Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: “Russian Doll” istražuje teme smrti i prihvatanja smrti

Gledaj sa Monikom: “Russian Doll” istražuje teme smrti i prihvatanja smrti

Kada sam prvi put pogledala „Russian Doll“, prije neke tri godine, nisam bila sigurna kako se osjećam niti šta da mislim – da li je volim ili je mrzim, da li je u pitanju odlično originalno djelo uprkos toliko puta ponovljenom zapletu koji uključuje proces postajanja bolje osobe kroz upotrebu mehanizma vremenske petlje, da li sam uživala u tom narativu ili ne…

serija russian doll
Foto: Netflix

Nakon odgledane druge sezone, koja je emitovana prije nekoliko dana na Netfliksu, sada sam 100% sigurna da je prva sezona odlična, odnosno da je prva sezona najbolje što je Nataša Lion (Natasha Lyonne) imala, u ovom kontekstu, da ponudi. Za razliku od druge, prva sezona ima jasan put, vrlo svedenu i čistu strukturu, zna tačno šta želi reći i šta želi postići kroz teme kojima se bavi koje su takođe prilično jasne i svedene. Da ne bude zabune, teme druge sezone su isto prilično očigledne, šta Lion drugom sezonom istražuje takođe, međutim, način na koji to ovaj put radi je prilično konfuzan i nedorečen uprkos činjenici da se koristi sličnim, ako ne i istim, mehanizmima.

serija russian doll
Foto: Collider

U prvoj sezoni, ako ste gledali i ako se sjećate, Nadia (Natasha Lyonne) tokom proslave svog 36. rođendana pogine, a zatim se vrati u život, ponovo u isti trenutak, u isti prostor kako bi sve to ponovila. Taj čin – umiranja i vraćanja – zatim postane mehanizam za pričanje priče koje za cilj ima da istraži teme smrti, prihvatanja smrti, ali i prihvatanja života, odnosno sebe, sa svim svojim manama i vrlinama. Paralelno sa Nadiom, u priču je, polovinom sezone, uveden i Alan (Charlie Barnett) koji se, baš kao i Nadia, uhvatio ukoštac sa istim problemom, da umre, nauči nešto, vrati se u život, umre, nauči nešto novo, vrati se u život i tako dalje i tako dalje. U nastojanjima da dokuče kako i zašto se to dešava baš njima, Nadia i Alan udružuju snage u potrazi za odgovorima.

Ono što je, gledajući unazad, prva sezona radila tako dobro jeste lakoća sa kojom je u svom tom haosu vječita smrt poslužila kao šlagvort, kao okvir za istraživanje duboko humanih tema koje u svom centru imaju čovjeka ekstremne potrebe da uči na svojim greškama, čovjeka koji želi biti bolji. Taj čovjek, otjelotvoren u likovima Nadie i Alana, dvoje dijametralno suprotnih likova, a suštinski povezanih, čak sudbinski, je najbolji element serije „Russian Doll“. To jeste, njene prve sezone.

serija russian doll
Foto: Buzzfeed

Čini se kao da je druga sezona potpuno zaboravila na to jer, ne samo da je ponovo razdvojila Nadiu i Alana, kroz prostor, ali i vrijeme, nego je otišla u potpuno drugom pravcu gdje je sama priča postala manje važna, a nauštrb misterije, nebitne radnje i pitanja koja ne vode ama baš nigdje. Ta pitanja, na sličnom tragu kako je to nekada davno radio „Lost“, ne pomažu strukturi jer nam utiču na koncentraciju, potpuno je urušavajući, ali i jer nas udaljavaju od onoga što bi trebalo da je fokus, a to je destinacija ka kojoj nas Lion vodi.

Pročitaj
Ubistva u baru Lume

U svojoj želji, a ovdje možda i griješim, da nadigra prvu sezonu, da bude bolja i kompleksnija, otišlo se u krajnost, te u more stranputica koje nisu imale puno smisla, umjesto da se držalo strukture i mehanizama koji, provjereno, rade posao. Pa ipak, ne može se reći da druga sezona nije dobra. Ne, ona samo nije toliko dobra koliko je bila dobra prva. A prva je bila dobra, bila je fantastična.

Zbirna ocjena za obe sezone: 4/5

Piše: Monika Bilbija 

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum