu. Mladi često prolaze decenije u nekoj vrsti hipnoze, koja nas udaljava od unutrašnjih i duhovnih vrijednosti, sreće i smisla. Djetetu je dovoljno da izađe napolje, bez novca – moneta mu je zagrljaj ili sloboda. Sve je lijepo: i nebo, i trava. Ali mi, eto, prebitni, mislimo da znamo sve – a na kraju ne znamo ništa”.
