Ignorisanje partnera može biti suptilan način za kontrolisanje, zbunjivanje i kažnjavanje što može predstavljati oblik emocionalnog zlostavljanja. Riječi mogu da povrijede, ali isto tako i njihov izostanak.
Tišina usred rasprave može izgledati sitničavo i djetinjasto (jer to i jeste), ali daleko je od bezopasne. To može biti manipulativna taktika, a u nekim slučajevima, oblik pasivnog, emocionalnog zlostavljanja.
Ovdje se ne radi o povlačenju radi smirivanja nakon burne rasprave ili zadržavanju riječi da kasnije ne bi žalili zbog nečeg. Traženje prostora za regulisanje emocija razlikuje se od tišine i ignosrisanja.
Kada neko riješava sukob ignorišući partnera ili odgovarajući kratkim, ali razornim „ok“, to može biti znak za uzbunu iz nekoliko razloga. Prvo, to je neproduktivno. Ljudi moraju da komuniciraju kako bi riješili probleme. Dakle, ako jedna osoba odbija čak i da uspostavi kontakt očima, postaje gotovo nemoguće da se riješi problem. Još važnije, ignorisanje partnera može biti suptilan način da se kontroliše, zbuni ili kazni—što se, da, može smatrati emocionalnim zlostavljanjem. Ova taktika se često koristi da se pritisne ili navede neko da učini nešto što možda ne želi.
Ovaj oblik manipulacije nije ograničen na romantične veze; može se dogoditi i među prijateljima, porodicom ili u toksičnim radnim sredinama. Kada se ponašamo kao da neko ne postoji, skoro da ga dehumanizujemo što neminovno čini da se svako osjeća odbačeno, iscrpljeno i nesigurno u vezi.
Ignosrisanje nije uvijek zlostavljanje, ali je i dalje veoma loš način komunikacije. Pa, kako treba reagovati ako se nađeš u situaciji ovog pasivno-agresivnog ponašanja?
Ništa neće biti riješeno ako oboje odlučite da potpuno prestanete razgovarati. Naravno, ako želiš malo udaljenosti (ili ste previše ljuti oboje da biste imali smislen razgovor u tom trenutku), to je u redu. U najmanju ruku, samo se potrudi da izraziš svoje potrebe tako što ćeš reći partneru/partnerki da ideš u šetnju, na primjer, da se smiriš.
Primamljivo je učiniti sve da prekineš tu neprijatnu tišinu i vratiš normalnost. Možda ćeš se izvinjavati iznova i iznova (čak i ako niste sigurni za šta), nadajući se da će se oni otvoriti. Ili ćeš ih obasipati pažnjom u obliku neprekidnih poruka i poziva. Problem s popuštanjem je, međutim, što popuštanje lošem ponašanju ne podstiče promjenu. Drugim riječima, što više hraniš njihove toksične navike (i daješ im tačno ono što žele), to je vjerovatnije da će nastaviti koristiti ignorisanje kao manipulaciju.
Postoji šansa da tvoj partner ne shvata koliko te njihov nedostatak komunikacije pogađa zbog čega je važno izraziti svoja osjećanja. Fokusiranjem razgovora na svoja osjećanja (umjesto optuživanja ili okrivljavanja) dovešće do konstruktivnog razgovora.
Takođe je ključno da mirno ostaneš pri svojim stavovima. Kako partner/partnerka reaguj tada, bilo da je to sa empatijom, razumijevanjem ili sa omalovažavajućim pogledom, može mnogo otkriti o tome koliko vrednuju odnos.
Ako, uprkos tvojim najboljim naporima partner/partnerka umanjuju tvoju zabrinutost možda je vrijeme da preispitaš svoju vezu.
