Šestu epizodu serije “Kuća zmaja” (House of the Dragon), “Princeza i kraljica”, po svemu možemo okarakterisati kao pilot epizodu. To jeste, drugu pilot epizodu ove sezone čija je struktura odlična, ali za većinu, možda i s pravom, prekomplikovana.
Problem nastaje u onom trenutku kada imamo tekst koji dramatizuje dešavanja razvučena na trideset godina i čiji glavni akteri, a to su mahom unuci kralja Viserisa Targarjena (Paddy Considine), u prvoj epizodi još uvijek nisu ni rođeni. Fokus priče je, dakle, na “Plesu zmajeva” (Dance of the Dragons), što se, u nekom prenesenom značenju, referiše na građanski rat Targarjena, najkrvaviji građanski rat koji se ikada desio na ovom tlu. A on će se, kao i u “Igri”, uglavnom voditi između djece i unuka. I biće krvav i brutalan.
Šesta epizoda je, u odnosu na petu, skočila u budućnost šest godina, tačnije u 120. (ako je suditi po Leni i Harvinu), što je devet godina pred sam početak rata. Zahvaljujući odličnoj koreografiji plesa u predzadnjoj epizodi, koja je na savršen i vrlo pametan način pozicionirala likove i postavila odnose, taj skok se skoro nije ni osjetio. Ili ga ja nisam ni osjetila. Renira, kao uostalom i Lenor, Alisent i Lena (koja je završila sa Dejmonom, sa kojim je i plesala tada), je sada zamijenjena novom glumicom (Emma D’Arcy), a pronalazimo je u trenutku neposredno po rođenju trećeg djeteta “sa Lenorom” (John McMillan).
Djeca su, što je fokus epizode, zapravo djeca Harvina Stronga (Ryan Corr), komandanta Gradske straže. Strong je neko kome sam se posebno radovala, ne zato što sam poznavala i voljela taj odnos, njega i Renire, nego zbog načina na koji je postepeno uvođen u priču. Ako biste se vratili na početak, vidjeli biste mu široki osmijeh dok krvava Renira, u pratnji Kristona Kola (Fabian Frankel), vuče divlju svinju u kamp, shvatili biste da je on vitez sa kojim se Renira, dok baulja sa Dejmonom (Matt Smith) po Kraljevoj Luci, sudari u tunelu i pali biste u nesvijest od količine emotivnog naboja kada je u haosu prošle epizode baš taj vitez digne na rame i spasi. Pali biste, jer biste znali šta to tačno u tom trenutku znači. To je trenutak u kojem taj odnos i počinje, a činjenica da nismo vidjeli ništa između, ništa do Harenhala, kada se naglo prekine, je stvar koju i zamjeram i ne zamjeram.
Zamjeram jer smo ovako lišeni emotivnog, istina je da bez dodatnog konteksta ne možemo imati posebnu reakciju na njegovu smrt koja je bila tragična, brutalna, nepravedna i zastrašujuća. Posebno kada shvatimo da ga je ubio rođeni brat Leris (Matthew Needham). E sad, za mene je to bilo strašno važno otkriće, identitet ubice, jer mi je knjiga dala utisak da ga je ubio Dejmon kako bi prokrčio svoj put do Renire i prestola. I hvala bogu da nije tako, jer Dejmon je, uprkos svemu, jedan od onih likova koje volite da mrzite, moralno sivih, na granici, onih najboljih, najuzbudljivijih, čije sudbine i kompleksne duše Martin ispisuje i oblikuje. Džejmi Lanister, Tirion, Pseto, samo su neki od njih.
Ne zamjeram jer mi je fokus serije jasan. I u kontekstu tog fokusa i težišta, Harvin, kao lik, nije važan, jer iako bude samo još jedan od povoda za izbijanje rata, on nije lik koji u njemu direktno ne učestvuje, te je sama odluka o tome koliko i kako će ga prikazati, kreativna odluka koju možete voljeti ili ne voljeti, ali joj ne možete puno zamjeriti. Prosto, on je u široj slici nebitan. A to što ga mi volimo i što je taj njihov odnos, po nama, zaslužio bar dvije epizode, je nešto sasvim drugo. To je pitanje naše sebičnosti i egocentrizma. U momentu kad sam shvatila da VEĆ idu u Harenhal, srce mi je malo preskočilo jer sam znala šta će se desiti. I lagala bih kada bih rekla da me to, ta brzina kojom se stvari odvijaju, nije iznenadilo, jeste, posebno jer sada, konačno, imam osjećaj da znam čime će se finale završiti. Imam osjećaj o ritmu. A koliko sezona ćemo dobiti, to mi, još uvijek, ni najmanje nije jasno.
Olivia Cooke, Evie Allen
Glavni utisak epizode je scena otvaranja snimljena u jednom kadru – od rođenja Džofrija Velariona do saznanja da je Džofri zapravo Stone (odnosno Strong), što nam objelodani Alisent (Olivia Cooke) savršenim Martinovim citatom: „Do keep trying, Ser Laenor. Sooner or later you’ll get one that looks like you”. Ova scena je, kao i ples iz prošle, pored toga što je tehnički izvanredna, čime se i “Igra prestola” i “Kuća Zmaja” mogu pohvaliti, vrlo plastično i jednostavno posložila i likove i odnose. Ponovo. Od sljedeće epizode, nadam se, jer sva su djeca već manje-više rođena, trebalo bi da krenemo u akciju. Dakle, da utvrdimo, Alisent trenutno ima troje djece (Aegon II, Helaena, Aemond), kao i Renira (Jacaerys, Lucerys, Joffrey), dok Dejmon ima dvoje (Baela, Rhaea). Još dvoje djece da se rodi i to je to. Na konju smo (samo mala napomena, ako ne želite da vam se priča otkrije i unaprijed pokvari, ne gledajte rodoslov, ni pod razno!).
Ono što me posebno raduje jeste da konačno, nakon šest sedmica, mogu reći na sav glas, a da ne bude spojler – MRZIM KRISTONA KOLA! Mrzim, pa skoro kao Džofrija Barateona i Janosa Slinta. Ako ne i više. I to je sve što ću o Kolu ovaj put reći.
Tokom ove epizode upoznali smo i dva nova zmaja. Prvi bi bio Vermaks (Jacerys Velaryon), a drugi Vagar (Laena Velaryon), najveći i najstariji zmaj u Vesterosu. Ako se sjećate, u drugoj epizodi, dok je Lena još uvijek djevojčica, u razgovoru sa kraljem Viserisom ona spomene Vagara, pitajući se da li iko zna gdje se zmaj nalazi. Sudeći po raspletu situacije, od tada do sada, Lena je nekako pronašla Vagara i uspjela ostvariti kontakt, izgraditi emotivnu vezu s njim, toliko da ju je Vagar, na molbu, na kraju i spasio „obične“ smrti, što je bio jedan od Leninih većih strahova. Lenina smrt označila je i kraj Dejmonovog života ukućanina u Pentosu. A sa njim i povratak Karaksisa u Vesteros. Tu su i dva zmaja koja trenutno postoje, ali ih još nismo vidjeli, odnosno upoznali. Prvi je Sanfajer (Aegon), najljepši zmaj koji je ikada letio Vesterosom, ako je suditi po riječima Džordža Martina, dok je drugi Drimfajer (Helaena), zmaj iz kojeg će, navodno, poteći tri jajeta koja će „izleći“ Deneris Targarjen. Drogon, Regal, Viserion. Tako da, pripremite se, zmajevi dolaze.
Sve u svemu, bila je ovo dobra druga pilot epizoda, ako je posmatramo iz tog ugla, kao epizodu čiji je zadatak napraviti presjek, posložiti stvari i pripremiti teren za budućnost. Koliko je sve to konfuzno za ljude koji nisu čitali knjige nisam sigurna, vjerujem da jeste, posebno jer je ritam možda prebrz i kroz radnju i likove se leti, ali tako prosto mora biti. Priča je takva, ritam je takav. Govorimo o preko trideset godina uvertire za rat koji će trajati dvije, a rat je fokus. I tako ja trenutno gledam na stvari. Stoga, sačekaću kraj ne bi li mi se sve posložilo, i do tada ću je prilično hvaliti, budući da uživam u svakoj sekundi provedenoj u Vesterosu. Ali svakoj. Vjerovatno je tako jer poznajem priču pa možda i ne vidim neke propuste, mada nisam sigurna da oni postoje, bez obzira. Dakle, čekam kraj da se posloži, a ako se ne posloži, pa… tada ću vam reći da sam je neosnovano hvalila, da nisam bila u pravu i da je taj najbolji ishod kojem sam se nadala i koji sam iščekivala bio naivan stav s moje strane. Posebno u kontekstu kraja „Igre prestola“, koji nam je svima naravoučenije. Ali, šta da vam kažem, ja sam jedna od onih osoba koja ne uči iz svojih grešaka. Nikad.
Ocjena: 4/5
Piše: Monika Bilbija
