„Top Gun: Maverick“ nije film koji će cijeniti generacije rođene nakon 1980-tih. Generacije koje nisu odrasle na originalnom, istoimenom filmu iz 1986. Ili, ako ga budu cijenile, neće ga cijeniti iz istih poriva ili na isti način na koji će to raditi oni koji jesu. I to je sasvim u redu, jer je „Top Gun: Maverick“ film čiste nostalgije.
Nostalgija u filmu nije ništa novo, nije ništa revolucionarno, pogotovo ne danas, budući da se sve više serija ili filmova priklanja ovom trendu. Vrlo aktuelna, serija „Stranger Things“, čija je četvrta sezona premijerno prikazana prije dvije sedmice, je vjerovatno najčistiji primjer na koji način nostalgija, kao mehanizam, radi, odnosno djeluje na publiku.
Koristeći se kolektivnom memorijom upečatljivih i opštepoznatih slika popularne kulture („Goonies“ u najvećoj mjeri, a zatim i „E.T.“, „The Nightmare on Elm Stret“, „Close Encounters of the Third Kind“ itd.) kao svojim gradivnim materijalom, u smislu teksta (scenarija), ali i vizuelne i audio dramaturgije (kroz građenje identiteta), braća Dafer (Duffer) su kreirala originalnu priču, što „Stranger Things“ de facto jeste, ali su kreirali i pastiš, palimpsest, priču koja evocira prošlost i jeste dio te prošlosti, tog konteksta, tog vremena.
„Top Gun: Maverick“ funkcioniše na sličnom principu, međutim, „Top Gun: Maverick“ nije ni originalna priča, ni pastiš, ni kompilacija, iako jeste i jedno i drugo i treće.
Matrica novog filma, koji jeste originalna priča napisana za potrebe ovog nastavka, ali koja se snažno referiše na prvi dio i sačinjena je iz upotrebe poznatih vizuelnih znakova, njegovih znakova, replika i muzike, elemenata koji u sebi nose snažna i nedvosmislena značenja, a koji je režirao Džozef Kosinski (Joseph Kosinski), skoro doslovno prati matricu koju je uspostavio neprikosnoveni Toni Skot (Tony Scott), legenda moje mladosti.
Svi kul simboli koje smo voljeli su tu, Maverikova kultna jakna, njegov Kawasaki Ninja, Rejbanke… Maverik (Tom Kruise) je tu, isti kao prije 36 godina, zgodan, šarmantan, inteligentan, prkosan, drčan, najbolji… I priča je tu, skoro identična, pa čak su i likovi isti, odnosno, bolje rečeno, arhetipovi, koji kroz niz uspostavljenih formula i principa grade jedan specifičan narativ simptomatičan za filmsko doba 1980-tih, koji slikaju jedno specifično vrijeme, neposredno pred pad Berlinskog zida. Vrijeme heroja i holivudskih zvijezda. Dakle, sve je isto, ali kontekst, kontekst je promijenjen.
I, za razliku od serije „Stranger Things“, vrijeme je promijenjeno. A vrijeme filma „Top Gun“ je vrijeme američkog herojstva i ruskog zla, vrijeme američkih takozvanih „tvrdih tijela“ (hard bodies) i sveopšte nadmoći progresivnog zapada nad komunističkim, nazadnim, zapušenim i memljivim istokom. Vrijeme danas je neko drugo vrijeme u kom lice neprijatelja, za promjenu, nije rusko. Niti je poznato. I to je, uz nostalgiju, možda najvažniji aspekt ovog filma. Jer u ovoj priči, u ovom datom trenutku, identitet neprijatelja nije bitan. On ne daje nikakvu dodatu vrijednost priči. Naprotiv.
Ta odluka je, pored toga što je odmjerena, hrabra i promišljena, značajna odlika „Maverika“, uz činjenicu da se, u oba slučaja, radi o ekstremno zabavnim filmovima, što i jeste njihova suština i poenta, jer „Top Gun“ nije visokoparna umjetnost, niti pretenduje to da bude. Njegova neposrednost, nepretencioznost i lakoća, upotpunjena brojnim klišeima, čiji je šarm neupitan, jeste upravo ono što „Top Gun“ čini klasikom. A on to, sa ove vremenske distance, fakat jeste.
Što se same priče tiče, ona je, kao što sam rekla, skoro identična. Pit „Maverik“ Mičel, relikt jednog drugog vremena koji pokušava da se integriše u digitalno doba, je i dalje pilot, najbolji od najboljih, ali je sada i instruktor koji dobija zadatak da obuči grupu mladih pilota za misiju, stavljajući svoje specifične talente i osobine karaktera svima na raspolaganje.
Među mladim pilotima se, između ostalih, nalaze Bredli „Ruster“ Bredšo (Miles Teller) i Džejk „Hengmen“ Seresin (Glenn Powell). Izdvajam njih dvojicu, jer Ruster i Hengmen, eksplicitno i nedvosmisleno, oponašaju odnos koji su svojevremeno imali Maverik i Ajsmen (Val Kilmer). Uz to, ono što daje dodatni sloj priči, što daje na izvjesnoj dubini, jeste i činjenica da je Ruster sin Nika „Gusa“ Bredšoa (Anthony Edwards) i Kerol Bredšo (Meg Ryan). Onima koji nisu gledali „Top Gun“ ovaj podatak ne znači ništa, međutim, oni koji jesu i upoznati su sa pričom znaju tačno kakvu težinu ovaj podatak sa sobom nosi.
Priča je podijeljena u nekoliko činova koje bih razdvojila na prolog, prvi, drugi, treći čin i epilog. Prolog nas ponovo upoznaje sa nestašnim karakterom Pita Mičela. Prvi čin postavlja priču, drugi se bavi obukom pilota, treći izvršenjem misije, a epilog daje neku vrstu emotivnog razrješnja.
U narativnom i dramaturškom smislu, ova postavka funkcioniše kao sat, što nije nikakvo iznenađenje, budući da se radi o provjerenoj formuli koja je funkcionisala i prvi put. I u tom smislu ovdje ništa nije novo, ništa inovativno, ništa revolucionarno. Pa ipak, osjećaj koji imate dok gledate odvijanje sličnog narativa ni u jednom trenutku nije osjećaj dosade. Štaviše. Potpuno je suprotno od toga, jer osjećaj koji imate je osjećaj sreće, uzbuđenja, pa čak i neke vrste neizvjesnosti. I to je upravo ono što nostalgija, kao mehanizam, ima zadatak da uradi – da poznato pretvori u novo, da poznato pretvori u uzbudljivo i neočekivano, a da sve to skupa ostane blisko, nešto što osjećamo kao svoje.
Uz nostalgiju i listu pjesama koje se nižu jedna za drugom, tjerajući vas da vrištite od sreće, što će cijeniti samo oni koji su „Top Gun“ gledali u mladosti, ono što „Top Gun: Maverick“ odvaja od ostalih akcionih filmova ovog ili sličnog tipa je nevjerovatna tehnička preciznost. Taj nivo preciznosti, predanosti i vještine ne sreće se često i zaista je važno istaći to u prvi plan. Kosinski je uspio kanalisati duh i stil Tonija Skota, kroz rezove, montažu, muzičke hitove i prodorne krupne kadrove koji su svojevremeno „Top Gun“ učinili revolucionarnim, zbog čega je i ovo izdanje instant klasik. Scene borbi aviona su, zahvaljujući Ediju Hamiltonu (Eddie Hamilton), toliko vješto režirane i montirane, toliko su uzbudljive da će vas ostaviti bez daha, na ivici sjedišta.
Mnogi će „Top Gun: Maverick“ smatrati smiješnim, jeftinim, patetičnim… Prvenstveno zbog radnje koja je u naletima predvidiva i očekivana, ali ja nisam jedna od tih ljudi. Što se mene tiče, „Top Gun: Maverick“ je čisti trijumf. U pitanju je film koji uspijeva pogoditi sve emotivne taktove koji idu, u smislu tačnosti, ruku pod ruku sa odličnom koreografijom vratolomija zbog kojih smo, na kraju krajeva, i otišli u bioskop. I ako je potrebno dati jedan savjet „nevjerujućem svijetu“, onda bi to bio savjet koji Maverik daje Rusteru: „Nemoj misliti, samo djeluj“. Mislim da je to savjet koji se jednako može primijeniti kako na Rustera i njegove saborce, tako i na publiku.
Zato, nemojte puno misliti, pustite se, prepustite i uživajte. Ali, prethodno pogledajte prvi dio. Film ćete razumjeti i bez njega, ali nećete osjetiti tu vrstu uzbuđenja i potrebu da ustanete i plješćete… na početku, tokom sredine, na kraju… i između svih ovih trenutaka… da se radujete svake druge minute. Jer „Top Gun: Maverick“ je baš to. Radost u svom najčistijem obliku.
Ocjena: 4.5/5
Piše: Monika Bilbija
