Dragi čitaoče, što bi rekla gospođa Visldaun, da odmah razjasnimo nešto – „Bridgerton“ nije vrhunska serija. Nije čak ni dobra… I o njoj ovdje neću pisati iz tog ugla, debatujući o njenom kvalitetu ili nedostatku istog u kontekstu visokih umjetničkih dometa, jer „Bridgerton“ to nije, to nema i niti u jednom trenutku ne pretenduje da to bude. Ovo posljednje je za mene lično presudno, jer da je drugačije, vjerovatno nikada ne bih bila u stanju stići do druge epizode prve sezone, a kamoli do finala druge.
Stoga, radije bih govorila o nečemu drugom, i to iz ugla sasvim prosječne, ponekad neprijatne i uvredljive, često simpatične i vrlo bezbrižne serije koja je, a ovo je vjerovatno poenta, zauzela mjesto jednog od najpopularnijih i najgledanijih djela na Netfliksu. Šta je to što ju je dovelo na ovu poziciju, zašto je gledamo, zašto je volimo, ako je volimo, a zašto ne?
„Bridgerton“ slika vrijeme s početka 19. vijeka poznato i kao „regentski period“ (Regency) koje je trajalo od 1811. do 1820. godine. Bilo je to vrijeme vladavine kralja Džordža III, kojeg je, zbog njegovih mentalnih oboljenja, na prestolu zamijenio njegov sin Džordž IV, princ od Velsa, kao princ regent. Otud i naziv. Regentsko razdoblje je okarakterisano izuzetnim stilom. U pitanju je kulturom bogato razdoblje, uprkos činjenici da su u to vrijeme vođeni strašni ratovi, između ostalog i sa Napoleonom. Bilo je to takođe i vrijeme Džejn Ostin (Jane Austen), koja je tokom ovog perioda, pred smrt (1817), objavila svoja bezvremena djela: Razum i osjećajnost (1811), Ponos i predrasude (1813), Mensfild park (1814) i Ema (1816).
Vremenski kontekst, ali i prostorni, igra veliku ulogu u konstrukciji serije „Bridgerton“ koja je, bez obzira što je bazirana na seriji knjiga, zapravo potpuno svoja, jer od knjiga posuđuje samo fragmente, rekla bih, samo suštinu, u pogledu glavne linije priče i odnosa među likovima. Sve ostalo je slobodna interpretacija protkana i debelo podložna uticajima savremenog doba, vremena u kojem trenutno živimo.
Od kostima i scenografije koji nastaju kombinovanjem različitih stilova, preko muzike koja je u velikoj mjeri zapravo klasična interpretacija i prerada savremenih hitova (Tejlor Svift, Bili Ajliš, Nirvane itd.), pa sve do boje kože likova koji više nisu isključivo bijeli, što je način na koji su u knjizi predstavljeni. Vojvoda od Hejstingsa (Rege Jean-Page) je u knjizi bijelac izrazito plavih očiju, Kejt Šefild (Simone Ashley) je sada Katani Šarma Šefild i dolazi iz Indije, dok je kraljica Šarlot (Golda Rosheuvel) u potpunosti novi lik, osmišljen isključivo za potrebe serije kao zamjena za Džordža IV (njeno uvođenje u seriju, doduše, ima određeno uporište u realnosti, jer pojedini istoričari vjeruju da kraljica Šarlot nije bila bijela).
Ta odluka, da se različiti svjetovi spoje, preklope, da jedan utiče na drugi i obrnuto je važna odluka koja je snažno uticala na svaki aspekt serije, a prvenstveno na njen vizuelni identitet. „Bridgerton“ je šaren i šarolik. „Bridgerton“ je eklektičan. „Bridgerton“ je eksplozija boja. „Bridgerton“ je (vizuelno) glasan. „Bridgerton“ je kemp. „Bridgerton“ je alternativan. „Bridgerton“ je pank. „Bridgerton“ je prirodan i često besmislen, komičan. Obično u isto vrijeme. Ali nikada nije usiljen, nikada usiljeno woke jer je, paradoksalno, uprkos svemu, „Bridgerton“ potpuno beskompromisan. I nema pardona. Nula. Svi likovi, svaka njegova scenografija, frizura, svaki kostim tu pripada, iako je to suštinski istorijski netačno, jer „Bridgerton“ je nedvosmisleno prikaz alternativne istorije.
Kada govorimo o serijama i filmovima koji ne pretenduju da budu tačan istorijski dokument jednog vremena, istorijska tačnost, kao takva, postaje apsolutno nevažna, a u ovom slučaju, čak i šarmantna. Tu leži sva njegova ljepota, budući da je „Bridgerton“ uvijek svjestan svoje pozicije. A ta pozicija je ispričati jednu konkretnu priču jednog specifičnog i inspirativnog vremena, britansku priču iz ugla američkih pisaca (Julia Quinn, Chris Van Dusen) i producenata (Shonda Rhimes).
Ta svježina je presudna, jer, umjesto da naprave još jednu u nizu adaptacija Džejn Ostin, romana napisanog u tom vremenu, oni su odlučili da naprave savremenu adaptaciju savremenih romana koji su inspirisani tim vremenom, regentskim periodom i njegovom kulturom. U pitanju je lično viđenje jednog doba, i otjelotvorenje sopstvene fantastične interpretacije tog doba, što je današnjoj publici primamljivo na posve nove načine. Dakle, govorimo o američkoj reinterpretaciji Džejn Ostin. Stoga, preispitivanja koja se odnose na istorijsku tačnost, posebnu onu koja se tiče rasa, klasa, pozicija i slično, je besmisleno i čisto gubljenje vremena.
Žanrovski, „Bridgerton“, u nedostatku tačnijeg izraza, možemo definisati kao „ljubić“. Ne kao romansu ili romantičnu komediju, niti kao djelo epohe, iako „Bridgerton“ to sve jeste. Ljubić je, čini mi se, najbolja odrednica, jer ovim izrazom dajemo puni kontekst kvalitetu romana Džulije Kvin i serije Šonde Rajms. Dakle, ljubić koji je u prvoj sezoni čak i soft porn, što je tokom druge prilično ublaženo, čime je serija, koliko god ovo zvučalo čudno, dobila na izvjesnoj ozbiljnosti (čemu u dobroj mjeri doprinosi Džonatan Bejli), pa možda čak i težini, uprkos tome da je i dalje ostala čisti ljubić.
Ljubić i naš bijeg iz realnosti, eskapizam u njegovom najljepšem obliku, a koji nam je došao u presudnom trenutku, u decembru 2020, kada je pandemija bila na svom vrhuncu. Sve ono što volimo kod Džejn Ostin ovdje je prisutno i pojačano. Svaki pogled, uzdah, izdah, dodir ruke i fizički kontakt dvoje ljubavnika koji na svom putu ka braku, jer brak je cilj i muškaraca i žena, ali samo brak iz ljubavi, preskaču kojekakve prepreke.
Jedno od njih dvoje je uvijek član porodice Bridžerton. U prvoj sezoni je to bila Dafni (Phoebe Dynevor), a u drugoj njen stariji brat Entoni (Jonathan Bailey). U trećoj će vjerovatno biti Benedikt (Luke Thompson). Porodica Bridžerton je, kako sam naziv kaže, fokusna tačka serije. Oni su ugledna porodica braće i sestara (ima ih osam) sa stilom, predvođena samohranom majkom Vajolet (Ruth Geemmel). Oni su stari novac. I u njihovoj kući sve je svedeno, s ukusom i čisto, u nijansama plave, bijele i sive.
Nasuprot njima stoji porodica Federington, slika i prilika skorojevića eklektičnog ukusa, koji se sa njihovih kitnjastih haljina preliva i na enterijer njihove kičaste kuće. Ti kontrasti se nižu i primjenjuju na svaki pojedinačni element serije i važni su u čitanju teksta, čitanju odnosa, likova, njihovog porijekla i njihovih unutrašnjih borbi i dilema koje se uglavnom svode na ljubavne jade (čast izuzecima, Eloiz), ali ne mari.
Uz sve pobrojano, raznolikost, kolorit i šarenilo, eskapizam, dinamiku, muziku i generalno taj osjećaj savremenosti utkan u epohu, ono što mi se posebno dopada i u čemu neizmjerno uživam jesu balovi, odnosno koncept bala koji je svojevremeno popularizovala Džejn Ostin, čija djela rado čitam i još radije gledam, a posebno „Ponos i predrasude“ iz 2005. godine sa Metjuom Mekfejdenom (Matthew Macfadyen) u ulozi Darsija. Bal kao koncept je i ovdje, kao u svim njenim djelima, centralna osa oko koje se priča vrti i događaj koji ćemo najduže pamtiti. Karakter bala zavisi od toga šta se određenom epizodom, odnosno scenom nastoji reći, kakva se emocija i utisak ili atmosfera nastoji prenijeti. I u tom smislu govorimo o balu zaljubljivanja, balu tračanja, balu seksa, balu poslovnih dogovora, balu razdora, balu pomirenja i tako dalje.
U odnosu na to, svaki bal izgleda i zvuči na određeni način, što možda na prvi pogled nije toliko primjetno. Drugim riječima, svaki bal je narativna sekvenca koja uz pomoć scenografije, kostima i koreografije, kao najvažnijih elemenata, nastoji predočiti teme i generalno emocije određenog događaja kojem se ovdje pristupa. Radi se o konfliktima i odnosima koji se rađaju, regulišu, neutrališu i kontrolišu upravo na plesnom podijumu. Ali, radi se i o igrivim anahronizmima posredstvom kojih se povezuje sa publikom. Jedan od njih je i već pomenuti način upotrebe opšte poznate pop muzike ovdje prerađene i prevedene u orkerstarsku muziku na takav način da ona načelno odgovara epohi, iako mu suštinski ne pripada ili ne bi trebalo da mu pripada.
Za brojne ljude koji nisu zainteresovani za djela epohe, taj spoj različitih svjetova, povezivanje našeg vremena sa regentskim, taj sudar im je omogućio da se osjećaju dijelom tog svijeta i vremena, da pripadaju. A pripadnost, nekome ili nečemu, pa bio to i „Bridgerton“, jeste najvažniji osjećaj kojem svaki, ali svaki pojedinac, bez izuzetka, teži.
I upravo zato volim „Bridgerton“. Volim ga jer me srdačno poziva u svoj prostor, jer drži ruke širom otvorene dok to radi, jer je primamljiv, neopterećen, jer mi stvara osjećaj da pripadam, da nisam jedini frik koji se svake sezone zaljubljuje u novog lika, koji uživa u nestašlucima dama i gospode s početka 19. vijeka, u njihovim očima prepunim čežnje i potisnute strasti, u raskošnim odorama i još raskošnijim kraljevskim perikama. Volim ga jer ne pretenduje da bude ozbiljno umjetničko djelo. Volim ga jer zna da to nije. Volim ga jer ne pokušava to da bude. „Bridgerton“ nije visokoparan, ne drži monokl u jednoj i lulu u drugoj ruci. I to je cijela poenta.
Iako sve svoje recenzije obično završim ocjenom od 1 do 5, ovaj put to neću uraditi, prije svega jer „Bridgerton“ ne mogu i ne želim ocjenjivati. Ne mogu, zato što se ne mogu odrediti u smislu toga šta bih na kraju ocijenila i na koji način bih zauzela stav, a da on bude korektan i fer. A ne želim, jer kad bih se odredila i ocijenila samo kvalitet, ta ocjena bi bila prilično osrednja, ako ne i niska. To ne znači da ga nikada nikome ne bih preporučila, samo da bih pazila kome, kada i kako ga preporučujem. Niti znači da ga neću nastaviti gledati i uživati u svakoj njegovoj besmislici, jer hoću. Istina jeste da je „Bridgerton“ moj ćeif, moj slatki užitak, tanko narezani pršut, gomile njega i slanine, gaude, mocarele, parmezana i kanta sitnih čvaraka pride, koju ću pojesti, u slast, a da se ni ne okrenem. Znam da ne bi trebalo, ali šta ću kad volim?
Piše: Monika Bilbija
