Književnica Virdžinija Vulf je pisala u svom dnevniku da jako voli šetnju, i da su joj ta lutanja dala „prostor da proširi svoj um“. Novo istraživanje pomaže da se objasni mehanika koja pokreće ovaj način razmišljanja.
Šetnja prometnom ulicom može inspirisati nove ideje, jer nas donekle sputava da razmišljamo – moramo hodati određenim putem – ali ne toliko da bi spontana misao bila spriječena. Studija sugeriše da možemo iskoristiti kreativni potencijal lutanja uma tako što ćemo učestvovati u umjereno zanimljivom zadatku, poput šetnje oko bloka.
Caitlin Mills je docentkinja na Univerzitetu Minnesota i viša autorka studije na ovu temu. Članovi njene laboratorije i saradnici bili su zainteresovani da prouče koja iskustva mogu da promovišu kreativnost – posebno kada je ljudima dosadno ili rade nešto što ne zahtjeva njihovu punu pažnju. Iako su neke studije otkrile da lutanje uma dovodi do kreativnosti, rezultati su različiti. Tim dr Mills je želio da zna zašto.
Otkrili su da lutanje uma može dovesti do kreativnih ideja – ali samo u kontekstu umjereno angažovane aktivnosti. Ovo otkriće može biti razlog zašto sve najbolje ideje dođu kad smo pod tušem, kaže ona. Mills opisuje ovu vrstu aktivnosti kao “slatko mjesto” za lutanje uma. Pod tušem, spoljašnje okruženje donekle angažuje naš um i sprečava nas da se previše uvučemo u jedan misaoni obrazac. Ova granica je dijelom ono što nam omogućava da razmišljamo o nečem novom.
Tim dr Mills je takođe otkrio da dosadne aktivnosti podstiču kreativno razmišljanje, ali to ima više veze s rješavanjem problema, nego sa idejom. Konačno, istraživanje sugeriše da nam pauza da bismo radili nešto dosadno do umjereno zanimljivo – možda pranje suđa – može pomoći da prevladamo mentalne blokade.
„U današnjem društvu često smo u iskušenju da pravimo manje pauza i da se uključimo na načine orijentisane na produktivnost da ispunimo svoje vrijeme“, kaže Mills. “Ali pauza može biti od veće pomoći kada želimo riješiti problem.”
Raniji rad koji ispituje vezu između lutanja uma i kreativnosti je neuvjerljiv, ali Mills i njene kolege misle da nesrazmjer u podacima može biti posljedica razlika u vrstama studija i vrstama misli koje je svaka od njih mjerila.
Na primjer, tokom izuzetno dosadnih trenutaka, osoba „može jednostavno početi planirati šta će večerati to veče“, objašnjava ona. Na kraju krajeva, kada je nekome dosadna njegova situacija, on obično ne ostaje u njoj. Umjesto toga, rade nešto drugo, poput šetnje.
Takođe je moguće da zaokupljanje sebe na ove načine ne može uvijek rezultirati kreativnošću, posebno ako ljudi nisu sigurni da će se kasnije vratiti problemu koji su ostavili iza sebe. To je razlog zašto su Mills i njene kolege definisale i mjerile lutanje uma kao „slobodno kretanje misli“, a ne kao rasejanu misao.
U ovoj studiji, učesnici su morali smisliti alternativne namjene za ciglu ili spajalicu. Zatim su podijeljeni u dvije grupe i prikazan je trominutni video – vrijeme “inkubacije” za njihove kreativne ideje. Na jednom snimku se vide dva muškarca kako slažu veš. Drugim riječima, bilo je dosadno. Drugi video je bio manje dosadan: to je bila scena u filmu “Kada je Harry sreo Sally” gdje Sally glumi orgazam kako bi dokazala svoju poentu.
Istraživači su zatim pitali učesnike koliko često im misli lutaju tokom video zapisa, a zatim su ih zamolili da navedu svoje nove upotrebe cigle i spajalice. Konačno, odvajanje vremena da umovi učesnika odlutaju dovelo je do novih ideja – ali samo za grupu “Kad je Harry sreo Sally”.
Budući da slobodno kretanje misli fluktuira tokom dana – najviše je ograničeno ujutro, manje popodne, a onda se ponovo zateže uveče – ovaj rad sugeriše da sljedeći put kada budeš u popodnevnom padu, možda poželiš da ti um odluta dok praviš ručak. Još bolje, druga studija pokazuje da ćeš uživati u životu sa svojim mislima više nego što misliš.
Izvor: inverse.com
