Trenutno čitaš
Gledaj sa Monikom: Kandidati za Oskara “Power of the Dog” i “Don’t Look Up”

Gledaj sa Monikom: Kandidati za Oskara “Power of the Dog” i “Don’t Look Up”

Banja Luka Fest - Bijelo dugme
Banja Luka Fest - Bijelo dugme

Nastavljamo sa ostvarenjima nominovanim u kategoriji „Najbolji film“, a ove sedmice fokus stavljam na dva filma u produkciji striming giganta Netfliks, ali i dva izrazito različita filma, koja su snažno podijelila publiku i kritiku. U pitanju su „The Power of the Dog“ Džejn Kempion (Jane Campion) i „Don’t Look Up“ Adama Mekeja (Adam McKay).

THE POWER OF THE DOG dir. Jane Campion, Netflix
Foto: Wrchitectural Digest

Kako govoriti, odnosno pisati, o filmu koji je pomeo sve nagrade ove sezone i koji je obožavan od strane filmske kritike, ako se o njemu progovara iz pozicije nekoga, ko na njega uopšte ne gleda blagonaklono? Od svih nominovanih ostvarenja, „The Power of the Dog“ je jedan od tri filma, koja su mi se najmanje dopala, film u kojem sam najmanje uživala. Mogu čak reći da sam bila malo ljuta i da je to utisak, koji je na kraju prevladao.

Džejn Kempion očigledno nije moja rediteljka i sa izuzetkom serije „Top of the Lake“, njena raznovrsna ostvarenja (sjetimo se samo „In the Cut“, koji ima dobru premisu i glumačku podjelu, ali nema nikakvo uporište ni jasan pravac) nisu ostvarenja koja prijaju ne samo mojoj estetici ili senzibilitetu, nego generalno mom odnosu prema filmu i mojim interesovanjima.

U kratkim crtama, ovo je film čija je radnja smještena u Montanu 1925. godine i prati dvojicu braće, harizmatičnog Fila (Benedict Cumberbatch), koji izaziva strah i strahopoštovanje svih oko sebe i uglađenog Džordža (Jesse Plemons), koji oženi udovicu Rouz (Kirsten Dunst) i na njihov ranč dovede svoju novu suprugu i njenog skoro odraslog sina Pitera (Kodi Smit-McPhee). To ujedno predstavlja i zaplet filma, jer ovakav razvoj događaja Fila ne čini srećnim. Razlog? To otkriće dolazi postepeno i vrlo sporo, iako je već na samom početku prilično jasno o čemu se ovdje radi, posebno ako ste upoznati sa djelima Džejn Kempion.

Foto: Netflix

„The Power of the Dog“, kod nas suludo preveden kao „Pasje šape“, što je prevod koji neću koristiti, je vestern besprijekorne fotografije, koji puno toga duguje filmu „There Will be Blood“ Pola Tomasa Andersona (Paul Thomas Anderson). Međutim, mimo postavke i nekih tema kojima se bave, za mene lično, ova dva filma su apsolutno neuporediva. U prvom redu jer su dva glumca neuporediva. Kamberbeč (Benedict Cumberbatch) nije Denijel Dej Luis (Daniel Day Lewis). Niti bi trebalo da bude Denijel Dej Luis. Daleko od toga, ali da li bi uopšte trebalo da bude Fil, to je već tema za diskusiju.

Jedan od problema filma se, dakle, ogleda u tome da vam nikada nije potpuno jasno da li je Kamberbeč neuvjerljiv kao Fil (usljed pogrešnog kastinga) ili je neuvjerljiv jer je Fil neuvjerljiv (kao lik) u neuvjerljivom filmu, čija je ambivalentnost i suptilnost nepostojeća. U pitanju je lik na čijoj se „moći“ grade svi konflikti filma, na kojoj se gradi film, jer on jeste film o odnosima, u prvom redu između dva brata, a zatim i između supružnika, majke i sina, snahe i djevera, dva gej muškarca. Ovo posljednje je presudno, jer Fila čini Filom i boji svaki njegov odnos i svaki njegov potez, uključujući i savršeno „dizajniranu“ sliku njega kao prljavog, okrutnog, čvrstog kauboja. Insisitirajući na moći koja dolazi iz duboke unutrašnje nesigurnosti, dobili smo lika koji je, u nedostatku bolje riječi, neuvjerljiv. Lika koji je jasan kao dan, o kome znamo previše, a opet ne znamo skoro ništa.

kandidati za oskara
Foto: Netflix

Film je snimljen na Novom Zelandu i pejzaži su ti, koji dominiraju pričom jer su postavljeni kao kontrast prljavoj ljudskoj naravi koja muči, teroriše, sarkazmom ponižava, unižava i urušava sve oko sebe. U ovom slučaju ljudskoj naravi muškarca, čija je seksualnost toliko potisnuta, toliko suzbijena u svijetu tzv. „toksične muževnosti“ čiji je Fil očit predstavnik koji je ovjekovječuje, unedogled je ponavljajući. To što je Fil ujedno i njegova žrtva je suštinski težište oko kojeg se film vrti i očigledno taj podatak nije nimalo problematičan, kao što nije problematično da drugi gej muškarac neće prezati ni pred najvećim oblikom nasilja, kako bi spasio svoju majku, jedino svjetlo u ovom mračnom tunelu, dok će treći proći kroz život svega toga apsolutno nesvjestan. Na ovaj način su iskonstruisana tri jaka stereotipa, koja dramaturški nose film koji upravo zbog toga i insistiranja na takvoj postavci ne djeluje uvjerljivo ni autentično. Naprotiv, djeluje vrlo dosadno, predvidivo i površno, čemu, htjela ja to priznati ili ne, doprinosi Benedikt Kamberbeč, talentovani glumac kojeg volim i koji će vjerovatno dobiti nagradu za najbolju mušku ulogu, iako bi možda bilo bolje da je dobije Denzel (Denzel Washington), nikako Smit (Will Smith).

Da sumiram, razumijem zašto ovaj film uzima sve nagrade, razumijem zašto ga kritika i publika voli, ali ovo prosto nije moj film.

Ocjena: 3/5

DON’T LOOK UP dir. Adam McKay, Netflix
kandidati za oskara
Foto: Axios

Gdje, kada, u kakvom psihičkom stanju i pod kakvim uslovima gledamo neki film, utiče na našu percepciju i recepciju istog. „Don’t Look Up”, odnosno u našem prevodu “Ne gledaj gore”, sam gledala u potpunom emotivnom rastrojstvu, prouzrokovanim aktuelnim društveno-političkim stanjem. I ta činjenica je itekako značajna, jer mi je u tom trenutku novi film Adama Mekeja (Adam McKay) prijao više nego ijedan njegov film ranije. To naravno ne znači nužno da je film dobar ili da je remek-djelo, samo da je zabavan.

Za razliku od filma “The Power of the Dog”, kritika mrzi “Don’t Look Up“. I kao u prvom slučaju, jasno mi je zašto. Iako argument da humor filma nije smiješan ne mogu lako shvatiti, jer meni uglavnom jeste, sve se svodi na naš različit smisao za isti. Moj izgleda, u određenoj mjeri, korespondira sa Mekejevim. Doduše ne uvijek, ali ovaj put u dobroj mjeri. Jer, smijala sam se. Često na sav glas (najvećim dijelom tokom scene kod predsjednice u kabinetu). Pa ipak, „Don’t Look Up“ više liči na horor, nego na komediju. A zapravo je satira, koja ne uspjeva zadržati fokus. Nažalost.

Pročitaj
Road House

kandidati za oskara
Foto: CBR

Održavanje fokusa je povjereno glavnim likovima, astronomima po struci, profesoru Mindiju (Leonardo di Caprio) i doktorandu Kejt Dibijaski (Jennifer Lawrence), koji otkriju kometu čija putanja vodi ka Zemlji u koju će udariti za šest mjeseci i četrnaest dana. Od tog momenta pa do kraja filma Kejt i Randal pokušavaju, na sve moguće načine, skrenuti pažnju na problem sigurne smrti bez ikakvog uspjeha. Njihovo putešestvije počinje u kabinetu predsjednice Orlin (Meryl Streep), predsjednice Sjedinjenih Američkih Država, kojoj se udar komete ne poklapa sa aktuelnim političkim planovima, a završava se u potpuno drugoj atmosferi, za stolom u društvu prijatelja i porodice, gdje Mekej po prvi put uspijeva na ekran unijeti dašak ljudskosti. Doduše prekasno, što je za mene jedan od osnovnih problema ovog filma. Iako je „Don’t Look Up“ suštinski satira, sveprisutni nihilizam njenog reditelja je pretjeran. U tolikoj mjeri da se tokom drugog čina balans, pa i ritam filma gotovo u cjelosti izgube.

Jasno je od samog početka da je Adam Mekej rezigniran, da Adam Mekej nije ljubitelj ljudskog roda, da je Adam Mekej duboko razočaran i frustriran stanjem u kojem se naše društvo danas nalazi. I takav stav i odnos, posebno ako govorimo o radu jednog umjetnika, je u redu (i sama se često osjećam isto), ali Mekej je dozvolio svojim emocijama da prevladaju, ne dozvoljavajući balans. A film bez balansa prosto ne može biti najbolji film.

kandidati za oskara
Foto: Vanity Fair

Taj balans je poljuljan i strukturom drugog čina koji je spor, a prebrz, koji je haotičan, a vuče se i u kojem vam nikada nije potpuno jasno zašto je neophodno da toliko dugo traje. Mogli bismo reći da je on takav, jer reflektuje stanje i predstavlja odraz u ogledalu društva koje Mekej kritikuje, ali onda dolazimo do toga da pravdamo njegove rediteljske odluke, zanemarujući pri tom činjenicu da se ista stvar mogla reći na drugi način sa daleko boljim krajnjim rezultatom. „Don’t Look Up“ bi vjerovatno bio bolji film da je kraći, da mu je fokus isklesaniji, skruženiji… na suštinu, bez ikakvih odstupanja, lutanja i te očigledno snažne potrebe da se iznova i iznova podvlači osnovni konflikt filma. Što kroz dualnost glavnih likova, što kroz direktno izgovorene riječi. I naravno, bez tako izraženog nihilizma i sveopšteg pesimizma o svijetu u kojem živimo, gdje je sve dobro u njemu predstavljeno kroz lik mlade naučnice pankerke, čiji neurotični krik zdravog razuma postane viralni mim.

Uprkos tome, „Don’t Look Up“ je film za koji sam sigurna da na dobar, a nadasve tačan način prikazuje frustraciju i stanje u kojem se naučnici, ali i drugi učeni ljudi, trenutno osjećaju, posebno u jeku pandemije koja nije bila tema, ali je, eto, igrom slučaja, usljed pomijeranja produkcije, postala integralni dio ovog narativa (koji se bavi klimatskim promjenama). I kada ga posmatram na taj način, u tom kontekstu, kao vapaj jednog razumnog čovjeka, koji više nije u stanju tolerisati idiotizam svijeta oko sebe, poput, na primjer, kartonskih Svetih Sava-distancera i sličnih ludosti, „Don’t Look Up“ savršeno radi posao. Žao mi je samo što se iz filma stiče utisak da Mekej misli, da je u tome potpuno sam.

Ocjena: 4/5

© 2024 Ultra Magazin. Sva prava zadržana. Play Team

Uslovi korištenja

Impressum