Ultra Popularno

Gledaj sa Monikom: Zašto volimo klasike?

Weekend 2022
Weekend 2022

Postoji li išta ljepše od ležanja na kauču u nedjelju popodne, nakon ručka, uz neki od klasika poput „Ben-Hur“ ili „Quo Vadis“? Ako pitate mog supruga, odgovor će biti: „Ne.“. A ako pitate mene, odgovor će biti: „Rear Window“.

Foto: BBC

„Rear Window“, Alfreda Hičkoka (Alfred Hitchcock), je jedan od onih filmova kojima se uvijek vraćam. Jer sam scenski dizajner, odnosno scenograf i povremeni arhitekta, jer se prostorom i kreiranjem scene bavim najvećim dijelom svog profesionalnog života, a ne postoji film koji to radi intenzivnije i pametnije od ovog. Dobro, „Playtime“ Žaka Tatija (Jacques Tati) to radi odlično, pa možda i „Dogville“ Larsa fon Trira (Lars von Trier) ili Synecdoche, New York“ Čarlija Kaufmana koji su na tragu, ali „Rear Window“ je ipak, što se mene tiče, neprikosnoveno najbolji. Kada je prostor u pitanju, bez konkurencije. Da ne lažem, vraćam mu se i zbog Džimija Stjuarta (James Stewart), jednog od mojih omiljenih glumaca, iako sam potpuno svjesna da on nije najbolji od najboljih, ali jeste najšarmantniji i jeste najsimpatičniji. Vraćam mu se i zato što volim dobru misteriju i što uživam da gledam film čija se radnja uglavnom dešava u jednoj prostoriji i vidokrugu jednog čovjeka prikovanog za stolicu. Brojni reditelji su pokušali preuzeti ovaj koncept i rekreirati ga, ali nijednom to nije pošlo za rukom. Ne znam da li na sreću ili žalost. Bilo kako bilo, „Rear Window“ je vjerovatno moj omiljeni film i sigurno jedan od najboljih deset mog života, kada bih pravila takvu vrstu liste.

Foto: Mubi

Uz sve ove, možemo reći moje lične, razloge, klasicima se vraćamo i klasike volimo zato što su klasici, prije svega, vremenska kapsula. Oni nas vraćaju u neko prošlo vrijeme koje jesmo ili, češće, nismo iz prve ruke iskusili, barem ne većina nas… jer govorimo o dva tipa nostalgije. Onaj koji postoji nevezano za naš lični život i iskustvo, nešto što bismo mogli nazvati istorijska nostalgija, i onaj koji postoji i živi u direktnoj sprezi sa nama, nešto što je iskustveno samo naše, naše sjećanje, naš trenutak u istoriji. Gledajući s oba ova aspekta, te vremenske kapsule nam daju uvid u život tog trenutka kada je sve, čini se, bilo dosta jednostavnije, bez obzira da li smo to nešto iskusili direktno ili ne.

Zatim, a ovo je jako važno, važnije od nostalgije, u pitanju su filmovi provjerenog kvaliteta, čiji je stub, žila kucavica, uvijek, bez izuzetka, bila dobra priča. To danas, nažalost, često uopšte nije u fokusu pa je, samim tim, stub ili kostur filma u formi teksta nepostojeći. Filmovi danas, ne svi naravno, ali prilično veliki broj, posebno oni koji nastaju u holivudskoj mašineriji, gotovo da ne mare za tekst. A tekst je, kao što se pokazalo, ono što bi trebalo da se vrednuje značajno, ako ne i najviše.

Foto: Wired

I posljednji od moja tri glavna razloga, iako ih ima mnogo više, posljednji, ali ne manje važan – klasici su poznati. Šta to znači? Klasici su kao mamina pileća supa sa knedlama, bakin burek, onaj čije se jufke razvlače preko cijelog stola, da se kroz njih providi, topla deka uz okićenu jelku i šolju vrele kafe u hladno zimsko jutro. I vunene čarape. Klasici su ulazak u svoju kuću nakon nekog dužeg puta, konobar sa kojim si na ti, one tvoje patike u kojima bi mogao hodati zauvijek, miris omiljenog parfema. Kada kažem poznato, tačno na to mislim. Na hranu koja ti stvara osjećaj ugodnosti, na kutak koji je samo tvoj, gdje se osjećaš potpuno slobodno. To je ono nešto dječije u nama. Znate na šta mislim, ako se sjećate bar malo svog djetinjstva ili ako imate djecu… jer djeca svaku noć žele da im se pred spavanje bjesomučno priča jedna te ista priča. Uvijek isto. Uvijek „Tri praseta“. Jer poznato stvara osjećaj lagodnosti i topline. Osjećaj sigurnosti. I slobode.

Ovaj posljednji razlog je ključan.

zašto volimo klasike
Foto: Britannica

U odnosu na to, biram nekoliko klasika koji se bave bezvremenim ljudskim temama. U pitanju su tople i važne ljudske priče koje, ako niste ili ako jeste gledali, morate pogledati ovo ljeto. Ponovo ili prvi put. Svejedno je. Ako je ovo potonje, zavidim vam. „Rear Window“ se naravno podrazumijeva. I „Ben-Hur“. I „Quo Vadis“. I „2001: A Space Odyssey“. I „Citizen Kane“. I „Psycho“. I „To Kill A Mockingbird“. I „Excorist“. I „On the Waterfront“. I „Apocalypse Now“. I „The Godfather“. I „Vertigo“. I „Seventh seal“. I „Rashomon“. I „A Fistfull of Dollars“. I „Spartacus“. I „Dr. Strangelove“. I „It’s a Wonderful Life“. I „Blowup“. I „L’Avventura“. I „Some Like it Hot.“ I „Amarcord.“ I „Bicycle Thieves“. I „12 Angry Men“. I „81/2“. I „The Bridge on the River Kwai“. I „Lawrence of Arabia“. I „Persona“. I „Metropolis“. I „The Maltese Falcon“. I „City Lights.“ I „Philadelphia Story“. I „400 Blows“. I „Roman Holiday.“ I „Sound of Music“. I „Sunset Boulevard“. I „It Happened One Night“. I „Breathless“. I tako dalje i tako dalje.

STALKER (1979), Andrei Tarkovsky, SSSR
Foro: Letterboxd

Nezaobilazni kinematografski gigant Andrej Tarkovski je u svom filmu Stalker iz 1979. postavio jednu od najviših ljestvica ne samo žanru naučne fantastike (iako film djelimično spada u taj žanr, on je zapravo dosta šireg zahvata), nego i fimu uopšte, postigavši zaista rijetko viđenu dubinu i značaj tema kojima se bavi, a kroz tako majstorski umjetnički tretman. Fabula je smještena u postapokaliptičnu Zonu u kojoj bezimeni vodič ilegalno sprovodi jednog pisca i jednog naučnika do zagonetne Sobe, koja će svakom ko u nju uđe ispuniti sve želje. Arhetipske postavke i univerzalni problemi ljudskog stanja se maestralno razvijaju u ovom atmosferičnom, sablasnom i prelijepom kultnom filmu.

LA DOLCE VITA (1960), Federico Fellini, Italija
zašto volimo klasike
Foto: Fetch Film

Brojni su razlozi zašto je „La Dolce Vita“ film koji ne smijete propustiti i film kojem bi se trebalo uvijek vraćati. A jedan od njih je i scena kojom film počinje, takozvana scena otvaranja, koja nam u nekoliko kadrova sumira Felinijevu namjeru i njegov odnos prema vječnom gradu u kom se radnja i odvija. Rim je, kao i, na primjer, u filmu „La Grande Bellezza“ Paola Sorentina (Paolo Sorrentino) koji se u dobroj mjeri referiše na „La Dolce Vita“, glavni, centralni lik priče. Rim, sa svim svojim slojevima istorije prikazanih kroz ruševnu i novoizgrađenu arhitekturu, je zvijezda. U ovoj nevjerovatnoj, grandioznoj sceni, Felini jukstaponira antički, paganski Rim, barokno-renesanso-hrišćanski Rim i savremeni sekularni grad, komentarišući pri tome vrijeme od kraja Drugog svjetskog rata do početka 1960-tih prema kojem Felini nije bio naklonjen. U pitanju je takozvani „ekonomski bum“ kada je Italija doživjela naglu transformaciju iz ruralne, zemljoradničke katoličke zemlje u urbano, kosmopolitsko, savremeno društvo savremenog katoličanstva koje Felini ovdje kritikuje.

Podijeljen u nekoliko dijelova (prolog, sedam epizoda prekinutih intermecom i epilog) film prati mladog novinara i književnika Marčela Rubinija (Marcello Mastroianni) u potrazi za pričom, ali načelno izgubljenog čovjeka koji na svom putu, navigirajući kroz Rim doživljava neku vrstu etičke katarze i otkrovenja. Vodeći paralelu između ova dva filma moglo bi se čak i reći da je Jep (Toni Servillo) starija verzija Rubinija koji se nije uspio iščupati iz ralja cafe society života dok je Rim ostao Rim, kulisa brojnih životnih iskustava i presjek raznih i raznovrsnih slojeva kulturnog, ali i religijskog identiteta.

THE THIRD MAN (1949), Carol Reed, Velika Britanija
zašto volimo klasike
Foto: Thirteen

Brojni filmski kritičari i stvaraoci smatraju Ridov film „The Third Man“ najboljim britanskim filmom svih vremena i jednim od najboljih filmova uopšte. Priča se vrti oko književnika (Joseph Cotten) koji u potrazi za prijateljem (Orson Welles) odlazi u postratni Beč gdje ga pronalazi mrtvog. Iako, poput serije „Severance“, svoj vizuelni identitet posuđuje i gradi iz poznatog, iz američkog noara i njemačkog ekspresionizma, „The Third Man“ je impresivno inovativan i impresivno svoj. Postoji ona izreka koja kaže, parafraziram, da pravila možete kršiti i kroz njih graditi nešto novo, svoj stil i svoju priču, samo onda kada pravila jako, jako dobro poznajete. Istina je da je Rid, poput Velsa, i brojnih drugih filmskih vizionara, vrsni poznavalac pravila koje je tako vrsno ignorišući pretvorio u film koji koristi objektiv na takav način da, uslovno rečeno, deformiše tijela i prostor u kom se radnja dešava i fotografiju koja stilski naglašava sjenku i odnose punog i praznog čime se gradi novi filmski jezik i čime je „The Third Man“ postao ne samo obavezno štivo nego i jedno od najvažnijih štiva kada je film u pitanju.

SINGING IN THE RAIN (1952), Gene Kelly, Stanley Donen, SAD
zašto volimo klasike
Foto: Mubi

Gledajući ovu listu, moj suprug, onaj s početka teksta, bi rekao: „Zašto je ovaj film tu? Kakve su to teme koje ispunjavaju kriterijume da bi se našle ovdje? Po čemu je on uopšte bitan?“. Rekao bi to, i kaže, a da nije ni pogledao film. On, naravno, nije jedini. Rekla bih čak da većina ljudi nikada nije pogledala „Singing in the Rain“ od početka do kraja, iako svi imaju utisak da jesu. Prevashodno zbog scene u kojoj Džin Keli (Gene Kelly) pleše i pjeva na kiši. Međutim, ta scena, bez obzira na svoj status ikonične, kultne scene nije niti 1% ovog genijalnog i, moram reći, bezvremenog filma. Jer „Singing in the Rain“ jeste bezvremen, u odnosu na temu kojom se bavi, a ovdje prevashodno govorimo o velikim civilizacijskim promjenama koje nastaju posredstvom tehnoloških dostignuća.

Uz teme poput holivudske iluzije, prolazne slave i slično, tema tehnološkog dostignuća, odnosno promjene koja sa tim dolazi je centralna tema ove priče koja počinje u trenutku kada se zvuk uvodi u filmsku umjetnost, odnosno kada nijemi film preraste u zvučni. Šta to znači za karijere brojnih ljudi koji nisu u stanju da se prilagode promjeni je pitanje koje „Singing in the Rain“, između ostalog, postavlja. Isto pitanje možemo postaviti i u kontekstu pojave interneta i računara ili u kontekstu društvenih mreža koje su zavladale našim života. I zato je „Singing in the Rain“, ovaj beskrajno zabavan i savršeno koreografisan film, bezvremen. Problem je isti, samo je manifestacija nešto drugačija.

Piše: Monika Bilbija 

Slični članci

Gledaj sa Monikom: The Sandman

Ultra magazin

Zanimljive činjenice o najpoznatijem špijunu, Jamesu Bondu

Ultra magazin

Danas počinje Fresh Wave Festival!

Ultra magazin